Razgovarala: Danijela JOHANNSSEN
Roman o ljubavi, odrastanju u vremenu kada su se klinci dijelili na pankere, rokere i narodnjake, i naposlijetku surovoj istini kroz izvaranost cijele generacije, u kojoj uprkos svemu, pank još uvijek živi. Distanca od skoro 20 godina i tri hiljade kilometara, romanu "Velika prevara" daje pečat iskrenosti i autentičnog osjećaja iskrene ljubavi.
Običaj je započeti razgovor o knjizi predstavljanjem ideje, inspiracije za pisanje djela. Kako su nam u slučaju "Velike prevare" one i prebliske, pojasnite što Vas je ponukalo da roman napišete baš sada?
Ideja za ovaj roman postoji već mnogo godina. Sada je, valjda, sazrela, i kad su sve kockice pale na svoje mjesto, nije bio problem napisati roman. Ovo je ustvari priča o ljudima moje generacije koji su rat dočekali nespremni. Mi smo živjeli živote u kojima nije bilo mjesta ni za kakav nacionalizam, ni za kakve zastave. Jednostavno smo živjeli od koncerta do koncerta, dok nas nije lupilo po glavi. A i kad nas je lupilo, nismo se, izgleda, opametili. Ako pogledate, vidjet ćete da su mnogi od nas ostali zaglavljeni u tom vremenu. Mi, koji smo početkom devedesetih završili period odrastanja, nekako se nismo nikada ni pomakli od tog vremena. Sada nam je oko 40 godina, no mnogi od nas žive kao da nam je dvadeset, i dan danas sanjamo da sviramo u bendu... Pravimo se da smo cool, a kravate i odijela koristimo samo kad se baš mora. E, za to postoji neki razlog. Mislim da jednostavno nismo nikada došli do toga da zadovoljimo svoje kliničke potrebe i uplovimo u neke ozbiljne godine. Drugi razlog za pisanje baš ovakve priče je taj što su mnogi do sada opisali svoje viđenje rata iz nekih drugih perspektiva. Mislim da je bilo vrijeme da se ispriča nešto na tu temu i iz ugla urbane raje.
Otkud naziv "Velika Prevara"?
Naziv se zasniva na imenu rock grupe koja je centralna u romanu. Malo sam se igrao mišlju o tome kako su svi oni koji će se prepoznati u romanu ustvari jako temeljito prevareni, pa je i to bio razlog više da odaberem baš ovo ime za bend. U drugu ruku, svi mi koji smo bili akteri ili svjedoci tog nesretnog vremena osjećamo se prevarenima. Ja se sigurno osjećam tako.
Kako je tekao rad na romanu?
Što se samog pisanja tiče, lagano. Ideja o romanu u ovoj ili nekoj drugoj formi motala mi se po glavi još od 1992. Onda se u posljednje vrijeme desilo dosta toga što je dovelo do definitivnog slaganja priče u nešto što će imati nekog smisla, i to je bilo to.
Knjiga je nedavno predstavljena u Bosni i Hercegovini, a potom i u Norveškoj gdje živite već više od petnaest godina. Kako su prošle promocije i jeste li već dobili neku čitateljsku recenziju?
![]() |
Dino Prohić |
Promocije su prošle onako kako je i bilo za očekivati: jako dobro. Prvo predstavljanje knjige bilo je na dodjeli nagrade „Novinar godine“ u Ljubuškom. Naravno, uvijek je lijepo biti među kolegama, a meni se s obzirom na to da živim u Norveškoj rijetko pruža takva prilika. To mi je bilo veliko zadovoljstvo. Promocija u Norveškoj bila je malo veća. Organizatori su dobili jako puno hvale za predstavljanje knjige koje je bilo drugačije nego standardne promocije. Tu smo ja i promotor Adis Mehmedović sjedili na sceni na barskim stolicama, a nakon priče smo imali koncert. Sve u svemu, mnogo je razloga da budem zadovoljan. Što se tiče čitateljskih recenzija, dolaze polako i za sada su izuzetno pozitivne. Negativnih još nema, ali vjerovatno će biti i pokoja takva.
Je li "Velika prevara" antiratni, prorokenrolovski ili ljubavni roman?
Odgovor na sva tri pitanja je: da. Prvo – svako ko bi napisao proratnu knjigu, trebao bi da potraži profesionalnu pomoć. Onaj koji zna šta je rat, mora biti protiv njega. Rock and roll, u bilo kojem svom obliku (punk, heavy metal, hard rock) za veliku je većinu ljudi mojih godina bio modus vivendi, ono oko čega se okretao cijeli svijet. Izvan tog svijeta bilo je jedno veliko ništa, sve dok nas to ”ništa” nije progutalo, sažvakalo i ispljunulo. Roman jeste i ljubavni. Svi smo mi u to vrijeme kada su nam životi prekinuti imali poneku veliku ljubav za kojom je vrijedilo žaliti. Nekako su te mladalačke ljubavi bile mnogo intenzivnije nego što bi bile da se nisu desili rat i razdvajanje.
U kojoj se mjeri sudbina likova temelji na životima stvarnih osoba? Ima li u knjizi i autobiografskih elemenata?
Sudbina glavnog lika se temelji na stvarnim ljudima. Oni koji uzmu da pročitaju knjigu vidjet će na samom početku posvetu mojim drugovima i poznanicima, muzičarima, koji su ubijeni u ratu. Sudbine drugih likova u knjizi također su stereotipne, i siguran sam da će biti onih koji će se u njima prepoznati.
Je li sudbina glavnog lika Johnnyja mogla biti drugačija?
Nije. Sudbine su nam takve kakve jesu.
Likovi u knjizi lišeni su osobnih imena, dodijelili ste im samo nadimke. Isto tako, u opisu ratnih zbivanja spominjete ”jednu” i “drugu” stranu, nedostaje jedino “treća”… Zašto ste odlučili izbjeći konkretna imenovanja?
Na većini mjesta i jesu bile samo dvije strane. Da sam ubacio i treću, mislim da bih samo bespotrebno zakomplikovao stvar. Ipak je ovdje pitanje ”ko je tu koga…” u drugom planu. Odatle i korištenje nadimaka umjesto imena. Kada sam ja odrastao, svi su imali nadimke. Stalno mi se desi da čujem stvari vezane za ljude koje znam samo pod nadimcima, pa se začudim kada ih neko imenuje punim imenom. Nama su ti nadimci bili važniji od ličnih imena. E, onda je došlo vrijeme kada su počeli da nam prebrojavaju krvna zrnca, i da nas svrstavaju među Bošnjake, Srbe, Hrvate. Moja je namjera bila da napišem nešto o urbicidu u BiH, roman u kojem čitalac neće biti opterećen sudbinom svog naroda, već u kome se govori o jednom specifičnom načinu odrastanja i ponašanja. Jednostavno sam želio da oslobodim likove hipoteke vjere i nacije. Onaj ko je gledao "Lepa sela lepo gore", sjeća se sigurno scene u kojoj Bjelogrlić pita narkomana: ”Je li, šupak, koje si ti nacionalnosti?”, a ovaj mu odgovara: ”Ja sam narkoman!”. Tako su i moji likovi, uglavnom rokeri.
Stil pisanja izrazito je pripovjedački. Jeste li razmišljali o pretakanju radnje u filmski scenarij, postoji li mogućnost da "Veliku prevaru" gledamo na filmu?
Ja sam veliki filmofil, i radujem se svaki put kad u ruke dobijem DVD sa nekim novim filmom sa mog jezičkog područja. Mislim da niko nije u stanju da napravi bolji film nego što se prave u BiH, samo šteta što za to ima malo para. Bio bih najsretniji na svijetu kada bi neko prepoznao to isto u knjizi i od nje napravio film.
U tom slučaju, kako bi zvučao soundtrack "Velike prevare"?
Žestoko!
(DEPO)
PODIJELI NA
Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook