Razgovarala: Mirna DUHAČEK

Početkom ove sedmice održani su petosatni pregovori predstavnika tri izborne liste za Bošnjačko nacionalno vijeće s predstavnicima Ministarstva za ljudska i manjinska prava. Je li postignut napredak i može li se očekivati konačno rješenje problema funkcionisanja Vijeća?

Imali smo iscrpne razgovore, na trenutke teške, ali ipak u jednoj pozitivnoj i fer atmosferi. Uglavnom su proanalizirana sva pitanja koja su, na neki način, aktualna. Ono što smo mi delegirali jeste problem naših informacija o falsificiranju navodnih ostavki za dvojicu vijećnika sa liste Preporoda i problem pogrešnog tumačenja člana 98 Zakona o nacionalnim savjetima, koji je vrlo jasan u tome da mandati pripadaju vijećnicima, a ne nekakvim listama, te da se raspodjela mandata vrši po redoslijedu onako kako su kandidati bili na zvaničnim listama, koje je verificiralo Ministarstvo prije izbora. Uglavnom  je to bila prepreka da bi se pravili neki dalji oblici saradnje.

Na čemu se druge strane insistirale?

Imali smo insistiranje da u Upravi Vijeća treba da participiraju sve tri liste. Mi smo kazali da to nije neophodno, jer čemu onda izbori, ako svi učesnici moraju biti u upravi. Izbori su održani da bi se mogla napraviti većina koja može da upravlja organom, ali rekli smo da nama ima smisla učestvovanja sve tri liste u upravi Vijeća samo ukoliko se ide u pravcu svojevrsnog nacionalnog - uslovno rečeno - pomirenja i to na svim nivoima bošnjačke zajednice u Sandžaku i Srbiji. Tu prije svega mislim na probleme u Islamskoj zajednici koji su politički proizvedeni i to baš iz Bošnjačkog nacionalnog vijeća, iz njegovog ranijeg sastava. Nema smisla da se mirimo u Vijeću, a da se svađamo u Islamskoj zajednici. Ili se mirimo ili se ne mirimo, to je naša postavka. Međutim, bili smo spremni da se u to pomirenje može ulaziti i postupno, tako da nije, principijelno, problem da li je za nas prihvatljivo da sve tri liste participiraju u upravi Vijeća - ukoliko se otklone ove dvije prepreke, vezane za član 98. i za falsificirane ostavke. U tom duhu je bio i sročen zaključak kojeg su prihvatile sve strane. Razgovori će se nastaviti 2. decembra i do tada je potrebno da ministar za ljudska i manjinska prava u Vladi Srbije Čiplić pribavi mišljenje Zakonodavnog odbora Narodne Skupštine Republike Srbije, jedinog nadležnog tijela za tumačenje zakonskih odredbi, kao i da uputi zamolnicu postupajućem sudu u slučaju problema falsifikovanja ostavki, pa da imamo čistu situaciju i sudski epilog, koji će nam potvrditi da li je bilo falsifikovanja ili ne. Na osnovu tog materijala bi se razgovori nastavili 2. decembra i eventualno postigli dogovori.

Za nas su izbori završena stvar. Nove izbore ili bilo šta iz tog paketa ćemo doživjeti nastavkom opstrukcije od strane Ministarstva, koju smo dosad imali i u predizbornom i u izbornom i u postizbornom postupku

Šta će se dogoditi u slučaju da se dogovor ne postigne? Rok za formiranje novog saziva Vijeća ističe 9. decembra...

Mi nismo prihvatili stav da Vijeće nije formirano i zato u formulaciji zaključka nismo prihvatili prijedlog da bi se Vijeće formiralo, već da bi profunkcionisalo u punom kapacitetu. Dakle, za nas je Vijeće formirano, mi većinu imamo – 17 sa Bošnjačke kulturne zajednice i dvojica sa liste Preporoda. To je 19, dakle - većina.  Mi smo formirali organe, izabrali predsjednika, mada nismo profunkcionisali u punom kapacitetu upravo iz želje da ostavimo prostor za dogovor. Za nas, sve dok se ne postigne novi dogovor, Vijeće postoji.

Ponovni izbori, dakle, nisu opcija?

Opcija jesu, ali za drugu stranu.

Vi biste ih u tom slučaju bojkotovali?

Mi apsolutno ne operišemo s novim izborima. Dogovor je za nas bitan radi punog nacionalnog kapaciteta funkcionisanja Bošnjačkog nacionalnog vijeća koji je bolja varijanta od ove trenutne, ali i ova je moguća, ukoliko ne bude dogovora. Prema tome, za nas su izbori završena stvar. Nove izbore ili bilo šta iz tog paketa ćemo doživjeti nastavkom opstrukcije od strane Ministarstva, koju smo dosad imali i u predizbornom i u izbornom i u postizbornom postupku.

Podjela u Islamskoj zajednici nije suštinska, nije stvarna, nije unutarnja, već spoljna. Ona je vještačka, politički izazvana. I zato se ona ne može riješiti unutar IZ, jer je požar ubačen iz politike i zato se on može samo riješiti na političkome polju

Jesu li po Vašem mišljenju Bošnjaci u Sandžaku razjedinjeni?

Bošnjaci u Sandžaku uopšte nisu razjedinjeni. Poznato je široj javnosti, a posebno bosanskoj javnosti, da su Bošnjaci Sandžaka, ili kolokvijalno Sandžaklije, najjedinstveniji narod na svijetu. Prema tome, ne možete biti najjedinstveniji sto godina, pa da ste odjednom razjedinjeni.

A Bošnjaci u Srbiji?

Skoro je to isto. Ne radi se o razjedinjenosti Bošnjaka, radi se o nečemo drugome – da onda kad ste u stanju porobljenosti ne možete biti jedinstveni. Dakle, za jedinstvo je potrebna sloboda da ljudi održavaju, afirmišu, baštine jedinstvo. S druge strane, sudbina malih naroda ili dijelova naroda jeste da su obično igračka u kandžama obavještajnih službi i to je naša tragedija ovdje. Dakle, podjela u Islamskoj zajednici nije suštinska, nije stvarna, nije unutarnja, već spoljna. Ona je vještačka, politički izazvana. I zato se ona ne može riješiti unutar IZ, jer je požar ubačen iz politike i zato se on može samo riješiti na političkome polju. Iako su smanjeni efekti podjela onog trenutka kada je Bošnjačka kulturna zajednica, koja podržava Islamsku zajednicu, pobijedila. Jer onda se pokazalo koliko ovaj koncept Islamske zajednice, kao i prosandžački politički i kuturni koncept ima apsolutnu većinu u narodu. To znači da nema značajne podjele. Podjela je dobila na značaju baš iz razloga što su državni organi poput Ministarstva vjera nezakonito dali podršku otpadnutom krilu i onda na neki način stvorili efekat dvojnosti. To je školski primjer diskriminacije, jer Ministarstvo vjera tako ne postupa sa Srpskom pravoslavnom crkvom, već joj štiti jedinstvo. I kada se Crnogorska pravoslavna crkva hoće registrirati u Srbiji, oni joj ne daju. A kad se otcijepljeno krilo IZ hoće registrirati, oni mu pomažu. To se zove diskriminacija.

Prvi član Deklaracije Svebošnjačkog sabora glasi da su Bošnjaci konstitutivni narod u Srbiji. Smatrate li da je realno očekivati da će Bošnjaci postati konstitutivni narod u Srbiji, s obzirom da ih ima svega oko dva posto?

Pitanje konstitutivnosti ima svoju stvarnu, suštinsku, istorijsku dimenziju i svoju pravnu dimenziju. Konstitutivnost jednog naroda se određuje po osnovu autohtonosti i po istorijskom osnovu. Po osnovu autohtonosti, nema nikakve sumnje da su Bošnjaci Sandžaka autohtoni narod, da oni nisu nikakvi azilanti, nikakvi muhadžiri, nikakvi doseljenici, već narod koji vijekovima živi na tom prostoru i to na ovom dijelu Srbije u većini. S druge strane, istorijski, Bošnjaci su bili konstitutivni narod u bivšoj Jugoslaviji. Prema tome, jednom stečeno pravo se ne može bez nekog novog međunarodnog dogovora, preformulirati i poništiti. I ne možemo mi biti u bivšoj Jugoslaviji konstitutivni narod i onda bez dogovora se probuditi, potezom olovke i usvajanjem novog Ustava postati manjina, i to manjina koja nema svoju matičnu državu, manjina koja je nezaštićena i koja čak nije ni spomenuta u Ustavu, nego smo spomenuti kao 'svi građani'. To znači da nismo priznati kao kolektivitet, već da smo priznati samo kako pojednici. Prema tome, pitanje konstitutivnosti je nesporno. Pitanje sposobnosti države, odnosno vlasti, da prihvati tu činjenicu je to s čime se mi sada suočavamo. Priča o dva posto ili šest posto nema nikakve veze s time da li je neko konstitutivan ili ne. Međutim, ovdje se jasno primijenjuju dvojni standardi kad su u pitanju stavovi Beograda, pa onda predsjednik Tadić posjeti Cetinje i kaže da ne može da zamisli ni da se pomiri s time da su Srbi u Crnoj Gori manjina. Ali jako mu dođe blisko da tretira Bošnjake u Srbiji manjinom. Beograd potpuno normalnim smatra da se u BiH, i to nakon genocidnog rata, formira Republika Srpska tamo gdje nikada nije postojala – i to dođe kao sasvim normalno – a da se inicijativa autonomije Sandžaka dočekuje na nož i proglašava neprijateljstvom prema Srbiji. Dokle god mi budemo imali dvojne standarde da uvijek tražimo za sebe ono što ne damo drugima, to je izvor nestabilnosti.

Nema nikakve sumnje da su Bošnjaci Sandžaka autohtoni narod, da oni nisu nikakvi azilanti, nikakvi muhadžiri, nikakvi doseljenici, već narod koji vijekovima živi na tom prostoru i to na ovom dijelu Srbije u većini

Kao izvor nestabilnosti označeni ste i Vi, posebno kad ste srbijanskom predsjedniku Tadiću poručili da 'ili će nam svima biti lijepo, ili će biti vatre do vrha'. Čemu tako oštra prijetnja?

Ne, to nije prijetnja, to je poruka u vidu metafore, poslana domaćinu kuće koja se zove Srbija. Jako je loše što se samo fragmenti iz te metaforične poruke trgaju i onda se govori samo o vatri. Ja sam opisivao Srbiju kao jednu zgradu u kojoj živimo po nekim svojim stanovima – doduše, mi nemamo stan, nego smo tu nekako stalno po hodniku, pa svima smetamo – ali sam upravo ilustrovao kroz ovu poruku jednu zakonitost da ne možete paliti požar u jednom stanu a da se on ne proširi na druge dijelove zgrade. Rekao sam, ukoliko neko bude palio Sandžak, rizikuje da pali i Srbiju. To nije uopšte prijetnja, ali jeste ukazivanje na te zakonitosti da je i dobro i zlo prenosivo. Ne možete drugome praviti požar, a onda uživati udobno u svom dijelu zgrade. Potrebno je da nam svima bude dobro. I to je jako humana poruka koju samo oni koji žele muftiju da predstave kao nekoga ko radikalizuje situaciju, kažu da sam prijetio da ću paliti Srbiju. To nema nikakve veze. Milsim da treba biti toliko površan i nepismen, pa pogrešno razumjeti ovu metaforičku poruku.

Osjećate li Srbiju kao svoju zemlju?

Ja osjećam Srbiju kao svoju državu. I to nije pitanje osjećanja, to je činjenica. Dakle, ja živim u Srbiji, ne želim da idem iz Srbije, uglavnom poštujem zakone u Srbiji – iako mi se mnogi ne sviđaju. A ono što sam ja govorio, a opet je tumačeno na svoj način je da je jedno doživljavati Srbiju kao svoju državu, a drugo je osjetiti je kao domovinu, što implicira toplinu doma i osjećaj sigurnosti. Ja sam upravo svojim porukama ukazivao da je potrebno da vlast Srbije pokaže više senzibiliteta prema Bošnjacima da bi nam pomogla da sve ljute rane od Srebrenice do drugih genocida nekako prevaziđemo, a da onda u punom osjećaju topline, doma, sigurnosti i bezbrižnosti za budućnost  – i naš opstanak  i identitet – nastavimo zajednički graditi i braniti Srbiju. Međutim, od nas se samo traži jednosmjerna lojalnost i traži se da imamo stoprocentno povjerenje u režim Srbije, bez ikakvih garancija da nam se nikad više neće desiti Bukovica, Štrpci, Sjeverin, Šahovići, Sjenica, Plav ili šta se sve dešavalo od tih tragičnih zločina. Oni sad kažu: mi smo sad demokratska zemlja i neće vam se ništa više desiti. Ko nam garantuje da nam se neće ništa desiti? Pri tome se implicira iz Beograda, uz zahtjev našeg punog povjerenja u Srbiju, da mi trebamo naš suverenitet, našu budućnost, naše živote i sve što imamo povjeriti Srbiji, a da ta Srbija nije spremna da nama povjeri ni dva posto svog suvereniteta u pogledu izvijesnog stepena autonomije u okviru njenog ustavnog poretka, a da pri tom taj poredak uopšte nije ugrožen od tog našeg zahtjeva. Prema tome, ne može se praviti stabilnost na jednosmjernom povjerenju. Povjerenje je dvosmjerno ili ga nema.

Živim u Srbiji, ne želim da idem iz Srbije, uglavnom poštujem zakone u Srbiji – iako mi se mnogi ne sviđaju. A ono što sam ja govorio, a opet je tumačeno na svoj način je da je jedno doživljavati Srbiju kao svoju državu, a drugo je osjetiti je kao domovinu

Kažete da je autonomija Sandžaka neminovna. Do kada bi, prema Vašim procjenama, Sandžak mogao dobiti autonomiju?

Autonomija jeste neminovnost i ona je, prije svega, nešto što je režim Srbije prihvatio u načelu, u cilju evrointegracija, jer je decentralizacija Srbije i preuređenje na regione nešto što je neophodno da se desi na tome putu. Mi tražimo sandžačku autonomiju u okviru jedne regionalne autonomije u tom cjelokupnom preuređenju i jednom novom mozaiku. Mislimo da je to neminovnost i neophodnost i da će se rješavati u jednom procesnom odnosu. To nije stvar koja treba da se riješi na jednom sastanku. Prosto, mislim da se sve stvari u tome smjeru i kreću.

Hipotetički posmatrano, u slučaju otvaranja pitanja suvereniteta BiH i otcjepljenja Republike Srpske, bilo je poruka o ideji otcjepljenja Sandžaka i priključenja, u tom slučaju - Federaciji BiH.

Nemoguće je da dođe do otcjepljenja RS od BiH, jer pokušaji razbijanja BiH su se pokazali nemogućim. To proizilazi iz nemogućnosti da se striktno podijeli srpski i bošnjački životni prostor. Otišli su Slovenci, Hrvati, Makedonci, Crnogorci i Albanci i njihovi životni prostori su bili djeljivi sa srpskim životnim prostorom. Međutim, srpski i bošnjački prostori su definitivno toliko izmiješani, isprepleteni da ih je nemoguće dijeliti i to je najbolje pokazala sva tragedija rata u BiH. Zato mislim da je to apsolutno nemoguće, i da će biti rata ukoliko se RS pokuša otcijepiti i to žešćeg nego što je bio. Još iz jednog razloga ne vjerujem da je takvo šta moguće, jer sam svjestan da  pitanje stabilnosti BiH nije samo pitanje Bosne, već pitanje regiona. Tako da ja ne operišem s tim, iako je bilo izjava iz Sandžaka koje imaju takvu logiku. Ja u principu nisam neko ko zahtjeve i koncept pravi na osnovu reciprociteta, jer to nije principijelno. Jedan političar iz Sandžaka je 1990-ih godina tražio za Bošnjake u Srbiji ono što dobiju Srbi u Hrvatskoj. Kad su dobili Oluju i Bljesak, onda se on ućutao. Tako da nije dobro tražiti nešto što dobija drugi, jer se prava baziraju na osnovu, prije svega, onoga što vam zaista pripada kao pojedincima i kao kolektivitetu. Mi tražimo svoja prava. Svakako da insistiramo na našoj vezi s BiH kao nečim što je žila kucavica našeg opstanka. Jer, treba imati u vidu činjenicu da su Bošnjaci jedini narod u Evropi koji nema svoju nacionalnu državu i zato je potrebna još jača veza između sandžačkih Bošnjaka i Bošnjaka u BiH.

Kažete da ne postoji razjedinjenost Bošnjaka, pa i muslimana, u Srbiji. Zašto onda neki priznaju instituciju reisu-l-uleme IZ u Srbiji, a neki ne?

Tradicijom i duhovnošću postoji samo jedan reisu-l-ulema, a to je reisu-l-ulema u Sarajevu. Ne postoji ni vjerski ni tradicionalni osnov da postoji reisu-l-ulema bilo gdje osim u Sarajevu. Prosto zato što je tradicija reisu-l-uleme isključivo  sarajevska, bosanska tradicija od druge polovine 19. vijeka. I sad što se pokušava po Balkanu instalirati je plagijat koji nema svoju tradiciju i svoju osnovu. Takođe, Islamska zajednica Srbije je vještačka tvorevina koju je proizveo beogradski režim kako bi, ustvari, usporio razvoj islamske zajednice. Slično je to kao po modelu Fikreta Abdića. Isti ljudi koji su proizveli Fikreta Abdića u BiH, proizveli su i Adema Zilkića u Srbiji.

Islamska zajednica Srbije je vještačka tvorevina koju je proizveo beogradski režim kako bi, ustvari, usporio razvoj islamske zajednice. Slično je to kao po modelu Fikreta Abdića. Isti ljudi koji su proizveli Fikreta Abdića u BiH, proizveli su i Adema Zilkića u Srbiji

Kako odgovarate na optužbe da manipulišete vjerom u političke svrhe i politikom u vjerske?

Moj stav o politici je vrlo jasan. Stranačka politika - napolje iz džamija. Međutim, politika kao sastavni dio života pripada svakom čovjeku, uključujući i mene kao muftiju. Toliko je bitna, jer se bavi našim životima, životima naše djece, da bi se prepustila samo stranačkim političarima. I zato imamo pravo da imamo političke stavove i ja se nikada neću odreći ni kao pojedinac, ni kao muftija da iznesem politički stav, posebno kad su u pitanju nacionalna pitanja, pitanja od opšteg značaja za moj narod.

Koliko vam je dosad konkretno značila podrška Čedomira Jovanovića, s obzirom da LDP nema veliku podršku u Srbiji?

Bez obzira na trenutačnu snagu uticaja LDP-a u srpskom narodu, jako nam znači, prije svega iz razloga što se radi o stranci koja iz dana u dan jača. Jako važno jeste da upravo dobra komunikacija i saradnja s Čedomirom Jovanovićem, koji predstavlja liberalno krilo srbijanske politike, potvrđuje to da svi pokušaji naše satanizacije kroz muftiju i IZ, koji su isključivi i koji getoiziraju muslimane, odnosno Bošnjake, koji žele da uspostave sistem ajatolaha su izmišljotima. Jer kako je moguće da tako dobro korespondirate s liberalnom politikom, ako ste tako konzervativni? Znači, to je zapravo bilo jako važno i nije pomoglo našim neprijateljima da nas satanizuju i lokalizuju na taj način. To je isto dokaz da smo mi potpuno otvoreni za saradnju sa svima koji prihvataju neke osnovne civilizacijske vrijednosti, a u ovom slučaju to je gospodin Jovanović. Spremni smo da sarađujemo i sa drugima ukoliko iskažu spremnost na to.

Kad ste kod civilizacijskih vrijedosti, LDP i Jovanović rijetki su na ovim prostorima koji nedvosmisleno pružaju podršku održavanju Parade ponosa i ističu potrebu poštovanja prava seksualnih manjina. Kako gledate na tu činjenicu?

Sarađivati s nekim apsolutno ne znači slagati se u svemu. Ja sam sarađivao najbolje sa Zoranom Đinđićem dvije godine, također jednim ultrasekularistom, s kojim sam bio izrazito različit ideološki. Ali su to segmenti naših polazišta. Zato sam pomenuo univerzalne ljudske vrijednosti. Moj pristup je da sarađujemo na onome u čemu se slažemo, a na onome na čemu se ne slažemo, neka to svako radi na svoj način. A kada tražite prostor saradnje, uvijek je više onoga u čemu se slažete nego onoga u čemu se razilazite.

Sarađivati s nekim apsolutno ne znači slagati se u svemu. Ja sam sarađivao najbolje sa Zoranom Đinđićem dvije godine, također jednim ultrasekularistom, s kojim sam bio izrazito različit ideološki

Mnogi su Vam zamjerili što ste se u Srebrenici pojavili u bijelom skupocjenom BMW-u. Poslije ste objasnili da je to poklon od vjernika. Jeste li, možda, trebali doći u skromnijem automobilu?

Ne, uopšte. I prvo, nije riječ o poklonu, to su sve automobili u vlasništvu vjernika, mojih prijatelja, mojih saradnika. I odmah da vam kažem, ja sam jako dugo pod prijetnjama i u poziciji sam da mi je život više puta bio ugrožen. Služba koja se bavi mojom bezbjednošću bira automobile i priliku kada ću se kojim automobilu voziti. Ja se u to ne miješam. Ali ono što sam primijetio je da jako često mijenjaju automobile zbog bezbjednosti, to je jedna dimenzija. Druga dimenzija je da Srebrenica simbolizira stradanje, propast, smrt i crninu. Mi želimo da, uz svo poštovanje prema žrtvama, iskažemo i prkos prema zločinu. A bijela boja je simbol života, simbol mira, simbol spremnosti da se prkosi smrti i stradanju i da se ide prema životu.

Kažete da ste se u tom automobilu dovezli zbog sigurnosnih razloga. Ipak, na šoferšajbi je velikim slovima bilo ispisano 'muftija'? Ne mislite li da je to potencijalnim napadačima moglo upasti u oči?

To je napisano samo toga dana, jer su tablice na automobilu bile beogradske. Zbog rizika da neko bude ljut na Beograd toga dana od građana, onda se naznačilo da je muftija, da ne bi neko pomislio da se radi o nekoj beogradskoj delegaciji pa da, možda, u protestu i ljutnji iskaže svoj bijes prema nama.

(DEPO PORTAL)