Krajem 2012. godine mlada glumica u prostoru Akademije scenskih umjetnosti odigrala je diplomsku predstavu "Djevojčica pored puta" kojom zvanično započinje glumačku karijeru. Ipak, mnogo ranije u srednjoškolskim danima pokazuje interes za glumu, te pristupa Poetskom teatru mladih "Juventa" iza kojeg stoji iskusna bh. glumica Jasna Diklić.

- U toku srednje škole sam bila članica Poetskog teatra mladih „Juventa“, koji vodi Jasna Diklić. Ona je ujedno osoba kojoj dugujem zahvalnost za to što sam se odlučila za ovaj posao. Ona me prva uvela u ovaj posao i otkrila u meni talenat koji je odredio moj životni put.  Poetski teatar mladih „Juventa“ je projekat hvale vrijedan. Svi koji su bili članovi znaju u čemu govorim. Mnogo bivših članova su danas profesionalni glumci, a i ostali su svi izrasli u zrele i uspješne mlade ljude. To je našoj teta Jasni najbolji pokazatelj da ono što ona radi je jedna divna stvar koja utiče na tolike živote, pojašnjava Vojnović za DEPO PORTAL.

Ivana Vojnović je rođena u Sarajevu 1990. godine. Sa svojih četiri godine zbog ratnih okolnosti skupa sa porodicom napustila je Sarajevo i preselila u Češku, tako da je njeno djetinjstvo obiležio život izvan granica BiH, ali u sretnim roditeljskim rukama.

- Moja mama se uvijek borila kao lavica da nama bude lijepo i da ne osjetimo surovu stvarnost , dokle god ne moramo. Tako da, zahvaljujući njoj, brat i ja smo imali prelijepo djetinjstvo, puno igre, mašte, a to je nešto najbolje što vam roditelj može pružiti. Djetinjstvo pamtim na divan način, kroz oči djeteta kad nisi svjestan prave situacije, govori Vojnović.

Ponekad se pita šta bi bilo da su ostali u Sarajevu, dok ne žali zbog toga što nisu. Za Sarajevo kaže da nije grad kojeg bi izabrala kao mjesto življenja, ali kako tvrdi ona tom gradu pripada. 

- Koliko god ga ponekad mrzim, uvijek kad negdje otputujem, shvatim koliko sam ja prava Sarajka u duši. Da sam ostala u Češkoj, vjerovatno ne bih bila ono što sam danas. A ja volim ono gdje sam sada i zato mislim da je odluka o povratku bila prava.

Oduvijek je željela postati glumica. Njen veliki uzor je Marilyn Monroe, zanimljivo je da Ivana mnogo liči na nju. Pored svega toga posjeduje vlastitu kolekciju "Marilyn Monroe" skupljajući razne stvarčice koje na nju podsjećaju. 2008. godine usudila se upisati Akademiju i to joj polazi za rukom iz prvog pokušaja.

- Imam osjećaj da je to oduvijek bila ideja u mojoj glavi. Kada sam završavala srednju školu, dosta sam vagala koliko se isplati upisati Akademiju. Znala sam da studiranje glume zahtjeva mnogo odricanja.  Ipak, predala sam papire, pripremila monologe i otišla da probam. Rekla sam sebi da ću probati samo jednom i ako ne prođem, idem dalje. Očito je život čuvao jedno mjesto za mene u ovom poslu, jer sam upisala u prvom roku i tako je počelo moje iskustvo u ovom poslu.

Zanima je psihologija kao vrsta nauke. Smatra da nije uspjela upisati glumu da bi najvjerovatnije završila na studiju psihologije. Kao glumici poznavanje psihologije joj u velikoj mjeri pomaže da što bolje razumije i igra likove. To je bitno, jer bez toga nije moguće donijeti na scenu iskrenost i prirodnost.

- Na Akademiji smo imali predmet Psihologija i tada sam shvatila da je to nešto što bi bio moj drugi izbor, da nisam uspjela upisati Akademiju. Ljudska psiha je fascinantna i zastrašujuća , u isto vrijeme. Jako volim komunicirati sa različitim ljudima, gledati svijet iz različitih perspektiva i širiti svoje znanje i svoje razumijevanje. Nevjerovatno je šta sve možete vidjeti - slušajući. 

Na Akademiji je veliko iskustvo stekla u pozorišnim predstavama, obzirom da je svaki ispit iz glume - pozorišna predstava. Također, u SARTR-u sa svojim kolegama Amilom Terzimehić, Adijem Hrustemovićem i Edinom Avdagićem igra predstavu „Vrijeme čekanja“. Međutim, još nema konkretnih nastupa u domaćoj filmskoj i tv produkciji.

- Mogu reći da sam na pozornici mnogo sigurnija i imam koliko - toliko iskustva. Što se tiče filmske i tv produkcije, to je nešto što bih željela još upoznati. Iskustva pred kamerom imam malo, igrala sam u filmskim vježbama kolega sa odsjeka režije, tokom studiranja. Iako su film i pozorište bliski, glumačke tehnike su ipak drugačije. I neophodno je iskustvo u oba polja. Na sceni uživam i volim sam proces pripreme predstave. Nadam se da ću uskoro steći veće iskustvo i pred kamerom i to će biti nešto što će nadograditi moju glumačku ličnost.

Mladi glumci ne uspijevaju sami, kao i u svakoj profesiji trebaju podršku iskusnijih profesora i kolega. Ivana je imala sreću da ju je uveliko tokom studija pripazio profesor Senad Bašić. U njegovoj klasi je studirala i ostvarila odličnu saradnju, ali kao što smo rekli stekla i veliku podršku.

- Stvarno cijenim sve profesore i čast je sa svima njima raditi, ali sam u mom profesoru Senadu Bašiću zaista našla najveću podršku i ostvarila odličnu saradnju. On mi je ujedno i bio najveća podrška kada sam odlučila da želim sama napisati dramu za svoj diplomski rad i ni u jednom momentu mi nije dozvolio da odustanem. Tokom četiri godine rada sa mnom, on najbolje zna koliko i šta ja mogu i zato najviše vjerujem njegovim savjetima. Zato sam ga uzela i za mentora moje diplomske predstave. Obično se sa njim posavjetujem za sve poslovne odluke, jer vjerujem njegovom iskustvu. Smatram da je on jedan od naših najboljih glumaca i sretna sam što učim od njega. Iako sam završila studiranje, sigurna sam da ću nastaviti surađivati sa njim i savjetovati se jer ga neopisivo cijenim i kao glumca, ali i kao čovjeka.

Sada nakon završetka glumačke akademije pred Ivanom je težak put koji će nadamo se što lakše proći, ali treba naglasiti da pogotovo u ovim vremenima krize u zemlji teško je u svakoj profesiji pa i u glumačkoj.

- Glumci uvijek imaju perspektivu. Teško jeste, kao i u svakom poslu danas. Ali mi imamo prednost što sami sebi možemo stvoriti posao. Upravo tako sada ja radim. Sama sam napisala diplomsku, odigrala je sa mojim dragim kolegama, savjetovala sa stručnim ljudima.... Imam ideju za neke projekte u budućnosti i polako radim na tome. Zaposliti se bi značilo sigurnost, i to je nešto što bi bilo poželjno, ali ja sam još uvijek dosta mlada i moje je da radim i da maksimalno pokažem koliko vrijedim. Vjerujem da koliko čovjek pruži, toliko će mu se vratiti. Bilo bi nezahvalno od mene da sada kukam jer sam tek završila i još uvijek pravim prve korake u glumačkom svijetu. Osjećam u sebi veliku količinu energije koju sada moram ponuditi svjetlima pozornice.

Ipak, dok iščekuje ozbiljnije angažmane, slobodno vrijeme koristi tako što radi na sebi. Uživa u društvu prijatelja i momka. Dok na poslovnom planu radi na tome da diplomsku predstavu igra pred publikom.

- Radim na tome da igram moju diplomsku predstavu negdje, tražim festivale na kojima bih je mogla igrati, pripremam jedan projekat sa mojim kolegama. Jednostavno rečeno, uzela sam stvar u svoje ruke i ne čekam. I tehnički, iako sam završila diplomsku predstavu, ostao mi je još jedan ispit, pa i to pripremam, da se dočepam te diplome.