Kad se ekran zatamnio, krenula odjavna špica, u dvorani se upalila svjetla, a gledatelji posegnuli za kaputima, pomislio sam kako su redatelj Vinko Brešan i Mate Matišić, autor scenarija i muzike, taj trenutak možda trebali prepustiti drugome. Njihovu bi priču krasno, ironično zaokružila pjesma iz jednog drugog filmskog djela, poznati stihovi iz omiljene, mnogo puta reprizirane televizijske serije:

A ako se i dogodi/ Da nikoga zlo pogodi,/A moj bože,/
Ča se može,/ Moglo je i svršit gore.

Film "Svećenikova djeca" u koječemu, u likovima, scenografiji i humoru, zaista je nalik "Našem malom mistu", no ovo je "Naše malo misto" u drugačijem, okrutnijem i mračnijem vremenu, u bezobzirnoj poratnoj i posttranzicijskoj sadašnjici. Gdje su se Smoje i Marušić bezazleno, dobrohotno rugali slabostima stanovnika otočke zajednice, s rijetkim dramskim akcentima poput Servantesove smrti u požaru, Matišić i Brešan su nesmiljeni u razgolićavanju moralnog jada takozvanih malih ljudi i jedva da im išta svrši gore nego je moglo svršiti.
Pokvarenjaci i hulje

Pritom, važno je napomenuti, Smojin Luiđi, Bepina, Anđa Vlajna, načelnik i pop nisu ni za dlaku bolje osobe od Matišićevog trafikanta, apotekara, načelnika i popa. Dapače, s likovima iz "Svećenikove djece" moglo bi se snimiti jednako dobro "Naše malo misto" i obrnuto. Stvari su u "Svećenikovoj djeci" krenule ukrivo ne zato jer su junaci otpočetka bili pokvarenjaci i hulje. Njihove namjere doista nisu mogle biti plemenitije i čistije, nego, eto, situacija im se otela kontroli. Zlo je došlo kako zlo inače dođe, iz nepromišljenosti, slučaja, straha, gluposti i neznanja. Brešanove i Matišićeve nesretnike huljama su učinile okolnosti, a nije, dakako, odmogla ni činjenica da živimo u baš gadnom svijetu.

Veselila me je gužva na blagajni i dvorana ispunjena do zadnjeg mjesta jer je ovo važno, ozbiljno i hrabro djelo koje bi svi morali vidjeti. Film "Svećenikova djeca" savršeno pogađa trenutak u kojemu živimo i za očekivati je da će mnoge uzrujati.

Za koji dan o njemu će vjerojatno izaći gnjevan uvodnik u Glasu Koncila, a neki će ga župnik svakako osuditi s propovjedaonice. Zbog priče o malomišćanskom pastiru što se, zabrinut za izumiranje otoka, uroti s trafikantom i ljekarnikom u uništavanju prezervativa, oglasit će se možda i biskupska konferencija i na siječanjskoj studeni će se spontano okupljati članovi molitvenih zajednica s transparentima ispred multipleksa. Brešana i Matišića osuđivat će zbog blaćenja klera i vrijeđanja vjerskih osjećaja građana, ali to ne bi smjelo obeshrabriti ni autore ni gledatelje ovog filma. Oni što će negodovati zbog "Svećenikove djece" katolički su radikali koji ne bi posumnjali u bezgrešnost Crkve ni da papa Benedikt Šesnaesti baci atomsku bombu.

Njima usprkos valja pogledati ovaj film, jer on govori o zlu koje se ustrajno želi pokopati šutnjom, jer se otvoreno suočava s netrpeljivostima prema drugima i drugačijima, s nasiljem i fašizmom koje pritajeno čuči u našim susjedstvima.

Ako ste se na posljednjem popisu stanovništva izjasnili kao katolik, tim prije morate otići u kino. Upitajte se kolika je snaga vaše vjere i veličina vašeg milosrđa dok budete gledali kako se junak filma panično želi riješiti djeteta nakon što je saznao da ga je rodila psihijatrijska bolesnica. Ne slomi li vam srce taj prizor, crkva definitivno nije mjesto za vas, kao što, uostalom, to nije mjesto za mnoge, pa i neke s grimiznim pojasevima preko crnih haljina.

"Svećenikovu djecu", naposljetku, ne bi trebali propustiti ni zbog toga jer je scenarij napisao jedan autentični i nepokolebljivi katolik poput Mate Matišića. On je jedan od onih koji tako iskreno vjeruju da upravo ne mogu pojmiti da netko drugi misli kako Boga nema. Pamtim tako jedno ljetno popodne otprije nekoliko godina, kada smo se, mislim, i upoznali. Njegovo zaprepaštenje mojim priznanjem da sam ateist nije bilo manje od moje zapanjenosti činjenicom da jedan inteligentan i obrazovan čovjek ozbiljno drži kako postoji savršeno, nevidljivo, bestjelesno i besmrtno biće koje vlada svemirom.

Totalno smo se promašili Mate i ja, ali zapravo samo prividno. Naši moralni stavovi, osjećaji za dobro i ispravno, su sukladni unatoč tome što dolaze iz različitog poimanja svijeta. "Svećenikova djeca" djelo su katoličkog insajdera, autor te priče je religiozna osoba zabrinuta za sudbinu svoje religije i u tome je vjerojatno bila bespoštednija nego bi se ijedan bezbožnik usudio.

Matišićevo priznanje grešaka i slabosti svećenstva, njegove vjerničke sumnje i strahovi da Crkva nije dorasla izazovima sadašnjeg trenutka, već upravo suprotno, nerijetko potiče ono najgore u ljudima, dodatna je vrijednost ovog filma. "Svećenikovu djecu" uistinu je mogao napisati samo predani katolik i to je istinski katolički film, ali ne na onaj sladunjav i kičast način kako se vjera obično prikazuje.

Brešanovo i Matišićevo djelo stoji uz bok sličnih Pasolinijevih i Bunelovih, na prvi pogled heretičkih, ali u naravi iskrenih i ponesenih djela kršćanske umjetnosti.(Jutarnji list/DEPO PORTAL)

Pogledajte najavu filma i video razgovor sa glavnim glumcem u filmu Krešimirom Mikćem.