Piše: Jasmin DURAKOVIĆ

Bio sam u ekipi koja je 1993. godine mijenjala ime čitavom jednom narodu.  Na čelu te ekipe bio je književnik Alija Isaković, iza njega grupa ovdašnjih intelektualaca – Enes Duraković, Muhsin Rizvić, Atif Purivatra, Enes Karić, Hadžem Hajdarević, ali i Alija Izetbegović, Edhem Bičakčić, Haris Silajdžić i Mustafa ef. Cerić.

Tih septembarskih dana '93. je Isaković poslao upravo mene do stana akademika Muhameda Filipovića da ga nekako privolim da dođe na sastanak tadašnjeg bošnjačkog političko-duhovnog vodstva u nekadašnjoj vili Đure Pucara. Tih sam dana, zajedno sa jednim kolegom, uradio i poznati intervju u kojem je muslimanski vjerski poglavar,  uprkos otporu Alije Izetbegovića i dijela bošnjačke intelektualne elite, priznao bošnjaštvo kao nacionalnu odrednicu za dotadašnje „Muslimane“.

Otkud ja tu? Sticajem raznih okolnosti u to sam vrijeme još uvijek dobro stajao kod ove grupe; samo godinu dana kasnije sam, zbog pisanja u jednim ovdašnjim novinama, već bio crna ovca koja više nije imala pristupa ovakvim skupovima.

Tako je jedne ratne noći, '93-e, čitav jedan narod zaspao pod imenom „Muslimani“, a probudio se kao „Bošnjaci“.  Kada se danas prisjećam tog vremena, znam da je tako moralo biti. Bilo je to kritično ljeto '93; u Sarajevu su vladali glad, političke podjele i pobješnjeli Caco, sa Igmana je gradu prijetio Mladić, dok je međunarodna zajednica nagovarala Izetbegovića da pristane na (i potpiše) trojnu podjelu BiH; jedan dobar komad BiH je trebao pripasti srpskim vojnim snagama, drugi hrvatskim, dok je  treći trebao biti zaštićena zona u kojoj bi UN snage trebale da štite bespomoćnu vjersku muslimansku zajednicu bez čvrstog političkog i nacionalnog identiteta.

Odluka o promjeni imena na čuvenom Bošnjačkom saboru imala je, uprkos tadašnjim i današnjim kritikama, pozitivnu ulogu;  dala je politička krila i cilj jednoj, u tome trenutku ugroženoj, etničkoj skupini da preživi zajedno sa zemljom u kojoj živi. Nakon Daytona, Bošnjaci će, zajedno sa Srbima i Hrvatima, potvrditi svoju ustavnu konstituitivnost, što je osnova političke fizionomije i današnje dejtonske BiH.

Trojna konstitutivnost naroda je temelj opstanka današnje BiH ali je i njen politički oklop pod kojim se mnogi danas ne osjećaju dobro. Svi bi da imaju nešto više od onoga što im ona nudi; to je filozofija nacionalizma koji nikada nije zadovoljan šta ima u odnosu na druge. Trojna konstituitivnost je minimum etničkog balansa ispod kojeg se ne može; istovremeno, taj politički oklop ne dozvoljava daljnji razvoj demokratskog društva u BiH. Tronacionalna politička formula za BiH možda je bila najbolje ili jedino rješenje u vrijeme ZAVNOBiH-a ili Daytona, ali ona danas pokazuje ozbiljne simptome svoje historijske potrošenosti.

Činjenica je da danas u BiH postoji četvrti politički subjekt (kojeg je zasad korektno ali suštinski netačno zvati „Ostali“) iza kojeg stoji hiljade i hiljade njenih građana; taj politički subjekt se više ne može ingorirati niti će, očito je, taj četvrti politički subjekt više dozvoljavati da bude igonoriran u političkom odlučivanju o važnim stvarima u ovoj zemlji.

Možda "Ostali" danas i u ovakvoj BiH jesu politička kopilad, ali sigurno mogu biti i vodiči na putu da se Bosna vrati samoj sebi.

„Ostali“ su već postali politička snaga koja uveliko mijenja političke odnose u BiH. Oni glasaju za svoje kandidate (Željko Komšić), glasaju za političke stranke (SDP, Naša stranka, SDU) u kojima mogu da vide zaštitu svojih interesa, imaju jaka uporišta u javnom i medijskom životu zemlje i, na koncu, dobili su jednu veliku političku bitku na međunarodnom sudu (Sejdić-Finci). „Ostali“ su tu i dalji razvoj demokratskog života u BiH je bez njih nemoguć. Oni ne negiraju prava Bošnjaka, Hrvata i Srba, ne osporavaju njihovu ustavnu kostituitivnost,  ali traže ista ta prava i konstitutivnost  i za sebe.

Nacionalna i vjerska oligarhija u BiH osjeća ovaj proces i pokušava ga zaustaviti. Otud ovih dana panična javna zapomaganja dijela bošnjačkih vjerskih i nacionalnih vođa i pokušaj anatemisanja postojanja kategorije „Ostalih“ u budućem popisu stanovništva. Iz njihove pozicije gledano, strah je opravdan; možda će to da bude početak kraja jedne retrogradne političke doktrine u kojoj postoji ultimativno jedinstvo nacije i religije; putem te dokritne se današnja BiH drži u svojevrsnom srednjovjekovnom političkom mraku koji je u potpunoj suprotnosti sa procesima koje se danas dešavaju u Evropi i ostatku razvijenog svijeta.

Razumijem strah bošnjačkih masa koji imaju živa sjećanja na vrijeme kada su njihovi najbliži ubijani i proganjani samo zbog svoje „muslimanske vjere“, i za njih je bošnjaštvo - kako ga je vidio, recimo, bivši reis Cerić - jedini prihvatljivi oblik nacionalnog ideniteta. Shvatam i stav hrvatskih i srpskih masa u BiH koje identitet u koji vjeruju ne žele da miješaju sa drugima i integiriraju sa bh. konceptom političkog življenja. Ali je jednako tako pogrešno tumačiti budućnost BiH kroz slučaj Jugoslavije; dvije su to historijski i dnevno-politički različite priče.

Ovdje se radi o tome da Bošnjaci, Srbi i Hrvati moraju da prihvate da postoje i drugačiji od njih. On će se sutra izjasniti kao Bosanci (ili čak sa onom bh. odrednicom); naprosto, to je njihov primarni identitet. Zato se licemjernim i pogrešnim čine današnje optužbe da će oni dovesti bošnjaštvo ali i BiH u pitanje. Možda mogu malo oslabiti bošnjaštvo, mogu oslabiti utjecaj vjerskih zajednica na politički život u zemli, ali neće oslabiti BiH. Naprotiv, sa njima BiH može biti samo jača.

Zato ne treba slušati „buku i bijes“ ovdašnjih vjerskih i nacionalnih vođa u vezi ovoga pitanja; oni više brinu o tome kako da zaštite svoje pozicije i drže svoje „nacionalno-vjersko krdo“ u psihozi straha i svoje kontrole.

Možda "Ostali" danas i u ovakvoj BiH jesu politička kopilad, ali sigurno mogu biti i vodiči na putu da se Bosna vrati samoj sebi.

(DEPO PORTAL)