Piše: Ugo Vlaisavljević

VEZANI TEKST: SAMIR ARNAUTOVIĆ/U ČEMU JE ZAPRAVO PROBLEM, PROFESORE: Odgovor na 'objavljotinu' Uge Vlaisavljevića na DEPO PORTAL-u

Dugo, predugo sam vjerovao da profesor Samir Arnautović ne zaslužuje da se njime na bilo kakav način bavim. Međutim, prije nekoliko godina me je u tom vjerovanju pokolebalo saznanje da je postao perjanica naše akademske zajednice. Potom, na veoma bolan način, saznanje da je riječ o čovjeku koji je u stanju ugroziti posao i egzistenciju i svojim najbližim kolegama. Na kraju, kap koja je prelila čašu jeste najnovija afera oko osporavanja izbora rektora Sarajevskog univerziteta i opredjeljenje izvjesnih funkcionera SDP-a da ovoga profesora vide kao uzorit lik svoje politike u visokom obrazovanju.

Pokazalo se da za njega važi ona krilatica koja se obično vezuje za politiku: ako nećeš da se ona bavi tobom, bavi se ti njome! Doista, Arnautović se u novije vrijeme pojavio kao sama Politika na Univerzitetu. Šta misliti o čovjeku koji se kao prorektor natjecao za mjesto rektora, dobio svega nekoliko glasova i ispao iz igre, a onda pristao da ga partijska politika na vlasti u Kantonu proglasi vršiocem dužnosti predsjednika ad hoc sačinjenog upravnog odbora čija je jedina zadaća bila da ospori pravo Senata da izabere svog čelnika?

Tako se naš ambiciozni junak našao u skandaloznoj situaciji javno razgolićenog konflikta interesa: da osporava izbor svog protukandidata i da ga čak u ime lokalnih političkih moćnika pokušava nasilno svrgnuti sa mjesta na koje je izabran prema neupitnoj demokratskoj proceduri. Ustvari, ruku na srce, Arnautović se borio za zakonom zajamčeno pravo lokalne izvršne vlasti da prizna ili ne prizna zakonito proveden izbor rektora. Jedini problem u tome jeste što dojučerašnja kantonalna vlast nije imala nikakvog zakonskog uporišta da ne da svoju saglasnost, što je potvrdio i upravni odbor kojeg je ta vlast brže-bolje i formirala da bi ostvarila svoj upliv na biranje rukovodstva Univerziteta. U ovom slučaju neutemeljenog odricanja svoje saglasnosti, Vlast se ustvari javno predstavila u svojoj ambiciji da bude suveren: onaj koji odlučuje mimo i iznad svakog zakona. A to svoje pravo je čak mogla legitimirati pozivanjem na jedan od važećih zakona: onaj o javnim ustanovama.

I tu leži najveći paradoks: riječ je o Uredbi sa zakonskom snagom donesenom u prvoj godini rata, dakle u „vanrednom stanju“, koje je po definiciji stanje suspenzije zakona i suverenog odlučivanja. Zakon, koji nije zakon u pravom smislu riječi, važi i dan-danas i primjenjuje se na Univerzitet u času kada političari na vlasti hoće da osiguraju neprikosnovenost svog odlučivanja. Ono što je u svemu tome jadno jeste da im se u toj raboti osporavanja univerzitetske autonomije nude ljudi iz akademske zajednice okićeni najvišim titulama. A u prvom redu prorektor koji nikako ne može da se pomiri sa gubitkom svoje fotelje (jedino je rektorska mogla biti dovoljno dobra zamjena).

Odmah u prvoj rečenici sam ukoren da je moj tekst „ispod svake akademske, pa i moralne razine“. Pa hajde da vidimo kako to radi partijski amblem. U prvom odlomku je predstavljen lik osobe A. To je negativac: piše ispod svake razine, „estradni je mislilac“, blati osobu B da bi „uzdigao svoju misliteljsku figuru“ itd. Onda u drugom pasusu izranja figura B: „komunicira sa svjetski relevantnim imenima“, ne trebaju mu „izmišljene priče o vlastitim uspjesima“, „piše i objavljuje svoje radove“, „priznat je u inozemstvu“, „organizira priznate međunarodne skupove“ (i nema kraja)

Naivno sam prije neki dan na skupu predstavnika univerziteta iz ovog dijela svijeta upitao da li ima još neka zemlja u kojoj se traži saglasnost vlasti za izbor rektora. Prisutni su bili zaprepašteni mojim pitanjem! A ono čime sam ja zaprepašten jeste da partijska ćelija bivšeg premijera Musića i dalje tvrdi da je rukovodstvo u Rektoratu nezakonito postavljeno. Pa ako su jučer mogli tvrditi da je saglasnost Kantonalne vlasti bila neophodna, eto i to je u međuvremenu dobiveno. Ali sada ide tvrdnja da je ne rektor nego ministar obrazovanja „samopostavljen“!

Osvrnut ću se sada na odgovor koji mi je Arnautović uputio na Depo portalu. Odmah u prvoj rečenici sam ukoren da je moj tekst „ispod svake akademske, pa i moralne razine“. Pa hajde da vidimo kako to radi partijski amblem. U prvom odlomku je predstavljen lik osobe A. To je negativac: piše ispod svake razine, „estradni je mislilac“, blati osobu B da bi „uzdigao svoju misliteljsku figuru“ itd. Onda u drugom pasusu izranja figura B: „komunicira sa svjetski relevantnim imenima“, ne trebaju mu „izmišljene priče o vlastitim uspjesima“, „piše i objavljuje svoje radove“, „priznat je u inozemstvu“, „organizira priznate međunarodne skupove“ (i nema kraja).

Veći dio preostalog teksta će se baviti detaljnijom razradom svih zloća i poroka osobe A.  Najprije ide kozmički problem što dvije osobe ne mogu sjediti na istom mjestu: „Mislim da je iz istog razloga sebe stavio baš na prorektorsko mjesto na kojem sam JA bio, u isti kabinet u kojem sam JA bio, na istu stolicu u Senatu gdje sam JA sjedio, sa zadaćom ukidanja svega što je ostalo iz ‘MOG’ vremena“. Avaj, avaj! Sad kad god sjednem imam osjećaj da sam zgnječio bivšeg prorektora.

U trećem pasusu se otvara ono što Arnautović zove glavnim problemom negativca Vlaisavljevića: knjiga s kojom je postao redovni profesor je njegova magistarska radnja. Takva tvrdnja implicira da sam i od komisije za izbor i od članova akademske zajednice sakrio činjenicu da sam objavio svoju magistarsku tezu. Što apsolutno nije istina. Knjiga nije prerušena, nijedan zarez u njoj nije promijenjen, a u naslovu je samo umjesto „nastanak geometrije“ stavljeno „izvor geometrije“. Na vidnom mjesto u knjizi je upisan godina završetka rada: 1986. S uvjerenjem da ova knjiga odlučuje o mome izboru, Arnautović je intervenirao na svim instancama odlučivanja: vijeće Odsjeka, vijeće Fakulteta, Senat. Međutim, drugi radovi su odlučili o mome izboru, oni koje Arnautović ne smatra „filozofskim“. Možda je ipak najveći problem bio taj što su objavljeni na engleskom i francuskom jeziku.
Ovdje sada ima jedna važna stvar na koju treba ukazati, a zove se lojalnost akademskoj instituciji. Niko kao bivši prorektor nije imao priliku da prati proces moga izbora i pritom ga osporava, od početka pa do kraja. Međutim, jednom kada je završen, Arnautović bi trebao da uvažava odluke svojih kolega, usprkos svome uvjerenju. Upravo mu akademska sloboda, kako mu je i sugerirano na jednom od vijeća, nalaže da u stručnim publikacijama opovrgava eventualnu pseudonaučnost radova svojih kolega. A nipošto da se u javnosti politikantski obračunava pred laičkom publikom. Niti da iznova pokreće svoje tužbe svaki put kada mu zatreba. Po pritužbi Arnautovića, prosvjetni inspektor je 28. 04. 2011. izvršio uvid u moje dokumente o izborima u nastavnička zvanja i utvrdio njihovu valjanost. Ako bivši prorektor ne poštuje odluke kompetentnih i nadležnih tijela Univerziteta, kako će to onda partijska ćelija Fikreta Musića?

Neću se baviti Arnautovićevim osporavanjima moje kompetentnosti, čitavim grozdom uvreda. Dopustit ću sebi samo kratki osvrt na njegov pokušaj da dokaže svoju „referentnost“. Sam priznaje da se takvo nešto ne može potvrditi u COBISS-u, jer njegovih djela uglavnom nema u bibliotekama naše zemlje. Pa kako se onda može nešto saznati o ovome autoru? Tako što će vam on na upit donijeti svih pet svojih knjiga! Pa ipak nam ovaj strani-a-domaći autor izlazi u susret: ne navodi svoja najvažnija djela nego izdavače, čitav jedan spisak njemačkih firmi. Opet ih je pet! Razumijem: toliko je radova, da je dovoljno uputiti na izdavače. Pa ipak, krenem u pretragu kroz Internet da vidim koliko toga ima. 5x5? 5x25? Ili još više? Kad ono tamo 5x1! Naš „gigant“ njemačke filozofske scene ima pet bibliografskih jedinica kod spomenutih izdavača. Nije šala!

Najvažnije tek slijedi. U pretposljednjem pasusu svoga teksta obraća mi se Arnautović sa sebi dolične visine i veli: „U smislu njegove dalje edukacije, preporučio bih i zbornik Hegel und die Moderne, koji je nedavno objavljen u Berlinu. Nadam se da mu neće smetati jer sam JA jedan od priređivača, ali mislim da bi bilo zgodno naći vremena i proĆitati ovu knjigu…“ E to je, dakle, sada blještav izlog. Opet pokrenem Google, kad tamo ima ta knjiga, tri priređivača potpisana, ali nigdje našeg autora. Doduše, ima Arnautovića unutra, među autorima, a i ne bilo ga, kada je to zbornik sa kongresa kojeg je priredio u Sarajevu. Ali, tvrdi čovjek da je jedan od priređivača, pa opet prionem na posao. Kad nađem u nesretnom COBISS-u da ima jedna publikacija pod istim imenom i sa našim autorom na koricama, ali iz podnaslova se vidi da je to zbornik sažetaka sa Kongresa, objavljen u Fojnici!

Veliki je to uspjeh. Jedan od najvećih u povijesti našeg Odsjeka. Ipak nešto ne mogu da odolim, a da ne primijetim. Naš veliki autor ima sjenu, pratioca koji se ne odvaja od njega, a stalno ostaje u pozadini. Nije valjda da sam to prvi primijetio? U svakoj Arnautovićevoj publikaciji koja je „referentna“, a to znači na njemačkom, pojavljuje se jedan poznat lik sa Odsjeka za germanistiku. Koliko znam, nije filozof niti je ikada studirao filozofiju. Ono što se zasigurno može reći jeste da je na sceni „čiste filozofije“ postigao isto što i naš dežurni filozof, u stopu ga prateći. I to je umio postići dok je bio asistent, a naš junak već redovni profesor. Pitanje koje se samo od sebe nameće glasi: ako je Arnautović toliko „referentan“ koliko tvrdi, onda je to, bez sumnje, i ovaj njegov vjerni saputnik. Treba ga onda i zvanično okititi takvim statusom. Ali ima i drugo pitanje: da li i Arnautović, kojeg nikada niko nije čuo da govori tečno ijedan svjetski jezik, treba na Germanistici da dobije isti takav status?

Ostavit ću za neki drugi put ono što je najuvredljivije u Arnautovićevom odgovoru, njegovo denunciranje na temelju imena i dijagnosticiranje za koje sam odavno imao priliku da čujem. Ako spomenuta partijska klika bude i dalje insistirala da se o akademskim pitanjima raspravlja na trgu, dobro ću razmisliti i možda odlučiti da otvorim neke dosjee na način oko kojeg Arnautović nije imao nedoumica.
(DEPO PORTAL/dg)