Piše: Samir ARNAUTOVIĆ

Uopće nisam sumnjao, čak sam to najavio u prethodnom tekstu, da Ugo Vlaisavljević neće propustiti priliku za nastavak javnog konflikta. Ovdje se osvrćem samo na nekoliko ugovština(insinuacije i neistine karakteristične za ovog turbo znanstvenika) i sa tim završavam ovu vrstu (ne)komunikacije:

1.    Odavno je jasno da je Vlaisavljević svojevrstan anegdotski, pa i još kojekakav drugi, prilog filozofiji u Bosni i Hercegovini, ali je nadmašio sebe dajući dokaz da on sam govori neistinu, pozivajući se na suglasnost Vlade Kantona na izbor rektora, kojom se, zapravo, potvrđuje njena neophodnost i nezakonitost rada u periodu kada ta suglasnost nije postojala! Zakonitost odluke o uskraćivanju suglasnosti, potvrdile su sve sudske instance. Istovremeno, on skriva od javnosti da je Muharem Avdispahić, u okvirima Zakona, imao i moju akademsku podršku, na koju je uzvratio najnemoralnijim odnosom sa kojim sam se do danas sreo.

2.    Prosvjetni inspektor nikada nije utvrđivao valjanost njegovog izbora, nego je konstatirao da izlazi iz okvira njegove nadležnosti, a njegov izbor, koliko je meni poznato, nije nikada bio predmet inspekcijskog nadzora (kojeg bi se on, u normalnim okonostima bojao).

3.    Znao sam da Vlaisavljević ne poznaje sistem rada COBISS-a, kao što sam znao da će izvući pogrešan zaključak da u našim bibliotekama nema mojih radova i knjiga (jednostavno je provjeriti, ako nema informacije, ne znači da nema rada), ali nisam znao da ima problema i sa korištenjem interneta, pa mu dostavljam skeniranu stranicu knjige Hegel und die Moderne, na kojoj se nalaze imena priređivača, kao i prvu stranicu Uvodnika koji, nadam se da bar toliko zna, pišu priređivači. Siroti Vlaisavljević je našao članove predsjedništva Hegelovog društva, koji su također (formalno, kao urednici cijele edicije) priređivači, ali valjda nije znao dalje da traži (beskrajno povjerenje u internet je osobenost turbo-znanstvenika)… Istovremeno, uspio je naći i Zbornik radova sa Hegelovog kongresa, ali je pokazao da nije u stanju ni impresum pročitati, jer je mjesto izdavanja (Sarajevo), zamijenio sa mjestom štampanja (Fojnica). Eto ”prorektora” za izdavačku djelatnost! Ove greške studenti ne prave!

4.    Kako je pokazao da ne vlada internetom, ja mu (opet) nudim da mu dostavim publikacije koje ga zanimaju. Na njegovu žalost, trebat će mu dosta vremena da ih pročita, jer ih ima znatno više od onog broja koji je on, vjerovatno u nastojanju da prevari javnost, naveo (odavno ne vodim statistiku radova koje sam objavio), a i tematiziraju sadržaj koji on jako slabo poznaje. Ali već i samo isključivo insistiranje na kvantitetu, izraz je njegovog diletantizma. Karakteristika estradnih znanstvenika je kvantitativno izražavanje!

Znao sam da Vlaisavljević ne poznaje sistem rada COBISS-a, kao što sam znao da će izvući pogrešan zaključak da u našim bibliotekama nema mojih radova i knjiga (jednostavno je provjeriti, ako nema informacije, ne znači da nema rada), ali nisam znao da ima problema i sa korištenjem interneta, pa mu dostavljam skeniranu stranicu knjige Hegel und die Moderne, na kojoj se nalaze imena priređivača, kao i prvu stranicu Uvodnika koji, nadam se da bar toliko zna, pišu priređivači.

5.    Vlaisavljević, kad bi bio ono što nije, ne bi, zavideći, zamjerao to što mladi ljudi (neki su bili i njegovi studenti), već sada imaju ”jače” reference od njega. U kakvom društvu živimo, najbolje pokazuje upravo on, optužujući kolegu sa drugog odsjeka za reference koje ima, a koje Vlaisavljević nema, mada bi ih morao imati. Kolega na kojeg aludira naš mislitelj, daleko je referentniji od njega u filozofiji i valjda mu je to neoprostiva greška kod našeg giganta domaće proizvodnje.

Tipična ugovština je da ”niko nije čuo da tečno govori ijedan svjetski jezik”, a koja se odnosi na mene, pored činjenice da sam doveo značajan broj svjetskih imena u Sarajevo, organizirao dvadesetak simpozija i veliki Hegelov kongres, gdje su službeni jezici bili njemački i engleski jezik i gdje sam referirao, diskutovao i otvarao ove znanstvene skupove, naravno, na tim jezicima. Ali, ono što nije čuo Vlaisavljević, nije čuo niko! Ili se jedna notorna laž, želi predstaviti činjenicom?! Tačno je, međutim, da upravo Vlaisavljević izbjegava susrete sa svjetski značajnim imenima, vjerovatno jer bi trebao govoriti na jeziku sa kojeg je ”prevodio”.

Vlaisavljeviću su potrebne sve ove priče da bi legitimirao svoju nereferentnost i svoj izbor u zvanje redovnog profesora na temelju magistarske radnje, koja mu je bila jedina, obavezna knjiga za izbor na oblast ontologije. Da stvari nisu čiste, kao što Vlaisavljević želi prikazati, govori i akt Univerziteta, kojim se njegov izbor vraća na Filozofski fakultet, a koji sam dostavio Depou. Koliko se sjećam, Vlaisavljević je, uz pritiske tadašnjih političkih centara moći, nakon toga i izabran u više zvanje.

Nije mi namjera zamarati čitatelje Depo portala komentiranjem insinuacija, izmišljotina i intelektualne impotencije Uge Vlaisavljevića, ali smatram da je potrebno skrenuti pažnju da sa ovakvim jahačima magle, posebno kada su na odgovornim funkcijama, nema šansi za bilo kakav razvoj. Laž kao vlastita promocija, ostaje tako jedini način da neko ko nema legitimitet, svoju nelegitimnost uspostavi kao princip! Ispričavam se čitaocima i Depo portalu na ovom komentaru, koji je iznuđen Vlaisavljevićevom produkcijom neistina i neznanja. Neću više sudjelovati u ”patologiji” Uge Vlaisavljevića, bez obzira na to kakve on nove neistine bude navodio.