Piše: Sanja VLAISAVLJEVIĆ

Psovati na bilo kakvom sastanku je skandalozno i nedopustivo. Psovati na sjednici Skupštine KS je neoprostivo. Backović je konačno, poslije toliko godina svog političkog i javnog angažmana pokazao svoje pravo lice. Bahati prostak! Ali nije to sve. Njegov sin Fuad je gori od oca. Otac je barem jednu psovku rekao naglas a Fuad je psovke i lascivne prijetnje uputio više puta. Ma može mu se. Bahati razmaženi sin funkcionera. I neka mu svi govore da je „peder“. I jeste pravi pravcati, onaj po bosanski deklarirani „peder“. Ovako bi, zar ne, trebalo da glasi tekst o Backovićima? Nego, vratiću se ovome poslije, a sada odlazim malo do 1995. godine.

Rat još nije završen. Nazire se kraj, ali i dalje padaju granate po Sarajevu. Nekim čudom dobila sam posao u Drugoj gimnaziji u Sarajevu. Entuzijazam tadašnje direktorice Melihe Alić ne poznaje granice. Diže školu iz pepela. Doslovno. Ja predajem filozofiju i logiku sa žarom kakav može imati samo mlada osoba koja beskrajno voli svoj poziv.

Te godine raspisuje se konkurs za prijem u stalni radni odnos za mjesto na kojem se ja tada nalazim. Naravno prijavljujem se na konkurs, ali prijavljuje se i supruga visokog političkog funkcionera. Bio je on i ministar. Ja iz Sarajeva, a oni iz nekog malog hercegovačkog mjesta. Vratili se oni tek iz Njemačke odakle su branili BiH, ali ne u malo mjesto nego baš u Sarajevo. I tako puni patriotizma prema domovini ulože žalbu Upravnom odboru Druge gimnazije sugerirajući im da nikako taj posao za stalno ne može dobiti neka Srpkinja. To bih bila ja. I nisam u toj žalbi bila tek neka puka Srpkinja, nego i članica Kola srpskih sestara i još koješta. Nimalo spokojna čekala sam tu sjednicu iako sam vjerovala u čast i obraz direktorice Alić, ali ne odlučuje ona.

VEZANI TEKST: DEEN BACKOVIĆ NA FACEBOOKU BRANIO OCA ZAIMA: Nabije sve vas isfrustrirane, sitne duše, VAŠ dežurni peder Deen po sred vaše nevine guze!

U tom UO bio je i neki Zaim Backović. Kažu veteran rata. Strah i trepet. Nimalo popustljiv čovjek. Samoj sebi sam govorila: „Ma ja, evo ga još jedan politički patriota. Što si radila, radila si. Ponavlja ti se ratna priča u kojoj nigdje nisi prispjela.“

Konačno je stigao i kraj sjednice koja je trajala satima i bila veoma burna. Poziva me direktorica i veli: „Dijete, bila je ovo veoma teška sjednica. Borba između ministrove žene i tebe. Pritisci sa svih strana. 'Odozgo'! Ali Zaim Backović je bio neumoljiv. Rekao im je i da je osoba koja sada predaje filozofiju sto puta Srpkinja i sto puta nekakva srpska sestra ona treba i mora biti zaposlena jer je učenici vole i zna raditi svoj posao. Ponovio je to nekoliko puta i dodao da je u pitanju izbor za profesora, a ne Srbina ili Bošnjaka. Njegova riječ i njegov glas su presudili da dobiješ taj posao.“

Nisam mogla vjerovati šta sam čula. Dugo, dugo poslije tog čovjeka nisam vidjela niti susrela u školi. I negdje dvije godine poslije dobivam u razredništvo treći razred u kojem sjedi Fuad Backović, sin Zaima Backovića. Sjedi jedan veoma duhovit i iznimno odgojen mlad čovjek. Jedan od onih koji se znaju zacrveniti. Počinje se baviti muzikom, a to znači i izostajanje sa nastave. Odmah sam mu, nimalo popustljivo, rekla da je škola na prvom mjestu, a izostanci mogu biti samo ako su sve ocjene na broju i ukoliko razloge izostanaka najave stariji članovi njegovog benda. Nedugo poslije toga, kao sada da ih vidim, dolazi nekoliko momaka koji traže razgovor sa mnom. Rekla sam da sačekaju. Čekali su i dočekali prvi razgovor.

Ne znam ko je od njih bio pristojniji, uljudniji, urbaniji. Nekako najviše je pričao Gogo. Rekla sam mu isto što i Fuadu i insistirala da za svaki izostanak, turneju, koncert, snimanje, šta god trebaju doći i donijeti dokumente o tome. Ne da nisu pravili bilo koju vrstu snobovskih problema nego su sa puno uviđavnosti i reda podržali moje zahtjeve. I tako sve do kraja Fuadovog srednjoškolskog obrazovanja.

Danas jedan od njih sa istom strogošću, redom i principima predaje jednom od mojih sinova. Fuad je svaku svoju ocjenu baš, baš morao zaraditi. Nije tu bilo ni Zaima ni urgencija. Nije tu bilo utjecaja „odozgo“ da se „malom Backoviću da ocjena“. „Mali Backović“ veoma dobro zna kako je svaku, ama baš svaku ocjenu morao zaslužiti. I ne, nije uvijek imao primjerno vladanje jer je to tako trebalo biti. I niko mi nije prijetio zbog toga ili intervenirao da ispravljam te ocjene iz vladanja ili predmeta koje sam mu predavala. A nećemo se lagati bilo je svakakvih zahtjeva i intervencija za djecu čiji su roditelji smatrali da su i oni i njihova djeca nedodirljivi. Fuad je bio i ostao oličenje odgoja i skromnosti u toj školi. Eh, jednom riječju, pravi „peder“. Jer poznato je da se kod nas djeci tepa „lopovčiću moj“, ako naprave kakav nestašluk koji bi u prevodu bio neuljudni bezobrazluk. Kod Fuada to nije postojalo, niti tada niti ikada poslije kada bi navratio u školu da obiđe profesore. Fuadova pristojnost je „pederluk“ baš kao što je kultura dijaloga salonsko prenemaganje.

No sjećam se još nečega. Svaki Fuadov muzički uspjeh pratile su zlobne propratne priče. Kupio mu otac pobjedu, kupio mu otac sluh, kupio mu otac glas, kupio mu otac sposobnost da pjeva... Ni na šta od toga Fuad nije reagirao.

Opet koju godine poslije, počinjem predavati i Fuadovom mlađem bratu Farisu. Različiti su baš onoliko koliko dva brata mogu biti različita. Dok je Fuad uvijek htio ostati po strani od svih uvreda koje je tokom školovanja doživljavao, Faris nije htio da trpi nepravdu. Ali, ma koliko različiti jedna karakteristika im je bila zajednička. Besprijekoran odgoj. Svi su govorili kada su, prvo Fuad  a zatim Faris, završavali srednje obrazovanje kako će se uhljebiti na ekonomiji i kako će im, ništa manje poznati član obitelji Backović srediti fakultet u hipu. Međutim još jedna špekulacija o Backovićima je pala u vodu.

Niti jedan od njih nije ni pomislio upisati studij ekonomije. Sada me ne čudi što je Fuad odlučio studirati stotima kilometara daleko od Sarajeva i bremena prezimena Backović. Tamo daleko je završio svoj studij zahvaljujući svojim sposobnostima, a negdje ovdje njegov brat Faris studij prava.

I eto onda se dogodi ispad prvo starijeg Backovića pa onda mlađeg. A sve zbog „principijelnog“ skupštinskog nastupa jednog esdepeovca. Nedžada Fazlije.

Ma isti je to Nedžad Fazlija koji potpisuje gotovo svakodnevna saopćenja za javnost Kantonalnog odbora SDP koji zna sve o svemu. Prosto nevjerojatno sa koliko bahate samouvjerenosti oni pišu o svemu i svima. Od sporta, muzike do rektorata i akademskih referenci univerzitetskih profesora. Sa koliko je samo principijelnosti i na toj posljednjoj sjednici Skupštine KS, Fazlija „sasvim argumentirano i nimalo persaonalno“ replicirao na Backovićev nastup.

Nego, pitam se šta je toliko potaklo Fazliju da na principijelnu konstataciju o nepotizmu na fakultetima saspe uličnu i sasvim personalnu paljbu na Backovića. Bilo bi mnogo čestitije i u duhu socijaldemokracije da je Fazlija prihvatio neoborivu činjenicu koju je Backović naveo o nepotizmu. Pa dovoljno je samo pogledati ko se sve nalazi kao mlađi univerzitetski kadar i vidjeti da Backović ne laže. Dovoljno je samo prisjetiti se nedavnog esdepeovog skandala u vezi sa izborom direktora Druge gimnazije u kojem je esdepeov ministar obrazovanja, inače optužen za plagijat, sakrivao od očiju javnosti sve i jedan dokument utemeljenih žalbi koji su mu je stizali na njegovo ime te je mimo svih zakonskih odredbi izabrao po partijskoj liniji direktoricu koja je malo zatim završila na sudu zbog mobinga koji je provodila, kao i nezakonitog otkaza koji je dala jednoj uposlenici.

Epilog: esdepeova direktorica izgubila slučaj na sudu. I nije to sve. Koliko još mahinacija je sakrio ministar Oručević, a koje je aminovao premijer Musić.

Bilo bi dobro da je Fazlija spomenuo i slučaj visokog funkcionara SDP-a koji je brata zaposlio na ništa manje visoku javnu funkciju. Ali to nije bio nepotizam niti partijska špekulacija nego princip i izbor na osnovu kvaliteta. Mogao je navesti i sve intrige oko izbora rektora sarajevskog univerziteta koje su esdepeovi poslušnici pravili danima, mjesecima, pa eto nije jer je i sam nesretnik potpisivao kojekakva saopćenja u vezi s tim. Eh, svašta je još mogao navesti Fazlija u ime principa i časti, ali nije nego se obrušio na Backovića vrijeđajući mu obitelj.

I da, ne treba zaboraviti i nimalo nipodaštavati činjenicu da Backović poslaničku naknadu dodjeljuje nekome kome je novac potrebniji. Zaboravio Fazlija da kada to uradi neki esdepeov političar mediji bruje o tome kao da je donirao bubreg teško oboljelom sugrađaninu. A plata koju je primao dok je bio zaposlen kao ministar je najsmješniji primjer koji je ovaj istureni esdepeovac mogao izjaviti. Kakve veze imaju plaće sa paušalima i kako to dvoje može biti dovedeno u vezu? Nikako, nikako logički, ali esdepeovski valjda može.

PS
Nisam član Backovićeve političke partije, ne pretendiram na neki posao u BH Telekomu, a još manje da snimim kakav duet sa Fuadom!

(DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/md)