Piše: Đorđe Krajišnik

Postratna bosanskohercegovačka književnost, ako uopšte možemo govoriti o jedinstvenoj bh književnoj sceni, puna je patriotskih nadripjesnika koji pišu anahronu poeziju obojenu otrcanim pjesničkim slikama i arhaičnim metaforama, poeziju inspirisanu nacionalnim mitovima i davno izgubljenim bitkama.

Pa često, čitajući njihove stihove, možemo seteći dojam da ovo i nije 21. vijek, već, naprotiv, da mi još uvijek živimo i stvaramo u 19. vijeku. Iz tog razloga, a kako jednom prilikom reče profesor Marko Vešović,  možemo konstatovati da veliki broj ovdašnjih pjesnika i nisu savremeni, nego pjesnici koji stvaraju na prelazu s 21. na 19. vijek.

Stoga je jako ozbiljno pitanje kako, usljed takvih okolnosti i prilika, kao mladi pjesnik naći svoje mjesto u trogetoiziranom bosanskohercegovačkom društvu, tačnije u trogetoiziranoj bh književnosti, gdje su kanonizovani i najvrijedniji oni koji su tokom apokaliptičnih dešavanja na ovim prostorima bili glavni inspiratori mržnje i nacionalne netrpeljivosti.

Ti i takvi pjesnici, takozvani nacionalni bardovi, drže pjesničke primate i u strahu da bi jednoga dana mogli biti pomjereni sa svojih dobro utvrđenih pozicija nacionalnih prosvjetitelja gotovo nikada ne dopuštaju da do izražaja dođu neke nove snage, koje bi našu književnost, bar unekoliko, približili evropskim tokovima te je na taj način doveli do djelimičnog izlaska iz tamnog bosanskog vilajeta.

Dobiti priliku da pokažete svoj talenat, a da pritome ne podlegnete pritisku i postanete dvorski pisac za zabavu pučkih masa, naročito ako ste potpuno lišeni političkih ulagivanja i nacijom inspirisanih pjesama, jeste ekvivalentno današnjim konkursima za zapošljavanje u kojima vam skoro uvijek traže da posjedujete dvije godine radnog iskustva, a vi ni na koji način nemate mogućnost da se prethodno zaposlite da bi ste stekli to radno iskustvo. To nam jasno pokazuje da je danas i poezija, kao u suštini i cjelokupna književna djelatnost,  u Bosni i Hercegovini potpuni taoc nacionalno podobnih i osvještenih, a u velikoj mjeri poezija je i stvar politike, te stvar stranačkog opredjeljenja. 

Ako bi ovu knjigu krenuli analizirati od njene naslovne stranice mogli  bi smo doći do zaključka da ona u potpunosti opravdava naziv koji nosi. Ona jasno pokazuje da autor ničim ne želi da uljepšava našu stvarnost, već je naprotiv oslikava kao getoiziranu i tmurnu. Stojeći ispred jednog sarajevskog zida na kojem se još uvijek nalaze rupe od metaka iz proteklog rata pjesnik njom sugeriše ono što jeste glavna odlika njegove poetike. A odlika Mršićeve poetike upravo jeste getoizirana postapokaliptična bosanskohercegovačka stvarnost, getoizirani strah, koji izbija iz svakog zida, iz svakog pogleda. To je jedna od differentia specifica koja ovu knjigu razlikuje od mnogih drugih objavljenih na ovim prostorima. Njom se ne bježi u pjesničke imaginacije, te se na naslovnu stranu ne stavlja kompjuterskim programima obrađena fotografija nekih mirnodopskih i dalekih predjela, u svjetim bojama i veselom tonu, već naprotiv, njome se naša stvarnost slika onakva kakva zaista jeste, mračna, melanholična i skoro uvijek jesenje tmurna.

Nastajala na imaginarnoj granici između Istočnog i, onoga što neko nazva, bliskoistočnog Sarajeva poezija Srđana Mršića nije ništa drugo nego iskonski krik iz geta. Tačnije, ona je artikulisano zavijanje jednog poete koji je na svojoj koži potpuno osjetio sve traume našeg ratnog i poratnog perioda. To je poezija koja u sebi nosi duboke postraumatske ožiljke, proizvedene životom na granici, gdje entitetska linija prolazi kroz stanove, a ulice do pola čiste komunalna preduzeća iz jednog, a od pola iz drugog entiteta dok one i dalje ostaju nečiste.

U takvoj atmosveri, te iz takvog okruženja, kao najuspjeliji dio ove pjesničke zbirke dolazi ciklus pod nazivom Geto. Kroz njega ćemo ovdje, budući da predstavlja težišni dio ove zbirke, pokušati čitaocima približiti poeziju Srđana Mršića.

Geto jeste neka vrsta hronološkog bilježenja životnih trauma u gradu kojem su zatrti osmjesi. Ovaj ciklus donosi nove i svježe pjesničke slike, koje na najbolji način prikazuju stvarnost u podijeljenoj Bosni i Hercegovini, te bez imalo uljepšavanja i bez patetizaciji sklonih stihova precizno bilježe našu svakodnevicu. „Ove su pjesme, dakle, krici iz geta koji izražavaju i žestoku averziju spram društvene situacije iz koje atakuju floskule što žele odrediti vrijednsni sistem, a zapravo su refrenična patvorina, registracija vlastitih suprotnosti: civlizacija, politička korektnost, demokratija, ljubav i dr. - sve su to tek naličja u kojima se ogleda perverzija naše aktualne zbilje.”   Mršić tako u pjesmi Geto vidi neimaštinu koja visi sa štrikova, zidove bolesne od gelerskog tifusa koji kreveljeći se povraćaju olovo, stvarajući pritome sliku jednog razrovanog društvenog prostora uništenog ratnom katastrofom, pa se on u percepciji čitaoca može poimati kao pustolina u kojoj je letargija jedini način življenja.

Da postratni bh period jeste pustolina generacija rođenih neposredno pred početak rata pjesnik najbolje pokazuje u pjesmi koja nosi naziv U novoj bosanskoj kafani. Ova pjesma obiluje letargičnim osjećanjem života mladog čovjeka, ona jeste rezignacijski vrisak svih dejtonskih i postdejtonskih generacija, kojem usljed nemogućnosti da se izađe iz jednog suženog prostora ne preostaje ništa drugo nego da se utopi u bosanskohercegovačku društvenu žabokrečinu. Lirski subjekat ilustrujući takvo stanje kazuje:

Svjedno nam je i za godine koje lete,
Da li je noć ili možda dan, četvrtak ili nedjelja,
I koji je, uopšte, datum...

pokazujući time stvarne razmjere bh katastrofe, u kojoj su mladi ljudi zarobljeni u raljama ideologija sistema, imaju diplomu a treba im viza, te nemaju mogućnosti udahnuti neki drugi vazduh, sem vazduha provincije u kojoj je „Turnir u malom fudbalu“ događaj dana,  provincije u kojoj ni vrijeme koje prolazi više nije važno, jer sve se pretvara u jedno beskrajno beketovsko čekanje boljih dana, koji teško da će ikada doći. Vrhunac ovog ciklusa jesu pjesme Dobrinja i Teška industrija. U prvoj pjesnik govori o životu u provincijskom mjestu, malog provinscijskog grada, koje jeste topografska greška, novo groblje Sarajeva koje treperi u sunovrat. Dobrinja je naselje koje je najreprezentativniji primjer postojanja dva Sarajeva, te kao takva predstavlja tipična slika podjeljenosti BiH, u malom.  Pjesma Teška industrija je vrhunac tmurnosti i getoiziranosti, i to one doslovno shvaćeno postapokaliptične. Stoga sasvim prirodno iz takvog pogleda na stvarnost dolaze stihovi:

Jata mrtvih ptica lebde u toksičnom oblaku
iznad komunistički istrule termoelektrane,
koja je davno pala pod stečaj,
dok mračne čeljusti kotlovnice štrajkuju glađu,
uzalud žedne znoja ropskih košulja.

njima Mršić gotovo slikarski precizno daje izgled postdejtonskog bosanskohercegovačkog društva nastalog na ruševinama komunističkih tekovina, društva koje se iz pepela diglo i na prvom svom koraku, još uvijek nesigurnom i djetinje nespretnom, upalo u tranzicijsku mašinu koja ga je progutala i gurnula u etnokapitalizam najgore vrste.  Teška industrija, tačnije, govori o bosanskom čovjeku, ugašenog pogleda, srca oteklog iznad kojeg je i nebo umorno od nesanice, te tako prikazan on liči na modernog roba upregnutog u privatizacijsku kočiju, čije se proždrljive čeljusti  gotovo nikada ne mogu dovoljno nahraniti, one su nezasite te ih sve crne fabričke ruke jedva uspijevaju prividno umiriti i spasiti se od njihove krvožedne pomame za kapitalom.

Na kraju, a kako je naglasio Amir Brka u obrazloženju nagrade „Fra Grgo Martić“ kojom su Krici iz geta nagrađeni kao najbolja knjiga poezije-prvijenac u 2009. godini,  riječ je o osmišljeno komponiranoj pjesničkoj zbirci koja sadrži i neke vrlo uspjele, pa i odlične pjesme, i, nesumnjivo, posrijedi je pjesnik koji dolazi "na scenu" sa osobenim darom i posve modernim senzibilitetom.

(BLIN)