Piše: Mile LASIĆ

U petak, 11. lipnja 2010. godine, u maloj galeriji u „Kosači“, zvanoj i Galerija kraljice Katarine, otvorena je likovna izložba svršenih i nesvršenih studenata Akademije likovnih umjetnosti  (ALU) u Širokom  Brijegu pod intrigantnim naslovom "U čemu je bit". ALU Široki Brijeg je jedna od devet sastavnica Sveučilišta u Mostaru pa na kraju svake akademske godine ponudi ponajbolja ostvarenja njezinih studenata zainteresiranoj javnosti, prvo u Franjevačkoj galeriji (FG) na Širokom Brijegu pa potom i u Mostaru i drugdje. Uostalom i ovogodišnje slike, grafike i skulpture studenata ALU Široki Brijeg poslije Širokog Brijega i Mostara uskoro putuju i u Sarajevo i u Tuzlu...                                                              

Izloženi radovi studenata ALU u „Kosači“ su me potakli da se prisjetim mojeg širokobriješkog „triptiha“, tri lokal-patriotske reportaže od prije šest godina. „Triptih“  je inače čest pojam u likovnoj umjetnosti i pod njim se podrazumijeva „trodjelna slika u kojoj su na tri ploče ili platna izvedene tri samostalne kompozicije ili figure, koje su tematski ili idejno povezane“, citirao sam jednu enciklopedijsku odrednicu kako me opet nekakve „shobe“ ne bi optuživali za nekompetenciju. U mojem „triptihu“ nije bilo riječ, dakako, o likovnoj trodjelnoj slici nego o tri za mene iznimno važne priče koje bih sada htio podijeliti i s čitateljima DEPO portala. Možda pomognu smanjenju jako izraženih zazora na relaciji centar i periferija, Sarajevo i Široki Brijeg, Bosna vs. Hercegovina, i obrnuto, dakako?                          

Riznica Franjevačke galerije na Širokom Brijegu: Hercegovina je dugo vremena posve neopravdano stigmatizirana i kao nepoznat “kulturno-umjetnički krajolik”

Doista, ovih se dana navršilo punih šest godina otkada sam za „KUN“, kulturni dodatak Oslobođenja, uradio svoj mali širokobriješki „triptih“, odužujući  se time makar malčice užem zavičaju koji je u tom momentu bio za mene tek toponim u koji je smješteno moje djetinjstvo i u kojem su svoje živote proživjeli moji roditelji i njihovi roditelji. Za prvo objavljivanje ovih priča, bez ikakvih uredničkih intervencija u njihov sadržaj, dugujem veliku zahvalnost tadašnjoj urednici KUN-a gospođi Angelini Šimić (vidjeti, KUN od 01.07.2004.; KUN od 15.07.2004.; KUN od 22.07.2004.). U međuvremenu sam se vratio u „roditeljsku kuću“, punu jedino uspomena, u zavičaj i među ljude koje jedva (pre)poznajem. O tim mojim mukama čitatelji već ponešto znaju pa neću o tomu. U najakraćem, iz mog osobnog triptiha u KUN-u ovdje su ponuđeni najvažniji dijelovi, uz minimalne izmjene ili objašnjenja, ako se ukazala potreba za takvim čim. Mislim nešto, možda je sve ovo i besmisleno, ali se kao nepopravljivi idealista istovremeno nadam da bi, možda, nekim čudom moglo i pomoći – ako već nikomu drugomu - boljem razumijevanju hercegovačkih i bosanskih Hrvata, ali zašto ne i boljem razumijevanju svih Hercegovaca i Bosanaca. Zapravo, to je i bila i ostala svrha ovih zapisa …

U posjetu Riznici Franjevačke galerije na Širokom Brijegu

„Umjetnost ima u sebi nešto božansko“, piše u svojim brojnim spisima na temu (likovne) umjetnosti fra Vendelin Karačić, čovjek posvećen u pastoralne i umjetničke poslove, koji kao da i ne pravi razliku između „Božije tajne“ i „umjetničke tajne“, jer po njemu i Bog, po prirodi stvari, i umjetnost „po svojoj naravi i učincima“, a „ponajvećma estetičnošću“ vode ka istini. Fra Vendelin je čovjek i svećenik široke naobrazbe i ogromne stvaralačke energije, o čemu svjedoče njegove brojne knjige i stručni prilozi, a k tomu je još i slikar, pa prosto imamo biti zahvalni što je našao vremena da za KUN kaže koju riječ i o „svjetlu vjere“ i o „svjetlu umjetnosti“, u krajnjem o nepoznatomu blagu koje u sebi skriva Riznica Franjevačke galerije Široki Brijeg, čudo po sebi u duhovno opskurnim vremenima u kojima dominira pohlepa za ovozemnim bogatstvima.

Fra Vendelin Karačić i fra Jozo Pejić

Franjevačka galerija je nastala „iz povijesnih, pastoralnih, nacionalnih, praktičkih i umjetničkih pobuda i razloga“, pripovijeda fra Vendelin vašem zapisivaču u omalenom uredu FG. Dugo su tekle pripreme za minijaturni “hercegovački Louvre”, do prvog stalnog postava i oficijelnog otvaranja FG 1990. godine, objašnjava nam voditelj umjetničkog programa FG, pa nas podsjeća na  brojne likovne  izložbe i umjetničke hepeninge koji su se decenijama događali u hodnicima i drugim improviziranim prostorima samostana na Širokom Brijegu. Ovdje ćemo iz tog mnoštva samo spomenuti izložbu „Blago franjevačkih samostana Bosne i Hercegovine“ iz 1988. godine, kojoj se u predratna vremena hrlilo u redovima, i u Sarajevu i u Zagrebu i u Ljubljani... U umjetničkom svijetu  ova će nenadmašna izložba ostati upamćena pod kultnim nazivom „Fra-yu-kult“, a mnoga djela s ove izložbe postat će sastavnim bogatstvom Riznice Franjevačke galerije na Širokom Brijegu. Kažimo još ovdje, pojašnjenja radi, umjetnički i vjerski zaljubljenici su godinama skupljali umjetnine i sakralne predmete ovog kraja i šireg nam zavičaja, pa su te umjetnine pohranjivane u Riznicu, koja je 1970. postala osnovom, a 1990. godine sastavnicom Franjevačke galerije.

Na priloženim fotografijama iz odaja Riznice vidi se, doduše, samo djelić starih teoloških spisa svih religija s ovih prostora te podni mozaik iz Panika (Bileća) iz Rimskog doba, no i to svjedoči o iznadlokalnom pa i općeljudskom značenju Riznice FG na Širokom Brijegu. Dominiraju, naravno, umjetnine sakralnog karaktera, neprocjenjive vrijednosti, među kojima su i one oštećene u „osvetničkom“, besmislenom obračunu s fratrima na Širokom Brijegu od prije šest decenija, kada su tadašnji silnici, primitivci po definiciji, kao i uvijek, bukvalno ubili i spalili 12 fratara, a u cijelom kraju njih 66. (Ovdje sam prvotnu brojku u KUN-u od 30 ubijenih korigirao naviše sukladno utvrđenim žalosnim činjenicama.) Nepravedna stigma koja će potom bdjeti skoro pola stoljeća nad Širokim Brijegom, uzgred rečeno, u mnogomu je plod i pokušaja zataškavanja službenih vlasti ovog  očiglednog zločina i svojevrsnog kulturocida. Da, pomoću ovih elemenata te  potom dugo godina njegovane neopravdane „stigme“ bi se možda  mogle objasniti i neke ružne stvari iz zadnjega rata. Ali, ostavimo se ove priče, kažimo samo ovdje da nam je fra Vendelin kazao kako je “riznično blago” 1991. godine za svaki slučaj hitno izmješteno iz FG u “sigurnost”, a dijelom “zakopano i u zemlju”, kako se zlo ne bi ponovilo.

Na priloženim fotografijama iz odaja Riznice vidi se, doduše, samo djelić starih teoloških spisa svih religija s ovih prostora te podni mozaik iz Panika (Bileća) iz Rimskog doba, no i to svjedoči o iznadlokalnom pa i općeljudskom značenju Riznice Franjevačke galerije na Širokom Brijegu

“Hercegovina je bila i ostala zemlja apokaliptičkih obilježja”, piše u jednom svom ranom radu o FG fra Vendelin, no ta su obilježja imala uvijek pored  razarajućeg i umjetnički naboj. Mislim nešto, da nije “svetih ljudi” poput njega i fra Joze Pejića, tj. Ustanova, poput Riznice i same FG, o tomu “umjetničkom naboju” mogla bi za sva vremena vladati “stigma” ove ili one vrste. Ali, po fra Vendelinu, Franjevačka galerija  nudi “zajednički rad i djelo, proisteklo iz međusobnog razumijevanja i poštovanja ljudi iz različitih sredina, s različitim svjetonazorima, različitih pripadnosti”.  Ove se njegove riječi mogu u potpunosti  razumjeti tek kada se vidi umjetničko bogatstvo Riznice, u kojoj se izdvajaju “slike starih majstora” koje je u Riznici 1979. godine postavio dr. Đuro Basler, umjetnički oblikovano crkveno posuđe i pribor, misno ruho te stare knjige i rukopisi. U Riznici se nalazi, također, i oko 1.000 slika i umjetnickih predmeta suvremene umjetnosti, među kojima i čuvena studija “La Genie et la raison” Eugene Delacroixa. Franjevačka Galerija raspolaže i sa slikama drugih vrhunskih umjetnika našega podrijetla ali “europskog glasa”, poput V. Bukovca, P. Jovanovića, M. Kraljevića, O. Hermana, Lj. Babića, Karla Afana de Rivere, B. Jakca, K, Hegedušića, J, Vanište, E. Murtića, Lj. Laha, a raspolaže i kipovima I. Meštrovića, T. Rosandića, i drugih, kao i vrijednim djelima “naivaca” I. Generalića, I. Lackovića Croate, o skulpturama “babe Penavuše” da se i ne govori (o njima slijede odvojeni redovi).

“Franjevačka duhovnost se jednostavno susreće s umjetnošću kao s traganjem i stvaranjem”, objašnjava fra Vendelin ove čudne pojave u hercegovačkom kršu, o kojima se tako malo zna u našoj ostrašćenoj (ne)kulturnoj javnosti. Doduše, fra Vendelin ima potrebu uvijek naglasiti da se ima mjera u ocjeni blaga Riznice, pogotovu u usporedbama sa “sadržajem riznica gdje su životne prilike bile neusporedivo povoljnije”. Pa, ipak, ne smije se zaboraviti da su  “ovi izlošci istina o nama samima”, naglašava on,  “o zemlji Humskoj i o njezinu katoličkom življu u prošlosti”, u njima se “zrcale veličina duha i bogatsvo snova njezinih vizionara, ali i prevelik trud i žrtve njezinih duhovnih otaca i naroda”. Stalni postav je sada u Riznici, kaže fra Vendelin, a svakih 20 dana ili, pak, svaki mese, postavljamo u FG novu izložbu. Upravo smo gostovali s izložbom “Vetera et sacra” na Danima Matice hrvatske u Mostaru - ispričao nam je početkom lipnja 2004. godine fra Vendelin - gdje smo izložili  ono ponajbolje što Hercegovina posjeduje kada je riječ o baroku i sakralnoj umjetnosti. (U katalogu uz ovu izložbu  fra Vendelin je zapisao kako umjetnost “nadvladava vrijeme, pa i zlo vrijeme”, kako umjetnost, poglavito sakralna “kuca na vrata neprekidnog trajanja (i vječnosti) i navjestiteljica je uvijek novih mogućnosti. Ona  poznaje sutra”, veli fra Vendelin, koji se tada  ponadao da će “Hercegovina u ovoj izložbi prepoznati onaj bolji i ljepši dio sebe”!

Fra Vendelin nam je i s naglašenom dozom ponosa pripovijedao tada kako je čuvena izložba “Izbor iz djela starih majstora” Galerije umjetnina iz Splita gostovala u ožujku i travnju te 2004. godine u Franjevačkoj galeriji, jedinom mjestu do tada izvan njenog domicila. Potom je spominjao da je u pripremi izložba završnih radova studenata pete generacije Akademije likovnih umjetnosti sa Širokog Brijega, što će biti i ovdje dio triptiha o “svjetionicima u pustinji”, nešto na što bi se – da je sreće - moglo biti daleko više ponosno nego na bizarne sportske uspjehe lokalnih nogometnih i košarkaskih momčadi. Pitam ga, naivno, kako je moguće da izvan metropola nastanu sva ova čudesa, a fra Vendelin odgovara da su “predstave kako su samo metropole pogodan ambijent za razvitak umjetnosti odraz prošlog vremena”. Svaka čast metropolama poput Rima ili Praga, kaže on, ali umjetnost se rađa ondje gdje je umjetnik u autentičnom ambijentu, inače bi bilo moguće prostom seobom umjetnika, kao izvora umjetnosti, u određeni ambijent, dakle nešto pokraj njega, objašnjavati umjetnost. Uostalom, ne svjedoči li upravo o tomu i  “umjetnički genij babe Penavuše?”, pitao se tada mudri  fra Vendelin…

Ostaci spaljene slike i vandalizma

Završimo ovaj blagorodni posjet Franjevačkoj galeriji na Širokom Brijegu općim utiskom kako je Hercegovina dugo vremena posve neopravdano stigmatizirana i kao nepoznat “kulturno-umjetnički krajolik”. Naravno, treba imati mjeru – na što je upozorio i fra Vendelin - pa umjetničko blago s mukom skupljeno i sačuvano u Riznici FG na Širokom Brijegu ne mjeriti količinom i brojem dragulja u sličnim riznicama u svijetu,, primjerice  u katedralama u Rimu ili u Kölnu. Nego, biti zahvalan što nešto od blistavog ljudskog duha iz prošlosti vlastitog kraja (i širih zavičaja) uopće imamo priliku gledati. Kada, pak, uspostavimo takvu “mjeru stvari” dodatno ćemo biti zahvalni ljudima poput našeg mudrog sugovornika fra Vendelina, iza kojeg će ostati “traga u vječnosti” kako po njegovoj ljudskoj dobroti i pastoralnom djelovanju tako i po tomu što je užegao “svjetlo umjetnosti” u hercegovačka povijesno-umjetnička bespuća!