Piše: Elameri Škrgić, magazin Azra

Ne prođe nijedna sedmica a da ne čujem kako se neko od poznanika, prijatelja - razveo. Meko slegnemo ramenima, mahnemo rukom, s tugom pomislimo na nečiju djecu i priču gurnemo u zapećak mozga... jer i nije neka vijest. Brak kao da je postao prelazno stanje između zavodljive i prkosne mladosti i otriježnjenih 40-ih, kada je većina ljudi sklona na svoj život gledati kao na veliku grešku.

U to prelazno stanje uletimo gonjeni naredbom prirode da bismo se trebali razmnožiti, umorni od mladosti koju ispisujemo vikendima, lijepo obučeni i namirisani u iščekivanju nečeg važnog i velikog, a da se to najčešće ne desi. Odjednom shvatimo da su nam priče s prijateljima postale iste, nestrpljenje do petka manje, anegdote i zgode rezervirane za taj dio života - blijede i jeftine, a neki novi klinici nam prosipaju piće i tiskajući se u zadimljenim kafićima kao da oprezno govore da je naše vrijeme prošlo.

Većina ljudi koje poznajem u brak su ušli iz ljubavi. Veze koje su prethodile braku bile su kraće ili duže, ali motiv je uglavnom ljubav. Ipak, nakon nekoliko godina sve bi dijelili na dvoje - nekom noć, a nekom dan. Ni zajednička djeca više nisu dovoljna da se ostane u istoj sobi. Ogorčeni i razočarani, nadmeću se ko će dublje strpati ruku u grudi onom drugom i šakom iz srca istisnuti posljednju mrvu ljubavi koja je tu ostala - jer je zaboravljena.

Na koncu, svi scenariji bivaju manje-više isti. Junački trk u zagrljaj nekog novog, koji će također za koju godinu postati i jadan i ružan. Njen jed se s vremenom gomila, on počinje preskakati vikende koji su mu dodijeljeni da bude s djecom. U dnevnom boravku, do kraja obučeni, mališani spoznaju neizvjesnost čekanja oca koji ih je trebao odvesti u pustolovnu subotu s nejasnom krivnjom zbog njegovog nedolaska...

Od svog braka nisam očekivala mnogo. Od drugih ne treba mnogo očekivati. U zajednici dvoje ljudi svako misli da daje više. To sam naučila još za studentskih dana, živeći s cimericama. Posuti konfetama sa svadbenog slavlja i mi smo ušli u kredit za stan, prve dječije temperature i rasprave. Zbunjeni novim ulogama nismo ni zapamtili dan kad je prva zaljubljenost prošla. Pa opet... žurim kad kući odlazim. Šta je lijepo u braku?

Lijepo je kad te neko voli i nakon što te upozna. Skroz. Na njegovom ramenu utisnula sam svoj obraz zauvijek. Tamo ga polažem svaki put kad život prema meni nije fer... i to je lijepo. Identični, onaj veseli žar u pogledu, koji je nekada bio upućen meni, sad prepoznajem kod svoga sina dok gleda novu igračku... i to je lijepo. Bračna rutina i ponavljani postupci, koji nekim djeluju dosadni, ustvari, umiruju. „Enzim braka" (kako je rekao jedan moj prijatelj) poput zaštitnog plašta ostavlja te čistim u ova šugava vremena. Ali, moje najveće bračno otkriće je to što imam pravo biti majka. Znate one odgojne trenutke kad dijete suznih očiju gleda kome da se pojada. E, tada ja širim ruke. Moje je da ga tješim, tata će biti strog. 

U vremenu kad se ljudi rastaju i prije nego su se upoznali nekako je cool čuvati svoj brak. Pravi mangupi su uvijek bili oponenti vremenu u kojem žive.