Foto: Dnevni avaz

Razgovarala: Kimelma RONDIĆ

Kada se pomene njegovo ime, malo ko ne pomisli na sevdah i sevdalinke. Malo je onih koji ne znaju novinara Vehida Gunića i njegovu nepatvorenu ljubav prema tradicionalnoj bosanskoj pjesmi. Od brojnih radio i televizijskih emisija, pa do čuvenog tv serijala 'Meraklije' i književnog štiva, gomilu svoga znanja i energije utrošio je na izučavanje sevdalinke.

Njegova posljednja knjiga na tu temu - "Sevdalinke, autori, tumači...", čija će zvanična prezentacija biti u novoj emisiji Hayat TV, svojevrsna je tačka na višedecenijski istraživački rad, od 900 stranica, 700 obrađenih sevdalinki i 200 notnih zapisa. Djelo vrijedno pažnje i neposredan povod za razgovor sa legendom bh. novinarstva, za kojeg kolege vole da kažu da je 'hodajuća enciklopedija' ili 'bh. putujući leksikon'.        

Gospodine Guniću, Vaša nova knjiga sevdalinki stigla je konačno pred čitalačku publiku. Koliko dugo ste radili na njoj?

Moglo bi se reći, iako će zazvučati vrlo pretenciozno, da sam na ovoj knjizi radio cijeloga života. Pravi dobri pisci kažu da cijeloga života pišu samo jednu knjigu. Ovu moju knjigu nekoliko stoljeća, pa sve do današnjih dana ispisuju narodi BiH, a ja sam samo neki, kako bi se reklo, proputnik tih plamsaja narodnih duša do moje i kroz moju knjigu. Zapravo, knjiga „SEVDALINKE, autori, tumači...“ predstavlja sublimiranja u jednu veliku knjigu onoga najboljega iz osam mojih dosadašnjih knjiga i oko stotinu jednočasovnih televizijskih emisija u kojima sam se bavio stanjem radosnih, sretnih i napaćenih duša koje u sebi ukriva ova naša veličanstvena lirska pjesma...

I šta je sve ova knjiga obuhvatila?

Knjiga se bavi sevdalinkom od njenog dolaska u naše krajeve, od prve zabilježene sevdalinke do danas; bavi se okolnostima u kojima je sevdalinka nastajala i opstajala, pa sve do mojih pokušaja portretiranja nekih znamenitih stvaralaca čije su pjesme, pokatkad i za njihovoga života, ulazile u narod i postajale narodne. Naravno, opet u krokiju, portretišem velike i znamenite tumače sevdalinki; od velikoga jasenovačkog stradalnika Rešada Bešlagića, preko neprolaznih Zaima Imamovića, Himze Polovine, Emine Zečaj, Zehre, Bebe i Hanke i najvećeg pjevačkog genija i pjesnika i velemajstora pjesme Safeta Isovića, pa sve do čudesne Bahrije Hadžialić, Arifa Alajbegovića, Zekije Suman, Ibre Selmanovića, Ibrahima Jukana, Merse Miljković i pravih pjevačkih čuda kakva su Aldijana Tuzlak, Alma Subašić, Amira Medunjanin ili Ibro Bublin, recimo.

Do sada ste objavili veliki broj knjiga o sevdalinci i sevdalinkama... Po čemu se ova razlikuje, odnosno šta je izdvaja u odnosu na ostale?

Najprije, ova se moja knjiga od tolikih drugih mojih knjiga izdvaja svojom „monumentalnošću“. Cijeloga života želio sam na svojoj polici imati vlastitu knjiga debelu barem toliko koliko je debeo prvi tom POVIJESTI CIVILIZACIJE. Sada imam takvu svoju knjigu od oko 900 strana i ne prestajem joj se diviti. Uz to, ova moja knjiga, za razliku od predhodnih, od oko 700 zastupljenih i obrađenih sevdalinki, ima i 200 sevdalinki sa notnim zapisima. Za neke moje dosadašnje knjige neki su muzičari govorili kako je to, govoreći njihovim jezikom, „sve lijepo i krasno, samo je šteta što knjiga nema note“. Ova knjiga ima i note. Nisam baš posve siguran da oni koji su ukazivali na nesumnjivu manjkavost mojih dosadašnjih knjiga, znaju note. Ono, pak, u šta sam ja poprilično duboko uvjeren, jeste da sevdalinka izmiče „notnom sviranju i pjevanju“.

Kaže se da za sevdalinku treba imati dušu; u čemu je tajna ove tradicionalne bosanske pjesme?

Tumačenje; sviranje i pjevanje sevdalinki je posve individualan čin. To je najbolje uočio sjajni Antun Hangi koji je službovao u našim krajevima početkom prošloga stoljeća, pa je, uz ostalo, skupljao i bilježio naše narodne pjesme. Zapisao je kako Bosanci „dok pjevaju tremoliraju i moduliraju, te im je pjesmu tešku na kajdu staviti“. Za izvođenje sevdalinke treba imati ono nešto posebno u glasu, a za svirku neke posebne nervne završetke u prstima. Nikada jedan genijalni pijanista poput Ive Pogorelića, recimo, čak i kad mu date notni zapis, neće tako odsvirati našu sevdalinku poput one „Svadili se orli i sokoli“, kako je to mogao odsvirati naš samouki genijalni autodidakt kakav je bio Ismet Alajbegović Šerbo, naprimjer. Pogorelić će čisto poput kristala i srče sve odsvirati, prepoznat ćete melodiju i sve, ali dušu u tome nećete naći. Ja sam, dakle, u stalnoj potrazi za tom našom BH dušom i najviše je pronalazim u našem dragulju, u našoj pjesmi sevdalinci.

Kao osoba koja je tolike godine posvetila izučavanju sevdalinke i sevdaha, kako biste najkraće prezentovali šta je to sevdah?

Ja pravim veliku distinkciju izemđu sevdaha i sevdalinke. Sevdah je, zapravo, sintagma i u staroperzijskom jeziku znači CRNA ŽUČ, a u starogrčkom, u svome osnovnome začenju taj pojam preveden je u melan holos, iz čega je izvedena imenica melanholija. To je jedna od mogućih ravni u sevdalijskoj neravni, jer naša pjesma sevdalinka, zapravo, mahom i opjevava takvo sjetno melanholično stanje duše. Oni koji su, poput mene, u mladosti voljeli Jesenjina dosjetit će se i jednoga divnoga stiha kojim se veliki pjesnik obraća majci: GOSPOĐO MAJKO, VAŠ SIN JE TAKO DIVNO TUŽAN. Eto, tu bi mogla pomalo biti i suština sevdalinke: to je pjesma o divnoj i plemenitoj tuzi naših duša. U svojoj osnovi, zapravo, sevdalinka, prije svega, pa gotovo isključivo, pjeva o ljubavi. To je i pjesma srca ali i pjesma duše koja pati, koja tuguje i koja se raduje u isto vrijeme.

Svi znamo da je sevdalinka tradicija naše zemlje, no po Vašem mišljenju, koliko smo svjesni tog bogatstva? Da li se na pravi način odnosimo prema ovom nasljedstvu?

Najveći i najboljih tumač sevdalinki svih vremena, Safet Isović, ni na kakav način još u ovome gradu nije zabilježen. Neki marginalci dobili su ulice, dobit će i spomenike, a najveći među najvećima još nije dobio ni čikmu. Pred tom činjenicom ostajem zbunjen. ožalošćen i ozlojeđen.

Prema toj veličanstvenoj stečevini, kao, uostalom, i prema mnogih drugim stečevinama u našoj zemlji, uglavnom se odnosimo nemarno, trapavo, pa nije prertjerano kazati počesto i zločinački. Posrijedi je vjerovatno neki upliv sa strane. Energično tvrdim, ako nam zatru sevdalinku, zatrat će i nas kao narod. Takve pokušaje čine svakodnevno, jer vide da vlastodršci ni na kakav način, a pogotovo ne instituicionalno, ništa ne čine da se to divno blago svih naroda koji u BiH žive na valjan način zaštiti i sačuva. Sama činjenice da, recimo, najveći i najboljih tumač sevdalinki svih vremena, Safet Isović, ni na kakav način još u ovome gradu nije zabilježen. Neki marginalci dobili su ulice, dobit će i spomenike, a najveći među najvećima još nije dobio ni čikmu. Pred tom činjenicom ostajem zbunjen. ožalošćen i ozlojeđen.

Amira Medunjanin i Damir Imamović su samo neki od mladih interpretatora sevdaha, koji na neki drugačiji, 'moderniji' način prikazuju sevdah svijetu. Kako Vi komentarišete njihov rad?

To dvoje mladih ljudi nisu mi baš slični. Amira Medunjanin je gotovo postala svjetsko čudo. Ona je za kratko vrijeme postala ono što je tridesetih godina prošloga stoljeća u svijetu bila Žosefina Beker i na našim prostorima Sofka Nikolić. Amira Medunjanin kao da je na ove nesretne balkanske kaljuge stigla iz druge galaksije. Takav smisao za doživljaj sevdalinke i njene poetske suštine rijetko sam susretao kod drugih interpretatorki, osim nekoliko izuzetaka u koje svakako spada veličanstvena Hanka Paldum i jedinstvena Emina Zečaj. Damir Imamović je opet nešto drugo. On vam se može dopadati ili ne dopadati, ali ga osporiti ne možete. Gdje će kruška već pod krušku, što bi rekli Hercegovci.

Ipak, mnogi smatraju da su oni uspjeli sevdah približiti savremenim trendovima... Šta Vi mislite, na koji način se to može činiti?

Mislim da se savremeni život (naš bosanskohercegovački život) treba ponovo okrenuti i približiti sevdalinci. Ima se čemu približiti. Malo je lirskih pjesama u svjetskom pjesmništvu sa toliko začuđujuće ljepote kao što je ona koja se ukriva u našoj sevdalinci. Slavni književnik Ivo Andrić zabilježio je u svojim 'Sveskama' i  četiri stiha poznate sevdalinke “Akšam mrače, moj po Bogu brate”:

Akšam mrače, moj po Bogu brate,
A jacijo, moja posestrimo,
Pola noći, pola dobra moga,
Eto zore dušmanina moga.

Uz te strihove dodao je komentar: "Naši kompozitori koji stalno traže tzv. narodne motive mogli bi u ova četiri slika naći dostojan predmet za obradu i stvoriti od njega čitavu simfoniju jedne ljubavne noći."

Za mene, pak, svaka sevdalinka je čitava simfonija najčudesnijih zamršenih, dragih i bolnih uzlova naših duša. I to ne samo noćima, nego i beskrajno dugim i surovo kratkim danima.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN)