Razgovarala: Adrijana Kopf, Dnevni list

Kako komentirate šutnju vlasti na zatvaranje Zemaljskog muzeja?

Nereagiranje vlasti je logičan slijed nepostojanja konkretnog rješenja za ovaj vrlo kompliciran problem. Problem je političke, pravne i financijske prirode. Na nama se (a bez naše volje) prelamaju politički koncepti. U ovom konkretnom slučaju, je li Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine, ili je Zemaljski muzej Federacije BiH, ili Zemaljski muzej Sarajevske županije, ili grada ili možda i općine Centar. U dvije generalno suprotstavljene koncepcije, s - pošteno govoreći - često maksimalističkim zahtjevima, teško ili gotovo nikako je moguće doći do kompromisnog rješenja. Ovdje svatko gleda kako će onog 'drugog' prevariti, i to nepovjerenje, nepoštena igra i često iracionalni stavovi i promišljanja dovode do toga da smo u poziciji u kojoj jesmo. Zbog toga i šutnja vlasti nije iznenađenje. S kojim prijedlogom i rješenjem da se izađe kada ima barem 10 vizija ili “vizija” o ovom problemu?

I ne samo vlast, ali jako je malo intelektualaca i organizacija reagiralo na vijest o zatvaranju muzeja. Zašto šutimo?

Mnogi intelektualci su podržali Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine (formalno se još uvijek tako zove), evo, u posljednje vrijeme to je uradila i Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, veliki broj profesora Sveučilišta u Sarajevu, pa i Sveučilišta u Mostaru (konkretno mislim na prof. dr. Slavu Kukića), gotovo svi muzeji iz Republike Hrvatske, Hrvatsko arheološko društvo, profesori s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, novoformirani HAZU BiH s ponudom da preuzmu instituciju ako neće nitko drugi. Verbalne potpore ne manjka. Ljudima i običnim i intelektualcima, osim, naravno, psihopatima i ljudima ispodprosječnog koeficijenta inteligencije je jasan problem. Ali budimo realni. Moć odlučivanja i donošenja konkretnih akcija za spas institucije ne leži u ovim ljudima, nego u politici, u vladama, strankama i ministarstvima. To je tako, to je slučaj i u svim zemljama svijeta, kako se donose krupne odluke po bilo kom pitanju u Francuskoj, Britaniji, bilo gdje na svijetu. Naravno, u političkim tijelima. Ljudi su dosta deprimirani, obezglavljeni, obesmišljen je svaki rad i aktivnosti, pa u tom malodušju prolaze i odvijaju se procesi u kojima sudjeluje mali broj ljudi, koji često donose loše odluke.

Zašto je uprava Zemaljskog muzeja protiv iznošenja Hagade, ma o kojem svjetskom muzeju da je riječ i bez obzira na novac koji bi dobili?

Zemaljski muzej BiH je imao više gostujućih izložbi i suradnji s muzejskim institucijama u Parizu, Ženevi, Budimpešti, Luksemburgu, Beogradu, Zagrebu, Prijepolju, i suradnja nikada nije bila sporna. Sporan je način, pomalo kaubojski i vrlo drzak, da se unatoč vrlo civiliziranom usmenom odgovoru, medijskim pritiscima i metodama linča ili promišljanjima “ma 'ko vas i pita, mi ćemo to uraditi i mimo vas” pokušava nešto izrealizirati. Ovo su izložbe visokog rizika, s basnoslovnim osiguranjem, čvrsto utemeljenim pravnim odnosima i propisima. Laici misle da se takav muzejski eksponat može uzeti pod ruku u najlon vrećicu i po “šoferu poslati” bilo gdje. Vlasnik Hagade nije država, nego Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine. Mi imamo vlasnički list i kupoprodajni ugovor s obitelji od koje smo ga kupili i nitko ne može donositi odluke mimo institucije. Novac o kome se u medijima kalkuliralo nije sustavno rješenje niti suštinski mijenja stvar. Novac se potroši i opet problem, jer institucija mora biti na proračunu ili mjesne zajednice do državne razine, bilo gdje. I način prikupljanja je vrlo varijabilan. Donacije, donatorske večeri. Možda bude milijun, možda dva, a možda 500 dolara. Ali i bez obzira na to, novac ne smije biti osnovno mjerilo funkcioniranja muzeja. Muzej, i to ne samo ovaj nego bilo koji na zemljinoj kugli, nije komercijalna institucija. Posebno smo osjetljivi na ovakve priče i prijedloge, kada se samo prisjetimo vrlo opasnih inicijativa da se podjeli muzejska građa da se ono što pripada prostoru Republike Srpske odnese iz Zemaljskog muzeja BiH (inicijativa gospodina Nemanje Kusturice) i sličnih koje su permanentno prisutne, a s čime mi ne izlazimo u javnost.

Ako je muzej preživio ratove, ali mir i demokraciju nije preživio, što nam to govori: u kakvoj (kulturnoj) stvarnosti živimo?

Već sam u nekoliko intervjua govorio: kada je bilo dobro u Bosni i Hercegovini bilo je dobro i u Muzeju i obratno. Odgovorno govorim da nikada u BiH nije bilo gore pa i Muzej dijeli sudbinu zemlje kojoj u svojoj duši pripada.

Hoće li ikakvim programom u veljači biti obilježeno 125 godina muzeja?

Sve je vrlo neizvjesno. Ako dođe do bilo kakvog rješenja, organizirat ćemo i obilježavanje, ali skromno. Ako se ništa do tada ne dogodi, Muzej ostaje zatvoren i u istom režimu u kojem je i sada.

Osobno i u ime kolektiva se zaista nemam čega sramiti. Sramiti se mogu samo pojedinci koji su u nekoliko navrata iznijeli ogavne, bestijalne i brutalne laži na moj i neizravno na račun Muzeja. Riječ je o psihopatima za koje još postoji nada u psihijatrijskim klinikama i mentalno retardiranim pojedincima, što je već veći problem jer to je u 90 posto slučajeva urođeni deformitet i za to nema lijeka.

Kada je Zemaljski muzej u pitanju, čime se posebno ponosite: je li to neka zbirka koju muzej posjeduje, neki projekt…?

Odgovor na ovo pitanje značio bi analitički tekst sam za sebe. Znanstvena suradnja s njemačkim arheološkim institutom, realizirani projekti arheoloških istraživanja, etnoloških istraživanja, prirodoslovnih istraživanja, tematskih izložbi, prebogate izdavačke djelatnosti; monografija, znanstvenih studija, Glasnika Zemaljskog muzeja BiH, kataloga, jedne od najvećih kolekcija ili eksponata koje su u našem vlasništvu, naša biblioteka.... Zaista, o ovoj temi bismo mogli posebno govoriti.

A zbog čega Vam je neugodno, ili čega se sramite?

Osobno i u ime kolektiva se zaista nemam čega sramiti. Sramiti se mogu samo pojedinci koji su u nekoliko navrata iznijeli ogavne, bestijalne i brutalne laži na moj i neizravno na račun Muzeja. Riječ je o psihopatima za koje još postoji nada u psihijatrijskim klinikama i mentalno retardiranim pojedincima, što je već veći problem jer to je u 90 posto slučajeva urođeni deformitet i za to nema lijeka. Ne mogu niti svi novinari i mediji biti profesionalni i pošteni. U našem reagiranju na napade u Oslobođenju u šestom, devetom i jedanaestom mjesecu, a nešto od toga ste i vi prenijeli, naveli smo sve argumente i činjenice i nitko nije argumentirano na njih odgovorio, ljudi jedino ponavljaju svoje nebulozne laži. To nam je velika satisfakcija da stvari radimo ispravno. Žao nam je prekinutih projekata, poput izdavanja novog reprinta Hagade s jednim španjolskim izdavačem, otkazivanja službenog sudjelovanja na jednom obrazovnom projektu TEMPUSA, koje financira Bruxelles, sudjelovanja na jednom velikom muzejskom projektu u kojem smo trebali biti jedan od sudionika s osam država, otkazivanje participacije na izložbi Aleksandra Velikog u Münchenu. Ali to nije bila naša želja - zatvaranjem Muzeja sve aktivnosti su i prestale.

Ima li ikakvih naznaka za rješavanje pravnog statusa muzeja?

Vrlo stidljivih naznaka ima. One su još u povojima. Ne znamo nikakve detalje. Riječ je o akutnom spašavanju stanja i institucije. Nisam preveliki optimist da će se sustavno problem uskoro riješiti u smislu pravnog statusa i financiranja.

Tko snosi najveću krivnju i odgovornost za stanje u kojem se muzej nalazi?

Sve političke stranke i njihovi predstavnici koji na bilo kojoj razini čine ili ne čine ništa da se problem riješi. Kada kažem sve stranke, onda mislim tako. Podugačak je popis. Sada je i ljudski čimbenik najvažniji, da se iznađe bilo kakvo rješenje proračunskog financiranja. Tako je i s muzejima u Parizu, Londonu, Teheranu, Pekingu, Tokiju, Zagrebu, Beogradu, čak i u Zenici, Tuzli, Doboju, Bijeljini, Bihaću, Mostaru, Prijedoru, samo se od Zemaljskog muzeja BiH očekuje neka šizofrena, iracionalna priča o tobože “komercijalno-menadžersko-biznis” varijanti poslovanja. Takve “gigante” od srca pozivam da dođu preuzeti instituciju, da nam krenu milijarde maraka ulijevati, a ja ću biti rado šofer i kupovati ćevape takvom menadžeru koji mora osigurati plaće, doprinose, za 65 ljudi, režije, održavanje četiri zgrade, 15.000 četvornih metara, 3 milijuna predmeta, 350.000 naslova, ali bez jednog feninga iz proračuna, a treba nam 1,416.000 maraka bez troškova grijanja. Jedva čekam samo da mi je takvog vidjeti, dotaknuti tog čudotvorca.

Postoje li ikakvi planovi i projekti za ovu godinu?

U ovom trenutku zaista je bespredmetno govoriti o nekim planovima i projektima. Osnovni cilj je oživjeti instituciju i spasiti je. Mi imamo nekih tekućih projekata, odnosno novaca namjenskih koje smo dobili za arheološka istraživanja, izdavačku djelatnost, etnološka i prirodoslovna istraživanja i ti će projekti biti završeni. Nadamo se vrlo brzo izlasku još jednog broja Glasnika Zemaljskog muzeja sveska prirodnih nauka, pred samo zatvaranje tiskali smo novi broj sveske arheologije itd.

Mnogi misle da zatvaranjem muzeja posjetitelji jednostavno ne mogu ući i gledati zbirke. Međutim, posljedice su mnogo dublje. Što znači to da je muzej zatvorio vrata?

Dijelom sam već govorio o tome. Osim što posjetitelji ne mogu ući u Muzej, mi smo obustavili mnogobrojne projekte, i to je velika šteta, za koju mi ne snosimo nikakvu odgovornost. O sramoti i lošoj slici koju kao zemlja šaljemo da se i ne govori. Ali koga to zanima.

Kada mislite da će doći svijetli dani za Zemaljski muzej, i općenito za kulturu ove zemlje?

Vrlo je neizvjestan termin. Kada ljudi na odgovornim pozicijama shvate da kultura nije luksuz, nije trošak, nego potreba i da je mora biti. Nije ovo ništa novo. Pa kada je pravljena zgrada Zemaljskog muzeja BiH, uzmite novine iz tog razdoblja, bilo je polemičkih tekstova; što će nam to, kakve su to gluposti, u Bosni nije nikada bilo muzeja, 90 posto stanovništva je nepismeno, a oni bacaju pare na “nekakav” muzej, narod gladan, a oni razbacuju novac na kulturu. Sve je isto, samo se vrijeme i ljudi mijenjaju. Treba biti strpljiv, mada ima i ona narodna “sabur vodi u kabur”.

Zemaljski muzej je zatvoren. Kako dane već tri mjeseca provode djelatnici muzeja?

Mi imamo poseban režim rada, nadzire se stanje kolekcija, zbirki, 24 sata se čuvaju zbirke i objekti. Kratko rečeno “hladni režim” sa zadovoljenim osnovnim muzejskim parametrima. Ljudi dolaze kada ih “kače” smjene i potrebe za neke posebne službe.

Što je obilježilo, kada je kultura u pitanju, 2012. godinu?

Teško mi je izdvojiti neki poseban događaj jer i živimo u virtualnom društvu u kojem jedan segment, evo, kulture doslovno propada, a u drugi općine, grad, županija, Federacija BiH, malo država, ulažu sredstva koja često nisu niti zanemariva. U suštini svih mi je žao jer je to jedno opće tavorenje i borba za goli opstanak. Žao mi je zbog polemičkih tonova, koje zaista nisam izazvao, jer u suštini cijenim i poštujem svakoga i svačiji rad. Za mene je, morate priznati, logično 2012. godinu obilježilo zatvaranje Muzeja. Priznajem da sam subjektivan.
Na kraju bih želio obratiti se hrvatskoj javnosti u Bosni i Hercegovini. Motiviran sam pismom koje sam spomenuo da je na adresu Muzeja došlo od novoformirane HAZU BiH. Zemaljski muzej BiH je od svog nastanka bio institucija koja je čuvala i baštinila kulturu, povijest, umjetnost svih pa i Hrvata. Neobično smo ponosni na naše utemeljitelje i kasnije velikane našeg muzeja i zemlje; Ćiro Truhelka, Alojz Benac, Marko Vego, Pavo Anđelić, Veljko Paškvalin, Čedomil Šilić i mnogobrojni drugi. Takvih ljudi se nismo nikada odricali niti ćemo. Bez imalo patetike i bez obzira na budući status institucije, hrvatski narod ima svoj Zemaljski muzej BiH, kao, naravno, i ostali. Samo u posljednje vrijeme imamo vrlo intenzivnu suradnju na održavanju, postavljanju stalnih izložbi u samostanima u Tomislavgradu, Tolisi, Fojnici, različiti vidovi intenzivne suradnje s prekrasnim muzejom u Livnu, sva muzejska izdanja darovali smo Odsjeku za arheologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru... Vrlo kratko: mi smo vaši i vi ste naši, ovo je i vaš muzej po svojoj suštini i onome što on baštini i tako će ostati do sudnjeg dana.