Piše: Nedžad AHATOVIĆ, prof. odbrane i sigurnosti

Bosna i Hercegovina se u političkom smislu nalazi u potpunom mraku. Trenutno u toj političkoj tmini od ovih nazovi političkih stranaka na vlasti nema nikoga ko bi bio dovoljno odvažan da upali svjetlo i povede ovu zemlju u nekom drugom boljem i prosparitetnijem pravcu.

Osnovna tema političke filozofije i teorije u zadnjih dvadeset godina u BiH je emancipacija nacionalnih koncepata kroz agresivno i nametljivo opredjeljivanje. Ovaj retrogradni proces se svim silama nastoji nametnuti Bosni i Hercegovini kao višestoljetnom konvergentnom društvu, što za posljedicu ima individualizaciju naciona i međusobnu divergenciju naše društvene zajednice. Politički diskurs emancipacije nacionalnih koncepata u BiH je od samog starta išao ka stvaranju „aparthejda“ u kulturnom, nacionalnom i vjerskom smislu. Nakon što su zagovornici mahanja nacionalnim zastavama doživjeli politički poraz priznanjem države BiH, pristupilo se nasilnoj implementaciji „aparthejda“ vojnim putem kroz agresiju susjednih država.

Tokom odbrambeno-oslobodilačkog rata u BiH, stvarana je iluzija o novim političkim sistemima i njihovim teritorijalnim cjelinama nastalim kao rezultat nasilnog prekrajanja granica u BiH. I taj pokušaj nasilnog nametanja nacionalnih i teritorijalnih podijela u BiH je Dejtonskim mirovnim sporazumom doživio fijasko, a njegovi najvatreniji politički zagovornici i neposredni vojni izvršioci su se našli pred licem pravde odgovarajući za najteže oblike kršenja međunarodnog ratnog prava, kao i za genocid.   

Međutim, u postratnoj stabilizaciji društvenih prilika u BiH nije došlo do smirivanja nacionalnih strasti, naprotiv one su dobile politički poligon za svoje kontinuirano divergentno djelovanje i getoiziranje nacionalnih kolektiviteta u našoj društvenoj zajednici. Nacionalna emancipacija je iz koncepta prerasla u političke pokrete nacionalnog opredjeljenja, koji su svoje djelovanje usmjerili ka aktivnom zagovaranju negiranja svih elemenata državotvornosti Bosne i Hercegovine koje nužno nisu propisane oktroisanim Ustavom BiH.

U politički podijeljenom bh. društvu pojedinačni interesi građanina u ustavnom smislu ustupili su mjesto kolektivnim interesima naciona. Ovaj presedan kao rezultat ratnih djelovanja, predstavlja jedinstven politički sistem u svijetu, prema kojem konstitutivnost jedne države ne čine njeni građani, njene institucije, njena teritorija, nego njeni narodi i uslovno rečeno njihove teritorije.

U Bosni i Hercegovini, politički pokreti nacionalnog opredjeljenja su prisvojilii pravo pripadnosti narodu, tako da je pripadnost državi Bosni i Hercegovini rasčlanjena na tri nacije umjesto jednog naroda. Ovakva politička polarizacija je iznimno jaka i ona ima svoje utemeljenje i u vjerskim zajednicama, koje u političkim pokretima nacionalnog opredjeljenja vide svoje sponzore. Politički pokreti nacionalnog opredjeljenja svoju političku ulogu baziraju na konzervativnim, demogaoškim i nacionalno dogmatskim principima koje su svojstvene političkoj desnici. Ovakvoj dobro ustrojenoj i vjerski prosvijećenoj političkoj svjesti desnice, treba dodati i njenu unutarnju klasnu podijelu koja je bazirana na malom broju ekstremno bogatih i velikom broju ekstremno siromašnih pripadnika istog nacionalnog kolektiviteta.

Šta je sa ljevicom?

Na prostorima BiH ljevica ima stogodišnju tradiciju. Socijaldemokratska stranka BiH formirana je još 1909. godine. Njen politički diskurs tada se suočavao sa istim konceptom nacionalne tripartitno organizirane desnice uz podršku tadašanje Austrougarske monarhije. Njen osnovni koncept je bio postizanje društvenog okvira za državu blagostanja na principu humanijih i pravednijih odnosa. Ovaj koncept suprostavljanja diktatu bogate manjine kao glavnih političkih eksponenata nacionalnih kolektiva je univerzalan i primjnenljiv na svim meridijanima svijeta i u svim historijskim okolnostima. No, sto godina kasnije ljevica u BiH nalazi se u krizi, ne zbog svog teorijsko-ideološkog identiteta i osnovnih principa djelovanja, već zbog nemogućnosti njenih rukovodećih kadrova da u savremenim društvenim okolnostima iskristališu jasnu orijentaciju socijaldemokratije.

Umjesto da daju odgovore na najbitnija društvena pitanja, lideri ljevice u BiH su preuzeli ulogu glasnogovornika sopstvenih nacionalnih identiteta i zaštite njihovih malograđanskih interesa. U Republici Srpskoj zaštita srpskog nacionalnog identiteta je iznimno politički profitabilan politički diskurs kojeg je SNSD kao proklamovana stranka ljevice prigrlila kao metod dolaska na vlast, na kojoj se održava uz monolitnu vladavinu Milorada Dodika skoro dva izborna ciklusa. Sa druge strane SDP kao također, proklamovana stranka ljevice je prihvatajući ulogu vodeće stranke nakon izbora 2010. godine, uz pomoć međunarodne zajednice ušla u pravnu anarhiju u kojoj je tokom formiranja Valde FBiH bahato odbacila HDZ, a prihvatila SDA kao političkog partnera, čime je svoje kapacitete stavila u zaštitu isključivo bošnjačkih interesa u Federaciji BiH.

Nakon kasnijeg neminovnog sukoba oko podijele interesnih sfera javnog sektora, SDP i SDA su ušli u svoj burni politički razvod, stvorivši političku krizu kako u Federaciji tako i u državi BiH, koja još traje. Kao remetilački faktor u vidu stvaranja „ljubavnog trokuta“ kod razbijanja „političke bračne idile“ između SDP i SDA, našao se i SBB u punom kapacitetu, kao nova, osviještena i dovoljno jaka politička snaga desnice. Da stvar bude još zanimljivija, u zemlji u kojoj se industrijski rast mjeri od 1 do 2 procenta godišnje, gdje je nezaposlenost nerazumno visoka, koja je i zvanično jedna od dvije najsiromašnije zemlje starog kontinenta, vodeće stranke ljevice ne objavljuju rat siromaštvu, korupciji i kriminalu, nego svojim političkim neistomišljenicima.

Fenomenologija kulta ličnosti kod ljevice u BiH

Još od vremena Josifa Viserionoviča Staljina i njegove moderne replike Nikolaja Čaušeskog ili Kim Il Sunga, ljevica u svim svojim pojavnim oblicima, od boljševizma, staljinizma, komunizma i socijalizma ne pamti despotovanje političkom strankom kao što je to slučaj sa SDP-om i SNSD-om pod dirigentskim palicama Dodika i Lagumdžije. Jednoumlje koje vlada u ovim političkim strankama je zastrašujuće. U njihovim partijama ne postoji oprećno mišljenje liderskom stavu, a ako se neko i usudi na takvo što, on bude politički likvidiran. Sveprisutan kult ličnosti razvija se u ovim partijama od općinskih odbora do najviših organa stranke, a kritička misao kako unutar tako i izvan partije se banalizira i ocjenjuje kao neumjesno kritikovanje liderskog genija, od strane ljubomornih nezadovoljnika i stranih plaćenika.

I Čaušesku je imao epitet genija sa Karpata, njegova bahata vladavina ostavila je dubok trag u historiji Rumunije, ali i pored toga što je oduzeo sve kucaće mašine u zemlji, narod je smogao snage za kritičko promišljanje, osudu i zbacivanje njegovog režima. U ovim partijama nažalost to nije slučaj, samo jedan primjer zorno govori o stanju svjesti u tim političkim organizacijama, naime Zlatka Lagumdžiju je na posljednjem kongresu SDP-a za predsjednika te partije izabralo 586 delegata – jednoglasno.

Staljinizam, Čaušeskuaizam, Dodikizam i Lagumdžizam imaju istu suštinu uvjerljivo obeshrabrivanje bilo kakave kritike i samo jedan cilj – apsolutnu vlast pojedinca. Ovakvoj ljevici u BiH koja svoje političko djelovanje može sažeti u "koncept vjećnog liderovanja", treba suprostaviti i ohrabriti kritičku misao, isključiti svako zatiranje slobode misli i govora putem partijske discipline, te uspostaviti demokratske odnose unutar stranaka. Tek tada ljevica može biti sposobna za efikasnu političku akciju.

Izazovi pred ljevicom u BiH su ogromni, stoga je za dobrobit građana potrebno izvršiti ujedinjenje svih lijevo orijentisanih političkih partija i stranaka u jedinstvenu političku organizaciju na konceptu patriotizma, uspostavi pravne države, socijalne pravde, jednakosti i slobode.

Konsolidacijom ljevice, a posebno njenim političkim ujedinjenjem na cijelom prostoru BiH biti će stvoreni uslovi za resocijalizaciju i integraciju podijeljenog društva i to na bazi ustavnih promjena u kojima će konstitutivnost građanina imati prednost nad pravima etnokolektiviteta. Sistem odlučivanja u BiH potrebno je osloboditi od nacionalnih frustracija i podrediti ga razvoju, a zadovoljenje nacionalnih interesa potrebno je svesti na Dom Naroda Parlamenta BiH.

Građani se kroz izborne procese moraju odreći politike podijele Bosne i Hercegovine, od koje imamo jedino 89 milionera, koji su svoj novac većinom stekli ratnim profiterstvom i postratnom privatizacijom.

Potrebno je vratiti atrubut Republika u naziv države i odreći se propalih velikonacionalnih projekata koji još uvijek egzistiraju u vidu entiteta.

Potrebno je objaviti otvoreni rat države protiv siromaštva, korupcije i kriminala pod okriljem političkih partija i to putem uspostave efikasnih mehanizma pravne države. Potrebno je dati kratkoročnu i dugoročnu ekonomsku viziju razvoja BiH i potrebna namjenska sredstva obezbijediti preko kredita koje sad trošimo na administraciju.

Trebamo izabrati treći put u budućnost BiH odmaknut od ljeve ili desne političke krajnosti, gdje će samo jedna krajnost biti opće prihvaćena – ljubav prema državi BiH. Dakle, u političkom mraku BiH, potrebno je upaliti baklju koja će nam osvjetliti put i pružiti nadu u pomirenje, suživot i prosperitet.

Stavovi u ovom tekstu izražavaju autorovo lično mišljenje i ne predstavljaju nužno uredničku politiku DEPO PORTAL-a.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN)