Piše: Stevo GRABOVAC

Pišem ovaj tekst na dan kada je 1948. godine ubijen Mahatma Gandi. I iskreno sramota me što ga pišem baš sada, jer pred sjenom jedne takve velike ličnosti malo se šta može reći. Ali opet nešto mislim, ako nije sramota druge da licemjerno iznose svoje stavove, otpočinju nekakve štrajkove na današnji dan, zašto bih jedini ja onda morao da poginjem glavu u pijesak i da barem tišinom i poniznošću iskazujem poštovanje prema jednoj takvoj ličnosti.

Čovjek koji je vodio takozvani “pasivni otpor” – to je bio Gandi, neko ko je svojim primjerom pokazao otpor. On ga nije zagovarao – on je bio otpor. No dobro, da ne idem u teatralnost svojstvenu lošim pjesnicima u kakve se smijem olako ubrojiti ili palamuđenje svojstveno još gorim komentatorima među koje svakako spadam, spustiću se malo na naše nivoe i današnjicu koja nam je, barem što se prirodnih pojava tiče – obasjana suncem. Divan je proljetni dan iako je tek sredina zime što samo govori da nam je klima sasvim uništena i ja ne znam da li bih se radovao zbog ovako lijepog vremena ili bio zabrinut. Najbolje ne biti ni jedno ni drugo.

Zanišljam danas da su a Filozofskom fakultetu otpočeli štrajk(!). Možda je to početak onog “srpskog proljeća” o kome je nekada Mile govorio. Ali, samo malo, nije još proljeće. I još nešto, tek kad su im odlučili smanjiti plate za 10% mnogi su se sjetili da najave otpor ili štrajk ili šta već. Žao mi je što se moram zapitati: šta su do sad čekali?

Još gore je pitanje: šta više čekaju oni kojima su davno smanjili plate za 99%?! I žao mi je što nisam srcem i dušom uz otporaše. A i kako bih bio? Uvjeren sam da se kod nas sve radi po principu – “tresla se gora, rodio se miš”, a miševa koliko hoćete – eto ih svugdje oko nas. I čak iako bih bio najsretniji da vidim leđa Miloradu Dodiku, uopšte ne podržavam one koji bi da ga ruše.

Jer šta ćemo tim dobiti? Novog Dodika koji će se samo drugačije zvati. Bez stvarne promjene, bez stvarnog otpora i stvarne revolucije, ništa se neće desiti, a ova naša trabunjanja ničemu ne vode. Ja sam pobornik “pasivno – aktivnog” otpora ako takvo nešto postoji.

Samo malo da objasnim: pasivan otpor je moguć onda kad si sam. Dakle, možeš se spaliti, skočiti sa zgrade u znak protesta, štrajkovati glađu, samoubiti se iz zasjede… šta ja znam, a aktivan je kad si u grupi od nekoliko hiljada istomišljenika koji jurišaju na kordone. Bojim se da se ovaj potonji slučaj kod nas nikad neće desiti ili barem neće imati pravu svrhu, tako da nam preostaje samo jedan jedini način – Gandijev. Zato sam ga i pomenuo.

Čovjek koji je vodio takozvani “pasivni otpor” – to je bio Gandi, neko ko je svojim primjerom pokazao otpor. On ga nije zagovarao – on je bio otpor... Što se mene tiče, odoh štrajkovati glađu, a možda i skočim s neke zgradurine. Spaliti se neću jer je benzin preskup a ja nemam love da ga kupim.

Ukoliko se svako od nas pojedinačno ne izmjeni, nikakva se promjena neće desiti. Ne možeš povesti revoluciju vani ako je nisi poveo unutar sebe. I samo zato i jedino iz tog razloga ne vjerujem u te štrajkove, otpore, bune i pobune. Iza leđa nam rade svašta, cjelo ovo vrijeme mi samo ćutimo i trpimo… oni misle da je narod stado ovaca s kojim mogu raditi šta hoće. Pa to i rade. A šta mislite, ko im je to dozvolio?

Samo jedno se pitam: čega se to bojimo? Ili nam je stvarno toliko dobro da nema potrebe ni za kakvom promjenom? Ja ne osuđujem nikog, samo se pitam, mada znam da na moja pitanja niko neće odgovoriti.

Što se mene tiče, odoh štrajkovati glađu, a možda i skočim s neke zgradurine. Spaliti se neću jer je benzin preskup a ja nemam love da ga kupim.

Odoh, jer mi je muka od zemlje u kojoj živim i meni odavno nije dobro, a nemam mogućnosti da odem odavde. Što bi rekao drugi veliki čovjek, nije revolucionar al je bar Majkla Džeksona skinuo s vrha top liste, Kurt Kobejn: “Bolje je sagorijeti nego polako blijediti.” – i bolje ne dizati famu oko toga i ne praviti priču. Ovo je one man show. Jer ovdje sve kasni, pa će zakasniti i naša proljeća i naše revolucije.

(BLIN MAGAZIN/DEPO PORTAL)