Kakve utiske nosite sa ovogodišnjeg novosadskog filmskog festivala „Cinema city“ koji je nedavno završen?
Jelisavac: Nagrada koju sam dobila za najbolju žensku ulogu u okviru selekcije "Nacionalna klasa" je nešto što je za mene vrlo značajno, mada mislim da je to bitno za čitav ovaj film, za sve one ljude koji su radili na tom filmu. Smatram da je nagrada koju smo dobili Saša (op. aut. Saša Hajduković, banjalučki režiser i scenarista) i ja, zapravo nagrada svih onih koji su radili na tom filmu. Meni je to prvi igrani film i prva filmska nagrada, što samo po sebi govori da to ima neku specifičnu vrijednost za mene. Bili smo zadovoljni prijemom filma, jer su u Novom Sadu bile najbolje reakcije od strane publike, stručne kritike, organizatora festivala i od samog žirija. Nagrade koje smo donijeli sa tog festivala su jako bitne za sve nas i one su pokazatelj da se rad i trud isplati. Takođe, one mogu da služe kao podstrek onima koji žele da se bave filmom na ovim prostorima. Možda jeste teško na početku, znam kakav su napor ljudi uložili da bi se ovaj film snimio, bili smo u vrlo teškim okolnostima, ali to nas nije spriječilo da ga ne realizujemo do kraja. To je ogroman uspjeh, ne samo ovog filma, već i ovog grada i ove zemlje. Skoro svi smo bili debitanti na tom filmu i zato se to može nazvati uspjehom. Od pet nagrada mi smo osvojili dvije, tako da su utisci još roviti, ali su pozitivni. Što se tiče samog festivala utisci su predivni.

Koliko će vam ove nagrade pomoći da se probijete dalje, ima li poziva iz inostranstva?
Jelisavac: Dobili smo pozive na još neke festivale, što je veoma bitno za život tog filma i nadam se da će to da otvori put ka nekim novima projektima. Dobili smo poziv za Motovun, mislim da ćemo biti u revijalnom dijelu Sarajevo film festivala, a dobili smo i poziv iz Hamburga i Londona.

S obzirom da Banjaluka nema razvijenu filmsku industriju, koliko su nagrade koje su dodjeljene filmovima "32. decembar" i "Motel 'Nana' " važni za razvoj filma ovdje?
Jelisavac: "Motel 'Nana' " rađen je u koprodukciji "Vizarta" i "Sirius productiona". Jako dobro je prošao kod publike, stručne kritike i novinara, a imati dva filma na takvom festivalu u takmičarskoj selekciji je vrlo značajna stvar. Mislim da je to pokazatelj da imamo potencijal i da treba svi da se pozabavimo našom kinematografijom, da je to stvar u koju očigledno treba ulagati, jer je film medij preko kojeg ljudi najbolje komuniciraju, preko kojeg se afirmišu. Zato i mi treba da se predstavljamo na taj način, jer imamo sposobne ljude koji mogu to da iznesu, a ovo je potvrda da se to može. Nadam se da će ovo sve aktivirati one koji mogu da nam pomognu u radu na filmu, otrijezniti ih da je kultura jedan od bitnih segmenata svakog društva i dobra promocija.

Koji su Vaši favoriti bili na ovom festivalu?
Jelisavac: Nažalost nismo gledali filmove, jer je takav raspored bio i to je problem svih festivala, jer da bi se organizovao neki festival potrebna su sredstva, a organizatori uglavnom pokrivaju dolazak ekipe na promociju filma i na pres konferencije. Nemamo priliku da gledamo jedni druge, nekada se to dešavalo – ljudi su se družili na festivalima, pa su mogli da gledaju jedni druge, pa da znaju s kim se takmiče i šta im kolege rade. To se očigledno više ne radi, jer ljudi nemaju sredstava da pokriju sve te troškove.

U filmu "32. decembar" Vaš partner ubija čovjeka. Da li lik koji igrate na kraju dijeli krivicu sa partnerom iako Vas napušta zbog griže savjesti i kako biste Vi postupili u tom slučaju u stvarnom životu?
Jelisavac: Ne znam kako bih postupila. Prosto, ona ne želi da ode od njega jer su u njoj sublimirane sve te nesretne sudbine likova u filmu. Zbog ljubavi i zbog dobrih stvari kod ljudi, ona zna da on to nije uradio s nekim predumišljajem. Teško je u toj situaciji  biti razuman i znati šta je tu ispravno, a šta ne. Mislim da je tako i u životu, za nešto što se desi tako slučajno, naravno da snosiš odgovornost i krivicu. Ona je po meni suviše dobra i vrlo empatičan lik i osoba koja se saosjeća iako razumije da stvari nisu baš jednostavne i da nije dobro to što je on uradio. Vrlo je komplikovana situacija, tako da privatno ne znam kako bih reagovala, ne bih voljela da mi se tako nešto desi, pa da moram da se bavim tim.

Nedavno je završen banjalučki "Tetar fest“, a predstava "Turbo folk" je podijelila javnost.  Kakvi su Vaši utisci?
Jelisavac: Neki su bili šokirani, neki su jako zadovoljni ovom predstavom. Ja nisam bila šokirana. Možda je moj ugao posmatranje bio malo drugačiji. Inače nemam problem sa tim stvarima. Čula sam različita mišljenja i normalno je da ona postoje , a ljudi imaju pravo da reaguju na ovakav ili onakav način. Prethodnih godina sam gledala neke predstave na međunarodnim festivalima na koje ne znam kako bi publika reagovala da su igrale ovdje. Za mene je predstava "Turbo folk" bila vrlo uzbudljiva iz više razloga, jer nisam to doživjela kao provokaciju, kao vulgarnost, kao neki napad na publiku, prosto gledala sam na to kao na jednu normalnu predstavu. Gledala sam u Avinjonu predstavu "Ja sam krv" belgijskog reditelja Jana Fabria, gdje je na sceni igralo 30 golih ljudi, a ja nisam vidjela gole ljude, već ljude u kostimima. Teško je pričati o tome kada živimo u vremenu gdje porno industrija radi punom parom, gdje na mobilnim telefonima, na internetu gledate golotinju, ljude na ulici koji su polugoli. Ne vidim ništa ružno u nagosti ljudskog tijela, to je potpuno prirodno. Ne znam što se tolika fama digla u vezi s tim, jer se to već godinama radi u pozorištu. Zašto se ljudi stide, ne znam, da li je to  neki odbrambeni mehanizam... Nekim ljudima možda to nije prijatno i ja to razumijem. Da od mene reditelj traži da to uradim u pozorištu, filmu ili na televiziji, ja bih to uradila u zavisnosti od toga kakva je uloga. To što je Jelena Lopatić uradila za mene je vrlo hrabro i ona je to vrlo šarmantno uradila, to je čak bila i duhovita scena.

Predstava "Žaba" nije dobila nijednu nagradu, a imala je odličan prijem od strane publike.
Jelisavac: Što se tiče predstave "Žaba", mogu da kažem da dugo u pozorištu nisam gledala nešto što me je tako uznemirilo. Nisam mogla da dočekam kraj predstave da aplaudiram tim ljudima. Način na koji su igrali tako jednu jednostavnu priču je više od umjetnosti, to je bila jedna škola glume. Način na koji je Emir Hadžihafizbegović igrao svoju ulogu za mene je predivan, zaista uzbudljiv, emotivan... Ne ulazim u to zašto predstava nije dobila nagradu.  Žao mi je što je predstava "Zvijezda je rođena" Narodnog pozorišta RS slabo ispraćena i što je na okruglom stolu nakon njenog izvođenja bilo svega dva novinara, jer su glumci sjajno iznijeli ovu predstavu.

Na kojim medijima se najbolje snalazite, gdje možete da najbolje pokažete svoje umijeće?
Jelisavac: Televizija mi je najteža za rad, jer se sve brzo dešava, morate biti veoma koncentrisani, nema proba. Pozorište je nešto u čemu se najbolje snalazim, jer imam najviše iskustva. A da bi mogao da vladaš svojim karakterom na filmu zaista je potrebno iskustvo, dobra priprema i dobri partneri. Za sada se naslobodnije osjećam u pozorištu i mislim da tu mogu da dam najviše.

Kakva je bila Vaša saradnja sa Draganom Mićanovićem i Zijahom Sokolovićem?
Jelisavac: Prije nekoliko godina sam sarađivala sa Zijahom Sokolovićem u seriji "Praonica", tako da smo se tad upoznali i radovala sam se toj saradnji, jer je on odličan glumac, intelektualac i pedagog i tako se odnosio prema meni, a njegovi savjeti su bili dragocjeni. S Draganom Mićanovićem sam imala želju da radim još kad sam studirala, jer mi se nekako izdvajao, imao je nešto specifično u sebi, bio je neposredan u svemu tome što radi. Vrlo je nesebičan kao partner, profesionalan i otvoren. Davao mi je podršku u onom što sam radila i nekako je radio za mene na samom snimanju i od njega sam dosta toga naučila.

Radili ste visokobudžetnu seriju "Filantropist“ u inostranstvu.
Jelisavac: Rađena je za NBC, a snimali smo u Pragu 13 dana i bilo je 10 epizoda. Igrala sam u petoj epizodi glavnu žensku ulogu. To je jedno posebno iskustvo, jer nisam znala kako to izgleda u svijetu, mi smo nažalost daleko od toga. Žao mi je što moje kolege nisu imale priliku da učestvuju u svemu tome. Ekipa je bila međunarodna: Britanci, Amerikanci, Rumuni, Bugari, Makedonci, Česi... Igrala sam lik Gente, Albanke. Svi smo govorili na engleskom, imala sam dvije ili tri rečenice na albanskom.

Poznato je da je teško živjeti od posla kojim se bavite, a Vi ste i uspješni i nagrađivani za ono što radite, pa me zanima možete li Vi da naplatite sav svoj uložen trud?
Jelisavac: Ne znam, očigledno nekako živimo, preživljavamo, životarimo... Nekad je dobro, nekad loše, ali nagrade na neki način pomognu jer otvaraju mogućnost za neki novi posao i za neku novu zaradu, ali u principu svi mi živimo još uvijek od entuzijazma i ljubavi. Ne znam ko danas živi od plate. Nije jednostavno, teško je. Svi smo mi ludi i zaljubljeni u ono što radimo i čak kad misliš da ti je teško, ti trenuci su zanemarivi u odnosu na lijepe stvari.

(BLIN/DEPO, Suzana VUKMIR)