Piše: Zoran BIBANOVIĆ

Važi li još u Bosni i Hercegovini latinska poslovica da je historija učiteljica života? Je li stanje u kojem se nalazi Historijski muzej Bosne i Hercegovine i druge institucije kulture povezano sa tihim nestankom predmeta historije iz škola?

Ukoliko se poslužimo jezikom fizike, zanimljivo je vidjeti kako se oblikuje u Bosni i Hercegovini nova društvena stvarnost i proizvode kohezione sile (lat. kohaerere – držati se skupa) unutar tri narodnosti (hrvatske, srpske, bošnjačke, o ostalima drugi put) što za posljedicu ima tzv. kapilarnu (čitaj društvenu) depresiju? Fizičari kapilarnost objašnjavaju napetošću površine. Što je ona jača, materije (voda u čaši) se više odbijaju i obrnuto.

Važi li još u Bosni i Hercegovini latinska poslovica da je historija učiteljica života? Je li stanje u kojem se nalazi Historijski muzej Bosne i Hercegovine i druge institucije kulture povezano sa tihim nestankom predmeta historije iz škola?

Kako se priroda bori protiv kapilarne depresije? Pa veoma jednostavno. Mnoštvom malih kapilara koji uprkos zakonima fizike, odnosno sili gravitacije, uzdižu nebrojene tone vode desetine metara uvis i tako hrane krošnje drveća. Osnovno opće obrazovanje je taj temeljni društveni (kapilarni) alat protiv nacionalnih homogenizacija. Evo nekoliko primjera (od sitnice do krupnice) kako izvođači radova oblikuju svijest u društvu iz kojeg je protjerano poznavanje historije. 

Neko, u pola noći pred mostarsku vijećnicu postavi spomenik (stećak!!!) hrvatskim braniteljima, a potom neko, u pola noći, postavi spomenik (ljiljan!!!) borcima Armije BiH. Zatim neko, minira spomenik borcima Armije BiH.

Potom predsjedavajući Vijeća ministara BiH izjavi: Miniranje ljiljana je nova rana Mostara.

Za počiniocima koji su postavili minu se intenzivno traga – izjavljuje policija.

Umjesto da nadležne institucije momentalno uklone (i unište) nelegalno i ilegalno postavljene spomenike i da umire javnost, nastavljajući istragu u medijskom miru (ko je postavio nelegalne spomenike i minirao), trakavica sa političkom pozadinom odvlačenja pažnje od bitnih društvenih problema se nastavlja.

Zastavu Srbije u Lukavici smo postavili jer nismo imali drugu u magacinu – izvještava nas zvaničnik Republike Srpske zadužen za zastave i tome slično. Samo rijetki mediji su izvjestili o šokiranosti i reakciji premijera Hrvatske Zorana Milanovića na izvješene hrvatske i zastave Herceg Bosne u Širokom Brijegu, bez zastava Bosne i Hercegovine, prilikom nedavne posjete BiH.

Umjesto da po hitnoj proceduri zakonom urede postavljanje lokalnih zastava uz državnu zastavu, trakavica se nastavlja u nedogled.

Srednjovjekovni bosanskohercegovački nadgrobni spomenik – stećak nije ni hrvatski, ni srpski, ni bošnjački, nego i srpski, i hrvatski, i bošnjački, i mi ćemo ga zbog toga nominirati na listu Svjetske kulturne baštine, ne kao bosanskohercegovački, već kao regionalni projekat zajedno sa državama Hrvatskom, Srbijom i Crnom Gorom (!!!) – izvjestila nas je Komisija za nacionalne spomenike Bosne i Hercegovine. Činjenica da je srednjevjekovna država Bosna vladala skoro dva stoljeća zapadnim teritorijama današnje Srbije i Crne Gore, a isto toliko i južnim teritorijama današnje Hrvatske je zanemarena.

Herceg Stjepan Kosača je Hrvat i katolik i po njemu ima da se zove Hrvatski dom „Herceg Stjepan Kosača“ u Mostaru, kao uostalom i sve drugo – glasi politička odluka. 

Svi oni koji tvrde da je bosanski vojvoda (titula koju mu je dao kralj Tvrtko 1380. godine) Stjepan Kosača (kasnije herceg od sv. Save), pripadnik Crkve bosanske, nisu na generalnoj političkoj liniji vladajućih stranaka. Politički je probitačno spominjati samo kćerku Katarinu, koja je primila katoličanstvo zajedno sa svojim mužem, bosanskim kraljem Tomašom, i koja je nakon pada kraljevine Bosne vratila kraljevsku krunu papi u Rim.

Politički nije probitačno spominjati Katarininu djecu koja su prešla na islam i postala visoki dužnosnici, a ni njenu majku, pravoslavnu princezu Jelenu Balšić iz Zete.

Naravno, politički je štetno spominjati hercegovog sina Stefana, rođenog u Novom (Herceg Novi) iz braka sa princezom Cecilijom, kojeg je otac poslao u Istanbul na školovanje (zanimljivo je da se u to doba na školovanju u Istanbulu spominju i potomci bosanske porodice Vuković Desisalić koji nisu bili islamske vjeroispovijesti) i koji je kasnije prešao na islam i nazvao se Amed paša Hercegović, napisao prvi zakon u Mostaru i bio Veliki vezir čak kod tri sultana. Za grobove svih spomenutih se tačno zna gdje su, ali bi bilo zanimljivo utvrditi gdje je grob Stjepana Vukčića Kosače?

Koliko je popijeno dobrog vina „Car Lazar“ (polusuho, crveno vino) i „Carica Milica“ (polusuho, ružičasto vino) uz priče o Kosovskom boju (1389) i pogibiji sultana Murata i cara Lazara. Mašte nam nikada nije nedostajalo, a uz dobro vino i jelo (u Srbiji se oduvijek dobro jede) priči nikada kraja nema. Politički mit je star stotinjak godina i nije (kao onaj o hercegu) od juče. Ipak mit je mit, a činjenice su davno utvrđene.

Car Lazar nikada nije bio car, već knez, pa je tako i carica Milica bila samo kneginja. Srpski kralj (Raški) u to doba već dvanaest godina je bio bosanski kralj Tvrtko, sin Vladislava Kotromanića i Jelene Šubić, odgojen kao katolik. Tvrtka (kao unuka Stefana Dragutina) je na njegovom posjedu u njegovoj zemlji Bosni, u manastiru Mileševo (1377.), krunisao za kralja Raške (Srbije) i Bosne pravoslavni mitropolit uz prisustvo svih knezova, pa tako i Lazara. Tvrtko je kasnije titulu proširio i kraljem Hrvatske i Primorja (Dalmacije).

Gazi Husrev-begov vakuf (zadužbina) koji on ostavlja iza sebe kao javno dobro, postavio je urbane temelje Sarajeva. „Ako se Sarajevu izdvoji Begova džamija, onda nema Sarajeva“ – zapisao je Ćiro Truhelka, prvi kustos Zemaljskog muzeja u Sarajevu.

Rečeno u žargonu „formalno pravno“, kraljevinu Rašku (Srbiju) i Bosnu je na Kosovu polju branila kraljeva vojska iz Bosne (uz srpske knezove), pod komandom Vlatka Vukovića, i križari iz Hrvatske pod vođstvom bana Ivaniša Horvata. Obje strane su pretrpjele velike gubitke.

Sedamdeset i pet godina kasnije i srednojvjekovna država Bosna je priznala osmanlijsku vlast, kada je pogubljen posljednji bosanski kralj Stjepan Tomašević koji je ujedno bio i posljednji srpski despot. Time je srušena posljednja značajna država na Balkanu.

Osmanlije zatiču jedinu multikulturnu zemlju u Evropi u kojoj su jedni uz druge živjeli pripadnici katoličke, pravoslavne i Crkve bosanske. Osnovni osmanlijski pravni sustav nije nikada ovisio o islamskom svetom zakonu, šerijatu, nego je proistjecao iz volje sultanove koji je često svojim autoritetom potvrđivao lokalne zakone i povlastice. Samo po sebi se podrazumijevalo da to nije bilo u sukobu sa šerijatom.

Trebinjskom plemiću koji  prelazi na islam i uzima ime Ferhat-beg, sultan Bajazid II (Beyazid II) daje svoju kćerku Seldžuku za suprugu iz kojeg braka se rodi Gazi Gusrev-beg, najveći vakif Sarajeva. U Dubrovačkom arhivu je zapisano da je Malo vijeće iz Dubrovnika davalo poklone trebinjskom knezu Radivoju, bratu carskog zeta Ferhat-bega i stricu (amidži) Gazi Husrev bega..

Gazi Husrev-begov vakuf (zadužbina) koji on ostavlja iza sebe kao javno dobro, postavio je urbane temelje Sarajeva. „Ako se Sarajevu izdvoji Begova džamija, onda nema Sarajeva“ – zapisao je Ćiro Truhelka, prvi kustos Zemaljskog muzeja u Sarajevu.

U manjem turbetu (mauzoleju) uz Begovu džamiju u Sarajevu leže posmrtni ostaci venecijanskog generala Ivana Tardića, islamiziranog katolika koji je umro pod imenom Murat-beg Tardić, sandžak-beg Požege (Slavonije). Zabilježeno je da ga je brat Juraj, kanonik Šibenske katedrale, posjećivao u Sarajevu. U većem turbetu je grobnica Gazi Husrev-bega, slavnog graditelja džamije. Uostalom, sve to piše na tabli ispred Begove džamije.

Dok je Ferhad-beg, potomak stare sarajevske porodice Vuković-Desisalić gradio džamiju Ferhadiju u Sarajevu (1561/62), njegov brat Ivan je naručio od ikono-slikara Tudora iz Meina kraj Budve da radi sliku Bogorodica sa Hristom, koja bi trebala da je i danas u posjedu Muzeja ikona u Staroj pravoslavnoj crkvi u Sarajevu. 

Zašto valja ovo znati? U srednjovjekovnoj Bosni nije bilo masovnog naseljavanja pobjednika, što je specifičnost u cijelom Osmanskom carstvu i domaće plemstvo su uglavnom postale spahije. Kada su Osmanlije osvojile Bosnu, pa u slijedećih sto godina i hrišćanin je mogao postati spahija (veliki feudalac) ili dobiti timar (niži feudalac), a da se nije morao odreći svoje hrišćanske vjere. Od njega se zahtijevalo prihvaćanje državnih zakona i običaja. Današnji bošnjaci nisu došli ni na čija vjekovna ili povijesna ognjišta. Nažalost, veoma često je to bilo obratno, jer su susjedne zemlje Hrvatska i Srbija unazad stotinu godina veoma perfidno, a kada su mogle, krvavo i genocidno koristile multivjerski i multikulturni karakter Bosne i Hercegovine.

Ko je ikada pitao borce Armije Bosne i Hercegovine da li su za islamsku BiH i da li rizikuju pogibiju (osim opće poznatih izuzetaka) kao šehidi na allahovom putu, za reduciranu državu Bosnu i Hercegovinu, kao vjerska skupina? Svjesnost o pola stoljeća socijalističke izgradnje države je maglovita. Ni od  nekadašnje svijesti i brizi za javno dobro iz starih vremena nije ostalo skoro ništa.

U narodu je ipak ostala živa priča da je Husrev-beg došavši na šerijatski sud da potvrdi da svu svoju imovinu ostavlja za izdržavanje svojih mnogobrojnih zadužbina, javnih dobara, skinuo sa sebe odijelo. Tada je zamolio da mu poklone odijelo i kuću da ih koristi dok je živ. Iz sredstava ovog vakufa (zadužbine) u XVII stoljeću, skoro 150 godina kasnije, izgrađeni su sahat-kula i Morića han. Skoro 350 godina kasnije, iz sredstava njegovog vakufa izgrađena je vakufska bolnica, kao prva bolnica u Bosni i Hercegovini. Vakuf je i danas, nakon skoro 500 godina postojanja, javno dobro. Novoizgrađerna zgrada Gazi Husrev begove biblioteke, utemeljene 1537 godine, je zadužbina katarskog šeika Al Tania, koji je u Sarajevu prepoznao mjesto susreta istočne i zapadne kulture.

Šta ostavljaju današnji „bezi“ i obogaćena fukara iza sebe? Privrednu i socijalnu pustoš i generacije odškolovanih društvenih invalida.

Nedavno me je u manastiru Ostrog (Crna Gora) mladi turistički radnik u društvu sa kolegom iz USA preklinjao da mu dam podatke o manastiru, iako sam imao grupu u odlasku.

Dosta toga možeš pročitati i sam na tablama manastira i u brošuri – rekao sam mu.

Ali ja ne znam pročitati ni riječi sa ovih tabli – odgovorio je mladi kolega.

Pa odakle si ti, čovječe? 

Iz Međugorja, gospodine. Niko nas nikada nije naučio ni slovo ćirilice – skoro plačnim glasom rekao je mladi kolega.

I to sve se dešava iako su braća monasi-misionari Ćiril i Metod, osnivači slavenske pismenosti i književnosti, hrišćanski sveci, i da se nadbiskupsko sjemenište i katolička crkva u kojoj stoluje Vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić u Sarajevu, zove sv. Ćirila i Metoda.

Moj mladi kolega nikada neće moći ni pročitati povijest Hrvata koja je na hrvatskoj ćirilici napisana od stropa do poda na desnom zidu Zagrebačke katedrale na Kaptolu... Bog ili slučaj je htio da se na teritoriji današnje Bosne i Hercegovine udruže velike kulture juga i sjevera Evrope, zapadnog i istočnog hrišćanstva, islama i judaizma, ali i utjecaji velkih imperija evropske historije. Prirodna i kulturna raznolikost u Bosni i Hercegovini je uvijek bila bogatstvo, a ne hendikep - ali to valja znati.

Moj mladi kolega nikada neće moći ni pročitati povijest Hrvata koja je na hrvatskoj ćirilici napisana od stropa do poda na desnom zidu Zagrebačke katedrale na Kaptolu.

Koliko mi svi na ovom dijelu Balkana, kao uopće i sav živi svijet u regionu, genetski variramo, što se kaže „u pet deka“, manje je važno. Ono što je važno jeste da se u skladu sa milenijskom tradicijom slobodno osjećamo i izjašnjavamo kojem kulturnom krugu pripadamo uz pretpostavku da poznajemo jedni druge onoliko koliko pruža osnovno obrazovanje.

Bog ili slučaj je htio da se na teritoriji današnje Bosne i Hercegovine udruže velike kulture juga i sjevera Evrope, zapadnog i istočnog hrišćanstva, islama i judaizma, ali i utjecaji velkih imperija evropske historije. Prirodna i kulturna raznolikost u Bosni i Hercegovini je uvijek bila bogatstvo, a ne hendikep - ali to valja znati. U suprotnom, to je  društvo fašizma i drugih izama što većinski Bosna i Hercegovina nikada nije bila.

Naše demokratsko i ustavno pravo je da se na slijedećim izborima izjasnimo kako hoćemo i kojoj konstitutivnoj narodnosti i vjeri pripadamo, ali istovremeno svi smo mi pripadnici bosanskohercegovačke nacije, odnosno države, htjeli to mi ili ne. Kuda god krenuli sa našim BH pasošem/putovnicom, tako nas svijet prihvata.

Živi bili i dočekali ulazak u društvo EU nacija, pa vidjeli boljitak u svakom pogledu. Tada ćemo i tu posljednju dilemu otkloniti. Svi ćemo imati EU pasoš/putovnicu.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN)