Piše: Ismet MURATSPAHIĆ

Ma koliko vam se, poštovani čitaoci, činilo besmisleno poređenje čovjeka i psa, ono ima itekako smisla, koje u ovom poređenju pokušavam još više dokučiti. Počnimo redom...

I čovjeku i psu može biti zajedničko to što mogu imati ili nemati odgoj, ako pod tim podrazumjevamo dio kulturološke svjetske tekovine kojom se na nekoga prenosi dio pozitivnog iskustva u obliku učenja, određenih znanja, stvaranja pozitivnih već provjerenih navika u smislu socijalizacije i učenja životu u zajednici. Odavno smo svjedoci da se i životinje mogu socijalizirati i prilagođavati životu ljudske zajednice, ali i da prihvaćaju uslove života kakve im nameće homo-sapiens.

Većina životinjskih društava i zajednica živi prirodnim životom koje im još nije neposredno pokvario čovjek i taj život traje vijekovima, te zajednice uređuju svoj život instiktivno i znanjem njima dostupnim. I tu bi trebao biti kraj ove priče. Ove zajednice, dakle ljudske i životinjske, trebale bi živjeti u harmoniji i skladu, podrazumijevajući da ljudske imaju odgovornost, jer su navodno na višem stepenu razvijenosti razuma i svijesti o sebi i okolnom svijetu. Je li to tako ?

Odavno se taj čovjek uzoholio, narušio dignitet životinjskih i biljnih zajednica. Svijest mu još ipak nije dosegla do nivoa spoznaje da mora čuvati ravnotežu ovih zajednica, ako ne želi da potkopa temelje samog svog opstanka.

Kakva je razlika kad pas ujede čovjeka nanijevši mu bol ugrizom, i čovjeka kad ujede psa nanijevši mu bol? Razlika je očita, pas djeluje instiktivno u samoodbrani, čovjek ne ugriza zubima, već smišlja vrste nanošenja bola psu ili bilo kojoj drugoj životinji. Pri ovome čovjek koristi i dio razuma smišljajući vrste nanošenja bola, ali ga karakteriše još nešto što je njemu svojstveno, a životinja to nema, da uživa u patnji povrijeđene životinje.
 
Prije nekoliko dana pročitao sam na ovom portalu tek naslov i koji red podnaslova, dalje nisam mogao, kako su obijesni dječaci, ili odrasli, slaveći Novu godinu, smislili novu vrstu nanošenja bola, pa su jednom psu aktivirali petardu u ustima. Pomislio sam kako je ovo velika bestijalnost za koju u našoj državi još nema odgovarajuće pravne sankcije, kao što je ima u uređenim državama.

Odmah mi je 'naumpalo' da bi umjesto iživljavanja u bolu životinje, ti isti mogli uživati u igrama te životinje, pod uslovom da su imali drugačije odgojne predispozicije. Zar se do suza ne ismijemo “dosjetkama” nestašnih životinja? Životinje su najvjerniji prijatelji čovjeku a on je najveći neprijatelj životinjskog svijeta.

Još iz jednog posebnog motiva ne želim da prešutim slučaj zlostavljanja psa i odnosa prema životinjama. Želim da naglasim da su to učinili isti oni što su zapušteni u odgoju, kao što su zapušteni psi lutalice, ali ih ne želim porediti s njima jer oni to ne zaslužuju.

Oni pripadaju istim onim huliganskim grupama i hordama zbog kojih su mirni građani sve nesigurniji na ulicama, u prodavnicama ili na bilo kojim javnim mjestima.

To su isti oni koji smišljaju nove oblike i načine nanošenja boli svojim vršnjacima vatrenim ili hladnim oružjem u tramvaju, autobusu i kafiću.

To su isti oni koji uzvikuju nacionalističke parole na utakmicama, i koncertima.

Oni su zapuštene huliganske horde koje su spremne nanijeti bol bez razloga bilo kome i bilo kada. Oni su bolesno tkivo društva nastalo izostankom odgoja.

A otklanjanje je moguće jedino preodgojem na više načina, od kojih su najvažniji porodični, školski ili za već učinjeno zlodjelo - zaslužena zatvorska kazna.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN)