Piše: Vedrana Rudan, www.rudan.info

Imam mnogo prijateljica. Nisu sve mojih godina. Najviše žalim one koje imaju oko četrdeset. Djeca u najgorim godinama, muž izlazi iz braka, to još ne zna, roditelji u punoj snazi spremni ispiti kćeri posljednju kap krvi. Većina zdravih šezdesetogodišnjaka u pravilu je na smrt bolesna. Svakoga dana treba ih naručivati kod drugog specijaliste.

Gastroskopija. Najprije moraju mamu ili tatu ili oboje tješiti kako probadanje u želucu nije rak a svi znamo da je rak želuca neizlječiv, kad krene probadanje onda je već kasno, kćeri moja, umrijet ću a groba nemam. Bilo bi mi lakše zaklopiti oči kad bih znala gdje ću ležati. Ako tata već počiva jedna briga manje.

Kako mamu na smrt bolesnu, mamu koju čeka gastroskopija, kemoterapija i smrt u najtežim mukama u šezdeset i prvoj pitati, hoćeš li da te spalim ili zakopam? Što ako se odluči za ukapanje?  Kupiti grobno mjesto teže je nego vraćati dug u švicarcima. Mama se ne izjašnjava ali je pred šest mjeseci, dok je umirala od raka pluća, diskretno dala na znanje da joj pokraj groba mora biti čempres, voljela bi i pogled na more, ali, kćeri moja, učini kako hoćeš.

Ja sam tebi posvetila čitav život, žrtvovala karijeru, prekinula studij, radila posao ispod svog nivoa, preživjela odlazak tvoga oca i tvoje posjete onoj kurvi, ipak, ne želim te opterećivati. Kad umrem u najstrašnijim mukama, baci me u kanal.

Dan prije gastroskopije dobra kći napušta svoj dom u kome ostaje dvoje djece, muž je na službenom putu ili radi do kasno u noć,  ona majku drži za ruku i govori joj kako poznaje stotinu ljudi koji su preživjeli gastroskopiju i, evo ih, šeću gradom. “Rizik ipak postoji”, šapće mama izmučena strahom i bolešću, “kćeri, ne umire se samo od raka nego i od pregleda.”

Idućeg jutra kći koja je jedva dobila slobodan dan, odbit će joj ga od godišnjeg, nosi majku na gastroskopiju kod privatnika, tako je brže, borba za život ne smije čekati. Doktor se smije: “Gospođo, potpuno ste zdravi, javite se sestri na recepciji.” Sestra izdaje račun, što je šesto kuna kad čuješ dobru vijest.

Da majke i očevi oko šezdesete imaju samo želudac kćerima u četrdesetima život bi bio jednostavan. Mladi penzioneri na žalost imaju i debelo crijevo, tanko crijevo, pluća, koljena, kukove, srce, krvne žile, početak mrene, sredinu mrene, punu mrenu, jedno oko jedanaest tisuća kuna, predah, drugo oko opet jedanaest tisuća kuna.

Djedovi i bake nisu zadovoljni unucima pa zato u pauzi između dviju rakova nazivaju unuke koji se ne javljaju i kćer koja se mora javiti jer ne može ignorirati dvadeset poziva dnevno.  Dok sam za tebe crnčio, crnčila, bio sam ti, bila sam ti, dobar, dobra, a danas…

Žena u četrdesetoj ne smije ići gradom i urlikati: “Odjebite, starci koji niste starci! Jesam li tražila da me stvorite? Nisam. Jeste li bolesni? Niste. Da li ste osamljeni? Tko nije? Tata, da li sam ti ja dvadesetak godina lijevala rakiju u grlo? Zašto se čudiš masnoj jetri? Mama, i mene boli i koljeno i kuk i kičma a preda mnom je još bar dvadeset godina robije. Smilujte se, pička vam materina! Zdraviji ste od mene.”

Ne, ne, tako nešto reći starcima u šezdesetoj koji su o tebi brinuli do tvoje osamnaeste? Neke od mojih prijateljica u pauzi između dva pregleda, dok peglaju, bulje u kompjuter ili razmišljaju kako se ubiti bez veće frke, pokušavaju skužiti kad su živjele, ono baš, živjele?

U kojem su se stoljeću nasmijale? Otvorenih usta, na sav glas? Kad su bile sretne? Kad im je On nakon prvog poljupca izvukao jezičinu iz grla? Nema šanse. Na vjenčanju? Nakon dijete od koje je skoro umrla? Jedva su je noge nosile do oltara pokraj koga je na nju čekao mrki debeljko.

Kad je diplomirala pa krenula konobariti? Kad je skužila da je na svom prvom pravom poslu plaćena trideset posto manje od kolege? Kad je rodila i dojila i kuhala i prala i dizala se noću deset puta dok je on u boravku hrkao, očevi rade, moraju se odmoriti?

Možda joj je ipak najsretniji trenutak u životu bio kad se on konačno odvukao od kuće? Tada, tada bi se bila smijala i smijala i smijala i plesala, plesala, plesala, da je nije nazvala majka: “Kako ćemo bez muškarca u kući?  Oglušila sam na lijevo uho, nazovi doktora Nikolića?”

Jebote! Kad živi žena? Možda u dvadeset i osmoj? Radi, oko nje se mota nekoliko mužjaka ali ona još nije prelomila,  majka joj ima pedeset, leti oko bake danju i noću, otac kreše maminu najbolju prijateljicu i nema problema sa jetrom a veterinar je najzad iz njenog psa izvukao posljednju glistu.

Koliko godina žena može imati dvadeset i osam godina? Jedno godinu dana, ako baš ima sreće.