Inicijator ideje o Mediteranskoj uniji je bio, dakle, francuski predsjednik Nicolas Sarkozy koji je prvotno bio zamislio pojačanu suradnju zemalja Mediterana s njegovih obiju obala na trošak EU. Ovdje, pak  treba precizirati da je u okrilju Evropske unije postojao već od 1995. godine tzv. barcelonski proces, koji je podrazumijevao pet-šest milijardi pomoći za osam južnih zemalja Mediterana iz fondova u Bruxellesu, dok je u srednjoročnom proračunu EU (2007.-2013.) predviđeno svih 16 milijardi eura pomoći ovim zemljama. Potom su ti fondovi u osnovi i postali financijski okviri Unije za Mediteran što se tiče proračuna EU. Unija za Mediteran je uz svu skepsu koja ju je pratila osnovana 13. srpnja 2008. godine u Parizu ali  je odmah u  komentarima u okruženju, i svijetu, nazvana «utješna Unija». Terminološka razlika Mediteranska unija ili Unija za Mediteran ne govori u prvi mah mnogo, u svakom slučaju ne o političko-diplomatskoj bitki, koju je na kraju izvojevala Merkelova u odnosu na Sarkozyja, kojemu je, dakako, prepuštena slava osnivača Unije za Mediteran.  Istini za volju plemenita ideja o bližoj suradnji zemalja EU i sredozemnih zemalja, utvrđena na davnom  summitu EU u Barceloni 1995. godine (otkuda i potječe naziv «barcelonski proces») nije nikada zaživjela kako treba u prvom redu zbog sukoba Izraelaca i Arapa na Bliskom istoku, ali i inertnosti u samoj EU i njene raspolućenosti.

S osnivanjem Unije za Mediteran trebalo se pod drugim imenom postići i viša dinamika i novi kvalitet u odnosima EU i zemalja Mediterana, znala je reći u više navrata i njemačka kancelarka Angela Merkel, po kojoj su ovi odnosi i najvažniji vanjsko-politički odnosi Europske unije. Merkelovu spominjemo iz više razloga. Ona se prva suprotstavila ishitrenoj ideji da se pod francuskim vodstvom, ali na trošak EU, osniva «Mediteranska unija» koja bi bila institucija za sebe, paralelna «barcelonskom procesu», sa samo nekolicinom mediteranskih zemalja i Francuskom na čelu. Merkelova je, dakle, uspjela uvjeriti Sarkozyja da odustane od prvotne zamisli pa su potom baš njih dvoje na ožujskom «summitu» EU u Bruxellesu 2008. godine zajedno predložili osnivanje Mediteranske unije (u prvom nacrtu) odnosno Unije za Mediteran (kako se na kraju i zvala) i to takve u kojoj su sve članice EU, te zemlje Mediterana koje to žele. U međuvremenu je bilo, dakako, puno tzv. tihe diplomacije i finog uvjeravanja iza kulisa, uključivo i o prihvatljivom imenu, financijama i sadržajima.                                                                                                             
Kada se pogleda geo-politička karta Unije za Mediteran, upada odmah u oči da su njome obuhvaćene sve zapadnoeuropske, centralno i južnoeuropske zemlje, izuzev Švicarske, koja neće niti u kakve integracije, i Srbije iz poznatih geo-političkih razloga. Unutra su, de facto i de iure, 43 zemlje: svih 27 zemalja Europske unije, potom europske mediteranske zemlje kao što su Monaco, Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Crna Gora i Albanija, te najzad  11 sjeverno-afričkih i bliskoistočnih zemalja, u koje su ubrojene i Palestinske oblasti, iako nemaju status priznate države. Važnije je od toga što je i ova buduća suverena država ravnopravno s drugima nazočila 13. srpnja 2008. godine u Parizu. Nije, međutim, nazočila Libija, a Muammar el Gadhafi je poručio iz Tripolisa Sarkozyju: «Nismo ni izgladnjeli, niti psi da nam se moraju bacati koske»...

Više o Drugom samitu Mediteranske unije, koji 5. juna počinje u Barceloni, čitajte u DEPO POGLEDIMA.