Piše: Vedrana Rudan, www.rudan.info

Nevjerojatno.  Moji vršnjaci su ili na samrti ili u zemlji ili u urni. Oni koji još bauljaju na internetu traže koliko će još potegnuti. Jučer su me rasturali bolovi u trbuhu. Jedan od mojih vršnjaka ubačen je u jamu u trinaest sati. Groblje mi je u blizini kuće ali nisam otišla na pogreb jer sam bila na samrti. Rak crijeva? Pod hitno mi treba kolonoskopija!

Nisam se usudila sjesti u auto i odvesti u bolnicu, nazvala sam prijatelja, starog liječnika, rekao mi je: “Lezite na kauč.” Legla sam. “Svom snagom prstima pritisnite bolno mjesto.” Pritisnula sam. “A sada naglo popustite pritisak.” Popustila sam. “Što se dogodilo?” “Ništa.” “Onda vam nije ništa.”

Trenutno mi je želudac u grlu. Skočila sam na internet i potražila simptome raka želuca. Slabost, povraćanje,  pad na težini, gubljenje apetita. Pred sat sam vremena pojela torteline sa sirom i špinatom, jednu čokoladu, popila dvije čaše kokakole, na težini sam dobila pet kilograma u dva tjedna, koji me jebeni rak ždere?

Imam šezdeset plus i užasnuta sam. Svi oko mene umiru, krug se steže a ja to baš nikako ne  mogu prihvatiti kao normalno. Prosječan životni vijek žene je osamdeset i pet, daleko sam ja od toga, daleko su od toga bili i oni oko mene, pa ipak…Ništa me ne raduje.

Osluškujem svoje tijelo, svaka me bol dovodi do ludila, ruke mi se i znoje i tresu, osjećam trnce u nogama, srce mi skače izvan svakog ritma. Što ću učiniti sa sobom? Da li sjediti na kauču i čekati smrt, ili…Ili što? Uživati u životu. Uživati? Što mene raduje?

Zdrava hrana bez soli, papra, masti, šećera, skuhana na pari? To će mi produžiti čekanje na smrt? Seks me ne zanima. Ni vječna ljubav. Ni lova. Ni putovanja. Ni kuhanje. Ni pranje prozora. Ni dolazak proljeća. Ni susret sa nepoznatim, visokim, crnim muškarcem.

Jebeš ovakav život! Ne, nikakva mi utjeha nije što umiru i oni koji imaju i jahtu i ogromnu kuću i nekoliko automobila, zajedno smo rasli, sve sam ih mrzila zbog toga što su u životu pokrali. A danas kad su prah ili na putu prema urni, danas ih žalim jer mi svojim žutim licima poručuju što me čeka.

Starost je, još nisam službeno stara, nemam pravo ne bespalatan pokaz, starost je odvratna. Lice ti visi, ruke osute pjegama i pakleni strah svake večeri da nećeš moći oka stisnuti. Od straha od bolova ili od bolova. Ma, stvarno, jebeš takav život. A bojim se skočiti sa Krčkog mosta, što ako za vrijeme leta požalim, tablete nisu baš sigurne, pod vlak mi se ne da skakati jer kod nas nikad ne znaš kad će naići, da li će naići ili će se putem raspasti. Užeta se bojim, ne volim kad me nešto steže oko vrata.

Muž me htio utješiti, on nema tih problema, ne zna da mu je smrt bliže jer muškarci kraće žive, stavio mi je u plejer disk Eve Cassidy. Nikad nisam čula za Evu, ženska fenomenalno pjeva. Baš me digla. Doduše, pomislila sam, lako njoj pjevati kad ima dvadeset i pred njom je život. Zanima me kako bi pjevala da joj smrt kuca na vrata.

“Super pjeva”, rekla sam mužu, “tko je ta klinka?” “Ta klinka je na koncertu pjevala “Kako je krasan svijet”, u dvorani su bili njeni roditelji, pjevala je dva mjeseca prije smrti, umrla je u trideset i trećoj.” Jebote! Ljubomorna sam na mrtvu curu? Koja sam ja glupača. Umjesto da brojim koliko sam godina na dobitku brojim ono sitno do kraja?

Zbog straha od raka crijeva nisam pojela umjetnu pitu od jabuka kupljenu u “Mlinaru”. Ovoga je trena ipak žvačem. Bolje smrt, kad je već tako blizu, dočekati uživajući u životu i slušajući fenomenalnu Cassidy. Pokoj joj duši.

Da, i baš me briga što je Hrvatska u ovakvom kurcu. Ja bih bila stara i da živim u Švicarskoj.