Piše: Enver KAZAZ

Da su SDP i njegov lider Zlatko Lagumdžija izgubili svaku vezu sa realnošću dokazuje i njihovo jučerašnje saopćenje za štampu u kojem se napada Federalna televizija BiH, urednica političke emisije Pošteno Duška Jurišić i trojica njenih gostiju, Žarko Papić, Mile Lasić i Enver Kazaz. Nepismeno koliko i Damir Mašić, ministar Federacije BiH za obrazovanje i još ponešto, a paranoično koliko i Zlatko Lagumdžija, to saopćenje po svojoj retorici i prijetećem tonu kao da je pisano u kabinetu nekog staljinističkog aparatička koji u vjetru, kiši ili snijegu ne vidi tek obične prirodne pojave nego opasnu djelatnost unutrašnjeg i spoljnjeg neprijatelja, a u svakom sugrađaninu potencijalnog agenta strane obavještajne službe.

Obraćajući nam se u vidu Centra za informisanje SDP-a, Lagumdžija i njegov privatni ađutant poručuju svekolikoj javnosti: „Emisija Pošteno, emitirana u ponedjeljak 07. 01. 2013. godine, primjer je javnog pozivanja na demonstracije i nerede, uključujući i poziv na destabiliziranje društva u interesu političkih opcija koje su zastupali trojica univerzitetskih profesora koji su sebi, zarad ličnih frustracija i interesa, dopustili upotrebu klasičnog govora mržnje, na što voditeljica emisije nije intervenisala čime je i njena odgovornost još veća“.    

Niđe veze, da se poslužim frazom kojom sarajevski osnovci i srednjoškolci kvalificiraju situaciju koja je totalno glupa. Drukčije rečeno, Lagumdžiji se pričinilo da je Tito i Staljin u isto vrijeme, mada je po svome intelektualnom, političkom i svakom drugom habitusu samo blijeda kopija Milana Uzelca ili nekog sličnog čvrstorukaškog pigmaliona koji je u vrijeme tzv. govornog delikta pozivao policiju da štiti poredak i hapsi svakog iole sumnjivog građanina. Ili je vođa SDP-a usnio da živimo u zemlji u kojoj nema političke krize koju je on lično proizveo kršeći ustav Federacije BiH pri formiranju federalne vlade na čije čelo je metnuo pogubljenog Nermina Nikšića, onog što je brata zaposlio na direktorsko mjesto, pa je valjda zbog toga beton za izgradnju tunela na autoputu dvostruko skuplji od njegove realne cijene. Moguće je da je Lagumdžija pomislio kako je ukinuo sebe samog, pa se SDP demokratizirao iznutra i eto sreće za sve ćutolOge u toj stranci koja sa socijaldemokratijom ima veze koliko i Damir Mašić sa obrazovanošću. 
   
No, kad je Lagumdžija u pitanju sve je moguće, čak i to da se postane redovnim univerzitetskim profesorom bez ijedne objavljene naučne ili stručne knjige, da se predaje na nekoliko fakulteta tako što se stalno odsutno s predavanja i da se svoje asistente postavlja na čelo Elektorprivrede BiH, jer je jedini njihov stručni kriterij za tu funkciju taj što im je prezime Grabovica identično imenu jedne hidroelektrane.
   
Kad bi se sabrali svi učinci Lagumdžijne politike otkako je SDP odnio tzv. relativnu pobjedu na izborima 2010. godine konačan rezultat bio bi potpuna destabilizacija zemlje, maksimalno podizanje međuetničkih tenzija, očigledno protiv ustavno djelovanje, potpisivanje političkih sporazuma sa rasističkim implikacijama po kojima glas, kako reče sam esdepeovski vođa, Hrvata iz Hercegovine treba da vrijedi više nego glas Hrvata iz Sarajeva, davanje svakog argumenta Miloradu Dodiku za secesionističku politiku tako što se proizvede kriza vlasti u Federaciji BiH, prebacivanje ustavne krize sa razine promjena Dejtonskog na izmjene Vašingtonskog sporazuma,  ekonomsko i privredno propadanje zemlje i daljnje njeno iracionalno zaduživanje kod međunarodnih finansijskih institucija. Zbog svega toga, a još i mnogo čega drugog, Lagumdžija je danas ubjedljivo najpogubnija politička ličnost u BiH, a oni koji ga podanički slijede nisu ništa drugo do obični slijepci i ulizice.
   
Elem, u pomenutoj emisiji Pošteno niko nije pozivao ne „demonstracije i nerede“, nego su analizirani razlozi za izostanak građanskog aktivizma koji bi mogao uspostaviti instrumente za kontrolu bahatih političkih elita od strane građana. Zaključak da ne postoji društvena energija koja bi pokrenula građanski otpor političkim moćnicima jest ono do čega se došla sva trojica pomenutih diskutanata. Hipotetičke mogućnosti građanskog aktivizma analizirane u širim regionalnim i svjetskim okvirima, a kritički je analizirana politika ne samo SDP-a, nego i drugih stranka, prije svih HDZ-a i SNSD-a, ali i drugih osionih lidera, Dragana Čovića, Milorada Dodika, Bakira Izetbegovića.

Zašto reagiraju jedino Lagumdžija i Mašić u vidu Centra za informisanje privatne Zlatkove političke partije, odgovor je jednostavan – Lagumdžija se u Federaciji BiH ponaša isto kao Milorad Dodik u Republici Srpskoj. To dodikiziranje Zlatka Lagumdžije otpočelo je poodavno, a danas je ono signal da je ovaj političar obolio od političke shizofrenije. On je uistinu umislio da je Federacija Zapadna a Republika Srpska Istočna Njemačka, mada, od časa kad je Zlatko protiv ustavno prigrabio vlast u Federaciji BiH, po svemu podsjećaju na Zapadni i Istočni Timur. Stepen dodikazacije Lagumdžije potvrđuje i činjenica da obojica u isto vrijeme napadaju medije, a u argumentiranoj kritici njihove politike vide pozive za destabilizaciju entiteta koje harče. Istovjetnost i istovremenost njihovih reakcija dokazuju da je u SDP-u politički kloniran Milorad Dodik. 

Zemlju, dakle, u političku katastrofu vodi Zlatko Dodik Milorad Lagmudžija.

(DEPO PORTAL)