Legendarni Mostarac Esad Juklo Ajala je prijeratni kapetan plovidbe. Bio je pilot jahte u Dalmaciji i radio za bogatog poslodavca. Radio je i u katastru, u preduzećima Soko, Aluminij... Danas preživljava u nedovršenoj kući koja je uništena u ratu. Nema posla, nema nikakvih primanja, živi od svakodnevnih sitnih poslova koje mu daju komšije u mostarskom naselju Luka.

Jahtom je pilotirao za Mugdima Hasandedića, Mostarca koji je 1957. otišao u Australiju. Kako kaže Ajala, pobjegao od služenja vojnog roka u nekadašnjoj JNA. U Australiji je imao svoje firme, a u Dalmaciji prije rata, kako kaže, ugošćavao glavešine iz Sarajeva na jahti.

Ajalina kuća je uz Šantićev spomenik, sa divnim pogledom na ušće Radobolje u Neretvu, a sa njegove terase pruža se panorama na zonu dva mosta: Lučki i Stari. Iako djeluje kao scenografija za mali raj, ustvari je pakao siromaštva, starosti, jeze nezaposlenosti i egzistencijalnog očaja. Dovoljno je da se na njegovoj terasi okrenete i pogledate u unutrašnost Ajaline kuće: nedovršeni zidovi od cigle, skoro da nema namješataja, tek stol sa stolicama, stari TV, betonski pod i nekoliko hvati drva u dnevnom boravku.

"Protekle zime nisam imao drva, nestalo je struje, ostao sam bez hrane. Zvali su me iz dijaspore da im roditeljima očistim nanose snijega koji su bili i po dva-tri metra ispred kuća, pa će poslati lovu, ali nikad, takva ti je naša dijaspora", kaže Ajala u razgovoru s novinarom agencije Anadolija.

Ovaj 62-godišnjak je 1992. godine, imao infarkt. Završio je u bolnici na Bijelom brijegu.

„Držalo me na aparatima, a onda mi zabranili da pušim. Okanio se cigara, samo tablete, dijete...  Osušio se, brate. Puna šaka tableta, ubilo me u pojam, nisam mogao izaći iz kuće. Kontam, kakav je to život. Te bacim sve tablete, opet počem da pušim i da živim normalno, da jedem normalno... Da sam bacio cigare, možda bih umro od muke. Evo, 21 godinu poslije, ja dobar k'o momak. Niti me šta žiga, niti me šta boli", priča ovaj Mostarac.

Uz rat je ostao bez svega. I bez roditelja. Sam živi. Noću ne spava. Tek pred zoru jedan sat zaspi. Katkad noću piše pjesme. Ljeti prepada turiste koji se okupljaju oko Starog mosta. Skoči sa pećina u Neretvu i – nema ga. Ustvari, on nikad ne pliva, samo roni.

„Izronim na drugoj obali, a oni to ne uprate, pa misle – vidi, skoči čo'jek, i nigdje ga – uguši se. Ova naša raja to zna, pa im je to smiješno“, priča Ajala.

Nadimak je dobio po poznatom fudbaleru Ajali dok je još bio mlad, kad je strastveno igrao fudbal.

Njegova kuća je skoro kuća straha za neznanca. Reklo bi se da se tu ne može živjeti. Ajala, ipak, živi.

"Nešto su mi dali za obnovu poslije rata, ali malo. Nakanili bili, pošto je kuća odmah uz Neretvu i uz Stari most, da mi sve sruše, pa da naprave nešto za turiste od drveta, ali ja nisam dao – strah me bolan da ne plane sve, znaš kakve su žege ovdje, ćevapu ne treba roštilj“, kaže ovaj legendarni Mostarac.

(Anadolija/av)