Piše: Jasmin DURAKOVIĆ

Znate li ko je bila Milka Kufrin? Mlade generacije zasigurno se više i ne sjećaju ove žene bogate životne i društvene biografije. Bila je mlada skojevka i partizanka u vrijeme antifaštičkog otpora u Hrvatskoj i Jugoslaviji. Poznate su njene fotografije iz ratnog perioda, dok se danas manje zna o njenoj ulozi u političkom životu Hrvatske u periodu Titove Jugoslavije, naročito u vrijeme kada je bila savezni sekretar za turizam.

Imala je zbog svoje ratne biografije, ali i požrtvovanosti u izvršavanju svakog posla koju su joj  partija, država ili Tito nalagali, ugled u redovima komunista i njenih političkih elita. Ali su tek rijetki uspjeli da prepoznaju i uoče koliki je značaj imala ova žena za razvoj turizma, kao i otvaranja Jugoslaviji prema Zapadu. O tome je posljednjih godina pisao britanski historičar Jasper Godwin Ridley u biografskoj knjizi 'Tito'; ovu knjigu vrijedi pročitati i zbog mnogih drugih dosad nepozanatih detalja iz vremena Tita i Jugoslavije.

MILKA KUFRIN: Savezni sekretar za turizam šezdesetih godina prošlog vijeka, u vrijeme gvozdene jugoslavenske politike prema svemu što dolazi sa Zapada; žena koja je uspjela nagovoriti Tita da ukine vize za Nijemce, nakon čega su se milioni turista, ali i njemačkih maraka počeli slijevati na Jadran.

Bile su to gvozdene šezdesete i vrijeme kada su granice tadašnje Jugoslavije bile zatvorene prema Zapadu. A baš su u to vrijeme njemački turisti otkrili Jadransku obalu kao netaknutu ljepotu i idealno mjesto za odmor. Prepreka su bile vize zbog kojih su njemački turisti vrlo često odustajali od Jadrana, te svoje odmore provodili u Španiji, Italiji ili Grčkoj. Tih godina je Milka Kufrin imenovana za saveznog sekretara za turizam, pa je, kao skojevka i partizanka, opasno prionula na posao. Rezultati su počeli dolaziti ali su razvoj turizma i dalje sprječavale vize. Tražila je da se vize za Nijemce ukinu, no to je to teško išlo. Jedan razlog je bio strah od širenja kapitalističke ideologije u zemlji, a drugi da će, ako se ukinu vize između Njemačke i Jugoslavije, doći do masovnog odlaska radničke klase i seljačkih masa iz zemlje u „truhli kapitalizam“.  Na kraju je  Milka intervenisala direktno kod Tita i uspjela ga, ne zna se kako, nagovoriti da se vize, ipak, ukinu.

Rezultat je šokantan; milioni turista, ali i njemačkih maraka počeli su se slijevati  u Jugoslaviju. Doduše, hiljade je bilo i onih koji su napustili zemlju i napravili prvu gastarbajtersku generaciju u Njemačkoj. A, bilo je tu i drugih nus-koristi od svega ovoga; masovna kultura sa Zapada ušla je na velika vrata u Jugoslaviju. Tako smo počeli da slušamo rock&roll i nosimo levi's farmerice, snimamo opasne filmove pune slobode koji haraju svjetskim filmskim festivalima, a ranih sedamdestih na obale našeg mora stižu i prvi nudisti. Jugoslavija je tako srušila gvozdenu zavjesu i bila jedina zemlja u komunističkom bloku koja je imala otvoren dijalog sa Zapadom - ekonomski, kulturno i seksualno.

Međutim, tada se pojavljuje problem koji je nekako trebalo riješiti – kako podijeliti pare koje su nemilice počele da stižu na Jadran?

Budući da je to bilo vrijeme centralizma, višak novca se dijelio u Beogradu. U Hrvatskoj će to izazavati veliko nezadovljstvo, jer su Hrvati imali osjećaj da neko uzima novac koji je na tržišno utemljene način zarađen u turističkoj industriji. Nezadovoljstvo uskoro postaje političko, pa samim tim i nacionalno; rađa se „hrvatsko proljeće“, dolazi do smjene tadašnjeg rukovodstva i  stvaranja novog Ustava Jugoslavije. Koju godinu kasnije umire i drug Tito, a oživljavaju sjene historije iz vremena kada su  procvjetali turizam, golaći i „hrvatsko  proljeće“.

Možda zvuči malo prenetegnuto tvrditi da se Jugoslavija raspala zbog njemačkih maraka koje su nasilu oduzimane od Dalmatinaca i Istrana, ali se i ozbiljni historičari, poput spomenutog Jaspera Godwina Ridleya, slažu u pretpostavkama da je pogrešna raspodjela novca sa Jadrana u tome imala svog ozbiljnog učešća.

I sama je Milka Kufrin, kao partizanska i revolucionarka starog kova i morala, upozoravala da takva raspodjela nije dobra, ali je tu Tito i drugovi nisu poslušali. Čak su joj namjestili neku obavještajnu aferu sa prisluškivanjem i snimanjem  njenog švalerskog odnosa za svojim vozačem, pa je zbog toga ekspresno i penzionisana. Poslije su se o njoj ispredale razne priče, te je kao takva anegdotalno ušla u savremenu jugoslavensku i književnu i filmsku historiju.

Masovna kultura sa Zapada ušla je na velika vrata u Jugoslaviju. Tako smo počeli da slušamo rock&roll i nosimo levi's farmerice, snimamo opasne filmove pune slobode koji haraju svjetskim filmskim festivalima, a ranih sedamdestih na obale našeg mora stižu i prvi nudisti. Jugoslavija je tako srušila gvozdenu zavjesu i bila jedina zemlja u komunističkom bloku koja je imala otvoren dijalog sa Zapadom - ekonomski, kulturno i seksualno.

Priča o Milki Kufrin i raspodjeli njemačkih maraka zarađenih na Jadranu mogla bi i trebala bi biti poučna i za predlagače Zakona o javnom rtv kanalu na hrvatskom jeziku, usvojenom ovih dana u Vijeću ministara BiH. Poznato je već, za prijedlog su se, a podržani su od strane srpskih kolega (SNSD i SDS), izborile hrvatske stranke (HDZ i HDZ 1990) u VM BiH, dok su bošnjačke stranke listom protiv ovoga Zakona. Protiv su i SDP i SBBiH koje su u koalicionom odnosu sa strankama čiji su ministri izglasali ovakav prijedlog, ali i SDA koja je nedavnim potezanjem instrumenta zaštite nacionalnog interesa u slučaju deblokade rada RTVFBiH i izbora novog UO ove medijske kuće,  dala savršen alibi hrvatskim stranakama  da sada traže hrvatski rtv. kanal, jer je RTVFBiH „bošnjački javni servis“. 

Protivnici formiranja novog rtv. sistema na hrvatskom jeziku iznose razne argumente protiv ovog zakonskog rješenja, od toga da je ekonomski neodrživo imati četiri posebna javna rtv. sistema (što jeste velika istina) do  toga da će etnički tv kanali dovesti do novih podjela u zemlji (što može, ali i ne mora biti tačno). Međutim, zanimljivo je da niko previše ne spominje način financiranja ovoga budućeg javnog servisa; tu predlagači Zakona traže da 20 posto prihoda  od ukupne rtv takse u BiH, kao i 20 posto neto prihoda marketinga, ide za ovaj rtv. sistem.

Sigurno je da će Bošnjaci i Srbi, ali i „Ostali“, čak i u slučaju da zaista dođe do stvaranja ovoga kanala, skočiti protiv principa da se 20 posto takse, koju plaćaju svi građani BiH, ne može dijeliti prema predloženom odnosu, nego isključivo u onome koji pokaže zvanična i gola demografska statistika. Stvar je prosta – koliko je Hrvata u BiH, toliko i imaju pravo da uzmu od prikupljene rtv. takse.

Prava bomba koja može da se aktivira sa složenim dejstvom jeste prijedlog da se i marketing dijeli političkom odlukom, a ne na osnovu tržišnih rezultata medija. Ovaj princip podjele marketinških prihoda već se nalazi u Zakonu o javnom rtv sistemu, te bi po njemu 50 posto prihoda ostvarenih od marketinga unutar javnog rtv. sistema trebalo pripasti BHRT-u, dok se ostatak treba dijeliti po principu 25 posto za RTVFBiH i RTRS. Ovaj Zakon je donešen 2006. godine, u vrijeme kada je RTVFBiH zarađivala putem marketinga nekoliko puta više nego BHRT i RTRS.

Priča o Milki Kufrin i raspodjeli njemačkih maraka zarađenih na Jadranu mogla bi i trebala bi biti poučna i za predlagače Zakona o javnom rtv kanalu na hrvatskom jeziku... Jer, primjena zakonske odredbe gdje bi se zarađeni tržišni novac dijelio političkom odlukom etničkim kanalima, dugoročno bi mogla da prozvede isti efekat koji je izazvao priliv njemačkih maraka i ostalih deviza koje su Hrvati zarađivali, a političari dijelili u Beogradu.

Ova političko-zakonska odredba nikada nije primjenjena u praksi i bila je upravo najveći razlog zašto su odnosi između javnih emitera u BiH danas grozni.

Nije na odmet napomenuti i da su ovu zakonsku odredbu ubacili OHR i Britanci, inače poznati po svojoj kolonijalnoj filozofiji „zavadi pa vladaj“, što su jednim dijelom i ostvarili. 

Primjena ove zakonske odredbe i po etničkom principu, gdje bi se zarađeni tržišni novac dijelio političkom odlukom etničkim kanalima, dugoročno bi mogla da prozvede isti efekat koji je izazvao priliv njemačkih maraka i ostalih deviza koje su Hrvati zarađivali, a političari dijelili u Beogradu.

Opasna je to rabota koja sve nas u BiH može skupo koštati. Zato i ovo prisjećanje na priču o partizanki Milki Kufrin, Jadranu, njemačkim markama, nudistima i ratu.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN)