Jusuf se u „Zvonu“, poput Beuysa,  zaogrnuo bosanskim ćilimom i sa malim domaćem psetom izveo performace. Bio je to vizuelno čudesan ali i krajnje subverzivan momenat u kultnoj sarajevskoj kafani-galeriji.  Na djelu smo gledali vrhunski art reaction, čin suptilne pobune umjetnika protiv sistema kojega, zapravo, i nema. Bio je to čin umjetnika koji želi da vidi svoj grad i zemlju, ali taj grad i zemlja ne žele da vide njega.

Piše: Jasmin DURAKOVIĆ

Kraj umjetničke godine u BiH dočekali smo klaustrofobično; sa zatvorenim i hladnim muzejima, propalim izdavačima i neobjavljenim knjigama,  scenarijima za nesnimljene filmove i produkcijom na koljenima;  živimo u atmosferi u kojoj se obesmišljava svaki oblik samostalne ili kolektivne umjetnosti.  I svi su ravnodušni; opća je kriza i tu za umjetnost nema mjesta. Depresija i mračni tipovi koje kultura i umjetnost  su svuda oko nas.

I upravo u  takvoj afmosferi bez nade događa se izložba „Inicijacije u Salonu za proslave“, kolektivna izložba mladih umjetnika pod  umjetničkim selektorom projekta Jusufom Hadžifejzovićem. Ova izložba u Colegium Artistikumu je netipična, kako po umjetnicima koji tu izlažu, kako po  radovima koji se tu mogu vidjeti, pa i samoj publici koja je pristigla na otvorenje. Šarena se tu skupila ova umjetnička družina, od mladih neafirmisanih umjetnika koji su sretni što mogu izlagati u prostorima čuvene gradske galerije, pa sve do onih već iskusnijih i poznatijih.   Tu su radovi samog Hadžifejzovića, arilik slike na materijalu od ambalaže i fišeka koje odišu čudnom atmosferom smirenosti i optimizma.

Najavljeno je da će izložbu otvoriti poznati kritičar i art historičar Petar Ćuković iz Crne Gore, ali tu se iznenada pojavljuje ii Ješa Dengeri, kažu najbolji (ili barem najpriznatiji) historičar umjetnosti na Balkanu.  Bio čovjek u posjeti kolekciji Ars Aevi i usput namirisao važan umjetnički  čin u režiji Jusufa Hadžifejzovića.  Uvijek je tako, na velikim i važnim događajima uvijek će se pojaviti i jedan-dva  Poznavaoca umjetnosti; oni su ti svjedoci koji  će kasnije svjedočiti i prenositi priču o trenutku kada se rađalo nešto važno. Tako je bilo i davnih kada je Jusuf u istim prostorima Skenderije pokretao „Jugoslavenska dokumenta“, najvažniji događaj iz istorije savremene umjetnosti u Bosni i Hercegovini dosada. Nekada to ode u mit ili legendu, nekada u istoriju, ali u svakom slučaju ostane zabilježeno.

Jusufu je ovo bio treći javni nastup u Sarajevu u posljednjih mjesec dana; prvi je bio pred tv kamerima sa katancima na rukama u trenutku barbarskog pokušaja deložacije njegove Charlama Galerije iz Skenderije, a drugi je bio u galeriji „Zvono“, gdje je izvodio svoj permormace Ne Boj se/Do Not be Afraid. Formalno, posvećen svojoj prijateljci Luciji Pianto, italijanskoj kolekcionarki i jednoj od osnivača CeKA Charlama, ali i velikom svjetskom umjetniku Josefu Beuysu. Upravo je Beuys  davne 1974. godine  u njujorškoj galeriji Rene Blocka  godine uradio svoj poznati pefromance „I Like America and America Likes Me“. Tada Beuys nije želio vidjeti Ameriku, pa se tri dana ogrnuo flicom i to vrijeme proveo samo sa kojotom, izvornom američkom životinjom koju istrijebili Evropljani.

Jusuf se u „Zvonu“, poput Beuysa,  zaogrnuo bosanskim ćilimom i sa malim domaćem psetom izveo performace. Bio je to vizuelno čudesan ali i krajnje subverzivan momenat u kultnoj sarajevskoj kafani-galeriji.  Na djelu smo gledali vrhunski art reaction, čin suptilne pobune umjetnika protiv sistema kojega, zapravo, i nema. Bio je to čin umjetnika koji želi da vidi svoj grad i zemlju, ali taj grad i zemlja ne žele da vide njega.

A samo u posljednjih pet godina, da se ne spomnje njegovo djelovanje u posljednih 20 godina, Jusuf Hadžifejzović je obilježio više umjetničku scenu Sarajeva i BiH nego sve ovdašnje galerije i muzeji zajedno. Ukoliko, naravno, izuzmeno Sašu Bukvića, Jusufovog suborca i art partnera,  i njegov angžaman u  iz mrtvih rođenih nekadašnje kafane-galerije „Zvono“.   Jusuf je posljednjih godina umjetnički osmislio projekat Bijenalea suvremene umjetnosti u Titovom bunkeru u Konjicu, koji mu je nakon toga brutalno autorski otet i plagiran; umjetnički je oživio prostor Skenderije i tu doveo novinare New York Timesa, La Republice, Luxflux-a, studente berlinskog Bauhausa i bečka Art akademije, Wima Wendersa ili Marka Brecelja. Charlama Galerija je danas internacionalno prepoznat kao 'Must see' umjetnički prostor na Balkanu i Evropi.

Ipak, naveća Jusufova misija danas u prostorima Charlame jeste animacija i davanje prostora mladim umjenicima za djelovanje. Jer, Jusuf ne pripada onoj vrsti umjetnika čiji ego ne dozvoljava da i drugi, stari ili mladi, umjetnici pored njega žive i  rade punim plućima. Upravo obrnuto, zato je možda danas Charlama Galerija najveći živi umjetnički laboratorij na Balkanu i neka vrsta neformalne art akademije. Zato je jedan od zločina ove sredine i to što danas Jusuf Hadžifejzović ne predaje na nekoj od ovdašnjih akademija; boljeg Poznavaoca, Agitatora i Prenositelja umjetnosti savremenog kova  Bosna odavno nije imala. A on, kao vodeći savremeni bosansko-hercegovački  likovni umjetnik ove sredine,  nema do danas ni dana radnog staža u nekoj ovdašnjih budžetskih kasa; on je ovdje praktično jedini istinski art proleter koji visoko drži svoju zastavu i sa njom tržišno ide dalje. Ostali negdje rade, primaju svoje redovne plate i usput se bave umjetnošću.

Izložba „Incijacije u Salonu za proslave“ ima sve što danas umjetnost treba da ima – svoju formalnu koncepciju, likovnost, šarm i ironiju, ali i ideju i stav. Stav je nadu ne smijemo ubiti, prije svega u sebi, pa onda i prema drugima. Zato je ova izložba i neka vrsta kolektivnog odgovora naopakom vremenu, neka vrsta „das ist walter“ odgovora ovdašnjih umjetnika primitivizmu i okrtunosti vremenu u kojem se živi. Ili, novi bosanski futurizam, kako to sam Hadžifejzović negdje reče.

Svoju najveću retrospektivnu izložbu u BiH  "Depografija Evropa"  je imao u Muzeju savremene umjetnosti u Banja Luci; tada mu i i tim povodom štampan jedini ozbiljan katalog-monografija. U Sarajevu nikada nije imao priliku da u nekom institucionalnom prostoru napravi tako sveobuhvatnu izložbu niti da odšampa monografiju sa svim svojim radovima

Naredni Jusufov projekat je „Muzej depografije“; svojevrsno sklapanje mozaika u kojem bi svi elementi filozofije njegove umjetnosti i prakse bili na jednom mjestu. Depografija je izvorna estetika Jusufa Hadžfejzovića, on ju je izmisio i prvi u svojoj umjetničkoj praksi sproveo, dok je filozof Ugo Vlaisavljević prepoznao i dao ime i teorijsko-estetičko utemeljenje. Depografija je jedina  nova i autentična umjetnička praksa i filozofija nastala u Bosni u posljednih tridestak godina, a koja pripada evropskom miljeu savremene umjetnosti današnjice. Postoji još kod nas i  „new primitives“ koji je dožio veću popularnost u našim balkanski geografijama, ali nema tu prodornost ka centrima evropske umjetničke scene kakva je imala Jusofova 'depografija'. Zato je Jusuf svoju imao priliku da svoju radi, pored Sarajeva, Zenice, Banjaluke, Rijeke, Splita, Ljubljane i Beograda, svoju depografiju Berlina, Rima, Instanbula, Gratza, Brugge, Dunkerquea, Antwerpena, Le Mansa,Antwertena, Genta, Miztpe-Ramona, Lodza, Bruggea, Brussela, Johanesburga, Edinburgha, Krakova,Strasbourgha,  više je  puta imao priliku da izlaže i na čuvenom bijenale-u u Venciji. Šta je depografija? Neka vrsta nove realnosti i mitologije Povijesti koja nastaje iz odbačenih stvari današnjice i nedavne prošlosti, stvari koje Jusuf pronalazi u napuštenim depoima i buvljim pijacama. U tvom susretu naizgled trivijanog, vrijednog ali i neproznato ali čak zabranjenog  ili tabuiziranog nastaje umjetnost depografije.  Način na kako Jusuf kako reda stvari i materijale nađane na otpadima gradova, najčešće slikovitije, sočnije i simobličkije govore o prošlosti i sadašnjosti gradova i zajednica nego li što o tome govore ili pišu zvanični njihovi zvanični hroničari i istoričari.

„Muzej depografije“ bi trebalo biti mjesto gdje će Jusuf Hadžifejzović objediniti sve dosadašnje kolekcije nastala u gradovima i prostorima gdje je dosada izlagao.  Zapravo, ovaj muzej je u svojoj najvećoj mjeri stvoren;  radi se o tome da dobije svoje stalno mjesto u mapografiji Sarajeva.  Ni tu ne treba puno. Baš kao što je nedavno je jedan drugi ovdašnji veliki umjetnik, slikar, pisac, kompozitor i reditelj Ismar Mujezinović  imao krajnje prostu i konkretnu da Jusuf svoju kolekciju u Charlami i svojoj depografiji proglasi Muzejom savremene umjetnosti. Jer to što Jusuf radi i što je skupio ima potrebno za jedan takav muzej.
Jusuf Hadžifejzović je, da stvar i ja stvar nekako privedem kraju, spasio i spašava čast umjetničke scene Sarajeva i BiH današnjice. Zato bi bio red da mu to isto Sarajevo i BiH makar malo uzvrati. Ne sa katancima na vratima njegove galerija i podlim tekstovima i uvredama malih denuncijata  nego sa poštovanjem i podrškom  istinskim umjetničkim čudima zvana Charlama  i Muzej depografije .