VEZANI TEKST: UGO VLAISAVLJEVIĆ POJAŠNJAVA SVOJ IZBOR ZA PROREKTORA UNIVERZITETA U SARAJEVU: Ne može na vrata, eto ga na prozor; ne može kroz prozor, eto ga kroz dimnjak

Piše: Samir Arnautović

Nakon teksta Uge Vlaisavljevića, koji je ispod svake akademske, pa i moralne razine, u kojem ovaj estradni mislilac, koristeći saopćenje SDP-a kao polazište, ne po prvi put pokušava na najbizarniji način uzdići svoju misliteljsku figuru blateći mene, ja sam uistinu zabrinuto konstatirao da njegovi problemi dobijaju razmjere u kojima ih, bojim se, ni on sam više ne može kontrolirati. Meni je sada postalo jasno kako Vlaisavljević ima opsesivnu potrebu da, kao uzrok svega što mu ne odgovara, prepoznaje mene. On na (ne)objašnjiv način sve što se dešava sa njim, vezuje za mene. Tako i saopćenje SDP mora imati direktnu vezu sa mnom, a bojim se i pomisliti šta sve još može biti povezano na isti način… Mislim da je iz istog razloga sebe stavio baš na prorektorsko mjesto na kojem sam ja bio, u isti kabinet u kojem sam ja bio, na istu stolicu u Senatu gdje sam ja sjedio, sa zadaćom ukidanja svega što je ostalo iz ”mog” vremena…

Vlaisavljević ne može prihvatiti da na Odsjeku za filozofiju, ili bilo gdje drugo, postoji neko ko ne treba ubjeđivati sve oko sebe da komunicira sa svjetski relevantnim imenima, kome ne trebaju izmišljene priče o vlastitim uspjesima, ko objavljuje i piše svoje radove, priznat je u inozemstvu i bez potvrde lokalnih giganata, ko organizira priznate međunarodne skupove…

Ali glavni problem Vlaisavljevića sa mnom je u tome što sam svojevremeno, prije nekoliko godina, napisao, rekao i dokazao, da je knjiga Uge Vlaisavljevića, koja nosi naslov 'Izvor geometrije i transcendentalna fenomenologija povijesti', zapravo njegova magistarska radnja Ogledi o nastanku geometrije i utemeljivanju jedne transcendentalne fenomenologije povijesti, sa kojom je osamdesetih godina prošlog stoljeća (tada kao Jugoslav Vlaisavljević) postao viši asistent na Filozofskom fakultetu, koliko je meni poznato, dolazeći sa mjesta šefa kabineta jednog visoko rangiranog komunističkog funkcionera.

Glavni problem Vlaisavljevića sa mnom je u tome što sam svojevremeno, prije nekoliko godina, napisao, rekao i dokazao, da je knjiga Uge Vlaisavljevića, koja nosi naslov Izvor geometrije i transcendentalna fenomenologija povijesti, zapravo njegova magistarska radnja Ogledi o nastanku geometrije i utemeljivanju jedne transcendentalne fenomenologije povijesti, sa kojom je osamdesetih godina prošlog stoljeća (tada kao Jugoslav Vlaisavljević) postao viši asistent na Filozofskom fakultetu, koliko je meni poznato, dolazeći sa mjesta šefa kabineta jednog visoko rangiranog komunističkog funkcionera. Prema mom mišljenju, ovo nije bio jedini nedostatak njegovog izbora, ali je bio nepobitno dokaziv!

Prema mom mišljenju, ovo nije bio jedini nedostatak njegovog izbora, ali je bio nepobitno dokaziv! Drugo je (i pravo) pitanje, kako je on poslije ovoga uopće mogao postati redovni profesor?! U jučerašnjoj objavljotini Vlaisavljević govori o svemu, nastojeći što je moguće više zamagliti stvari, samo ne kaže, odnosno ne odgovara jasno na glavno pitanje: da li je njegova knjiga, sa kojom je postao redovni profesor, zapravo njegova magistarska radnja. Naravno, problem je u tome što jeste!!!!

Ugo Vlaisavljević je u već poznatom i izlizanom maniru krivicu za svoje nedjelo, pripisao onome ko je to nedjelo otkrio. To je već odavno bila javna stvar, koja je sada, sa njegovim, kako mnogi misle, nezakonitim postavljenjem za prorektora, ponovno došla u fokus. Tako se Ugo Vlaisavljević ponovno sjetio moje ”krivice”, izražavajući htijenje da ona bude javno prihvaćena i pripisujući mi moć da ja mogu određivati stavove jedne političke partije.

Žalosno je da nekome ko bi želio biti (makar samoproglašeni) dužnosnik Univerziteta, smeta transparentnost u radu, rad inspektora (koji, zapravo, ništa ne radi), ukazivanje na moguće koruptivne radnje i slično. Zašto bi to smetalo Vlaisavljeviću? Vjerovatno ne radi toga jer se suprotstavlja korupciji? Ili on smatra da korupcija nije korupcija onda kada je on čini, ili kada je on ne priznaje?! Zato su mu i smetali moji stavovi i mišljenje u vezi sa njegovim napredovanjem u zvanje redovnog profesora, kao što mu smetaju i danas, kad god neko spomene tu epizodu nastajanja ovog giganta provincijalne misli. Trebaju li nam takvi profesori i prorektori?

Tada, kao ni sada, nisam tvrdio (mada sam mogao to misliti) da je razlika u naslovu namjerna, da se njome želio sakriti istovjetan sadržaj i u maniru iskusnih trgovaca ”ista roba dva puta prodati”, ali sam mislio i to svoje mišljenje pretočio i u pisani akt, da se radi o identičnom tekstu i da smatram da se sa magistarskom radnjom ne može postati redovni profesor, tim prije ako se već sa istim tekstom postalo višim asistentom, kao što je to učinio Vaisavljević. Naravno, ”veličina” Uge Vlaisavljevića tako nešto nije mogla podnijeti, pa je nedostatak znanstvenih referenci (prije svega knjiga koje se bave problematikom filozofije), nadomještao viškom agresivnosti, insinuacija, neistina, podmetanja i politikantstva.

Ni sada nemam namjeru voditi polemiku sa nekim ko se ne usuđuje doći na simpozije i javno govoriti sa kolegicama i kolegama o onome čime bi se trebao baviti, čije se knjige i tekstovi bave politikantstvom umjesto znanošću, ko nema hrabrosti sastati se ni sa autorom knjige koju je preveo (pričalo se u kuloarima, radi toga jer bi morao govoriti na jeziku sa kojeg je prevodio). Ne želim polemizirati sa nekim ko sebi uzima za pravo da na osnovu neistina piše službene dopise raznim institucijama, dok u sto vrijeme, drugima oduzima to pravo, upravo radi toga jer pišu na temelju argumenata. Ne želim polemizirati sa nekim ko podržava praksu da profesori, izigravajući javne konkurse, sami sebi biraju komisiju za izbor, da se prilikom izbora profesora ne vodi računa o referencama, sa nekim ko je do jučer govorio da etika nema nikakvu relevanciju, a danas predsjedava etičkim komitetom (jedan akademik je to nedavno, ironizirajući, komentirao: ukinuli su etiku, ali ne i etički komitet!!!) i tamo, valjda, treba pokazati da korupcije nema, izuzev kada on odluči da je ima (bit će zanimljivo vidjeti prema kome će taj etički komitet djelovati). Uostalom, ni sam tekst koji Vlaisavljević piše nema nikakvog smisla, izuzev da se obraćuna sa nekim ko je ukazao na nepravilnosti u njegovom izboru u zvanje redovnog profesora, niti jednog momenta ne osvrćući se na te nepravilnosti.

Mišljenja sam da je krajnje vrijeme da se skinu krinke sa nekih ”uglednih profesora”, koji svoj ”ugled” i ”referentnost” zaslužuju jedino medijskoj podršci i neupućenosti javnosti u stvarno stanje stvari. Nažalost, danas u akademskoj zajednici veoma često imamo posla sa onima koji prikrivajući svoju nereferentnost, istu dižu na razinu mjere vrijednosti. Tako će i veoma referentni znanstveni radovi kod nas biti nivelirani (zbog prirode teksta neću spominjati imena znanstvenika koji su doživjeli krajnju ignoranciju, istovremeno pobuđujući međunarodnu pažnju svojim radom). To je put provincijalizacije i zatvaranja u bizarnost, gdje se veličina dokazuje pričama koje sami smišljamo, a ne djelima koja su javna.

Ugo Vlaisavljević ne zna, ili ne želi da zna da COBISSBH sadrži samo informacije vezane za bibliotečke fondove u BiH i odnosi se samo na ono što su biblioteke registrirale u ovoj bazi. Samo po sebi to je neznanje žalosno! U svakom slučaju, s obzirom da je Vlaisavljević iskazao interes za moje objavljene tekstove i knjige, ja sam mu već i ranije ponudio da mu osobno dostavim mojih pet knjiga (isključivo vezanih za filozofijsku tematiku i objavljenih i izvan granica BiH), a upućujem ga na sljedeće izdavače u Austriji i Njemačkoj (izdvojene od izdavača zamalja regiona, gdje sam također objavljivao), gdje je objavljen veči broj mojih studija iz oblasti povijesti filozofije: Akademie Verlag, Francke Verlag, Evangelische Verlagsanstalt Leipzig, Schüren, Wehrhahn Verlag, Deutsche Zeitschrift für Philosophie i dr. Mislim da će moći dosta toga naučiti iz ovih publikacija, što (opet) mislim da manje govori o publikacijama, a više o njegovom stanju. To naglašavam zato da ovo ne bi bilo pogrešno razumljeno kao samohvalospjev, u čemu je upravo Vlaisavljević (u cjelosti priznajem) neprevaziđen.

U smislu njegove dalje edukacije, preporučio bih i zbornik Hegel und die Moderne, koji je nedavno objavljen u Berlinu. Nadam se da mu neće smetati jer sam ja jedan od priređivača, ali mislim da bi bilo zgodno naći vremena i proćitati ovu knjigu, s obzirom da Vlaisavljević, svojevremeno, nije mogao naći hrabrosti za nastup na Hegelovom kongresu, najvećem filozofskom događaju u BiH (za koji je Internacionalno Hegelovo društvo iz Berlina mene imenovalo za direktora). Dosta toga se još može reći u ovom pravcu, ali ja nemam potrebe za tim, kao što Vasavljević ima potrebu za insinuacijama i neistinama.

Mislim da je svaki razgovor sa Vlaisavljevićem, koji je Univerzitet u Sarajevu svojevremeno proglašavao zatvorom, danas ga nastojeći stvarno i pretvoriti u zatvor, potpuno bespredmetan. Smatram da sam imao obavezu reagirati u dijelu teksta koji se tiče mene, ali nemam namjeru nastaviti se ubjeđivati sa nekim ko odgovore ima prije pitanja i ko stvarnost poistovjećuje sa svojim uobraziljama. Dijagnosticiram da on ima potrebu za javnim konfliktom, što mogu razumjeti, ali ne mogu prihvatiti. U tom smislu, pozivam g. Vlaisavjevića da, ukoliko ima znanja i hrabrosti, javno razgovaramo o filozofiji, na jednom od simpozija, javnih predavanja ili kolokvija, a da svoje obračune sa političkim partijama i svojom znanstvenom nereferentnošću orjentira prema sebi, ukoliko se sa sobom uspije dogovoriti oko toga.

(DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/md)