Trojanski konj

'Sve je dopušteno u ljubavi i ratu', glasi poznata izreka, a ujedno se dobro uklapa u priču o trojanskom konju.

Naime, kada je Paris od Troje 'oteo' ženu spartanskom kralju, započeo je veliki rat koji je trajao 10 godina, nakon čega su Trojanci pomislili da su konačno svladali Grke. No, nisu ni slutili da Grci imaju asa u rukavu. Sagradili su divovskog drvenog konja u kojeg su sakrili velik broj vojnika, a vladare Troje su uvjerili da je riječ o poklonu u znak mira. Te noći, kad su stanovnici Troje utonuli u san, Grci skriveni u unutrašnjosti drvenog konja iskrali su se van i osvojili Troju. U ovom slučaju radilo bi se o najvećem i najuspješnijem triku uz pomoć kojeg je ostvarena pobjeda – samo da je riječ o istinitom događaju.

Homer spominje taj događaj u Ilijadi, a dokazi ukazuju na to da je Troja zaista postojala. Istoričari već niz godina istražuju koliko su istiniti navodi priče o trojanskom konju, te su došli do teorije da se možda radilo o drvenoj napravi za razbijanje vrata u obliku konja uz pomoć koje su Grci ušli u Troju.

Han van Meegerenove krivotvorine

Ova laž klasična je priča o želji pojedinca da zadovolji kritičare. Han van Meegeren je bio umjetnik koji se osjećao potcijenjenim, te je došao na ideju kako bi mogao prevariti stručnjake da priznaju njegovu genijalnost.

Početkom 20. stoljeća stručnjaci su raspravljali o tome je li poznati slikar Vermeer naslikao seriju radova koji prikazuju biblijske scene. Van Meegeren je tu prepoznao priliku, te je krenuo pažljivo krivotvoriti jednu sliku oko koje se vodila rasprava. Igrao je na pristranost kritičara koji su željeli vjerovati da je to rad Vermeera. Pohlepa je očito prevladala njegovu želju za pohvalom, te je odlučio prešutjeti svoj krivotvoriteljski pothvat.

Unatoč svemu, Van Meegeren, koji je djelovao tokom 1930-ih i '40-ih, napravio je jednu veliku grešku. Prodao je krivotvorenu sliku jednom istaknutom članu Nacionalsocijalističke partije u Njemačkoj, te je nakon Drugog svjetskog rata optužen od strane saveznika za urotu i prodaju ''nacionalnog blaga'' neprijatelju. I u jako čudnom razvoju događaja, van Meegeren je morao dokazati da slika nije bila nacionalno blago, te je krivotvorio isto djelo još jednom i predstavio ga stručnjacima i vlasti.

Osuđen je na godinu dana zatvora, no umro je dva mjeseca nakon suđenja od posljedica srčanog udara.

Velika prevara Bernija Madoffa

Kad je Bernie Madoff priznao da je njegova investicijska kompanija samo jedna ''velika laž'', to nije ni približno pokazalo o kolikoj se prevari, zapravo, radi. Naime, Madoff je 2008. godine priznao da je na prevaru došao do više od 50 milijardi dolara. Riječ je o piramidalnoj prevari koja je trajala više od desetljeća, a tokom tog vremena bez životne ušteđevine ostale su brojne osobe.

Iako Madoff nije izmislio piramidalni način prevare, definitivno ga je podigao na novu razinu. Na taj je način uspio prikupiti rekordnu svotu novca, a ujedno je uspio prevaru održati na životu duže nego većina prevaranata. Njegovo uspješno zavaravanje brojnih osoba temelji se i na činjenici da je Madoff bio uspješan i priznat stručnjak u poslovnom svijetu.

Anna Anderson, kodno ime Anastasia

Nakon Ruske revolucije, postojanje kraljevske porodice bio je veliki trn u oku boljševicima. Tokom 1918. godine pobili su kraljevsku porodicu Romanov – cara Nikolu II., njegovu ženu, sina i četiri kćeri – kako bi osigurali da niti jedan nasljednik te dinastije u budućnosti ne bi 'okrenuo' građane na svoju stranu.

Uskoro su se počele širiti glasine da su pojedini članovi kraljevske porodice pobjegli i preživjeli. Priča o Anni Anderson bila je najpoznatija. tokom 1920. godine Anderson je primljena u bolnicu nakon pokušaja samoubistva te je priznala da je ona princeza Anastazija, najmlađa kćer kraljevske porodice. Izdvajala se od niza drugih djevojaka koje su tvrdile isto po tome što je jako nalikovala Anastaziji, a ujedno je jako puno toga znala o kraljevskoj porodici i njihovom životu na dvoru.

Iako je mala skupina ljudi vjerovala Anni Anderson, većina ipak nije. Tako je 1927. godine njena navodna bivša sustanarka tvrdila da je njezino pravo ime Franziska Schanzkowska i da nema nikakve veze s kraljevskom porodicom Romanov. No, to nije spriječilo Annu Anderson da se 'ugura' u društvo poznatih osoba i pokuša unovčiti 'svoje' kraljevsko nasljedstvo. Na kraju je izgubila pravnu bitku u sudskoj parnici koja je trajala više desetljeća, no držala se svoje verzije priče sve do smrti 1984. godine.

Godinama kasnije, nakon što su otkriveni ostaci kraljevske porodice, DNK analiza je pokazala da je Anna Anderson bila prevarantica.

Titus Oates i zavjera za ubistvo Karla II

Do vremena kad je osmislio svoju poznatu prevaru, Titus Oates je iza sebe već imao niz sličnih uspješnih 'pothvata'. Bio je izbačen iz nekih najboljih obrazovnih institucija u Velikoj Britaniji, a nije se dugo zadržao ni u mornarici. Jednom prilikom je osuđen za krivokletstvo, ali je uspio pobjeći od ruke pravde.

Na nagovor prijatelja, prijavio se u dva katolička sjemeništa, no iz oba je izbačen. To mu nije predstavljalo nikakav problem jer je u kratkom roku uspio prikupiti dovoljno informacija i imena da izvede veliku prevaru.

Tokom 1678. godine Oates je izmislio priču da isusovci spremaju urotu kako bi ubili kralja Karla II i na njegovo mjesto postavili Karlovog brata Jakova, koji je bio katolik. Njegova izmišljena urota uzrokovala je tri godine panike, u kojoj se raspirivala antikatolička propaganda te je u tom razdoblju pogubljeno oko 35 ljudi.

Nakon smrti Karla II, kraljevsko zaduženje preuzeo je Jakov, te se Oates našao pred sudom zbog optužbe za krivokletstvo. Osuđen je, pribijen na stup srama i strpan u tamnicu. No, nakon revolucije koja se proširila Engleskom 1688. godine, bez Jakova na vlasti, Oates je nagrađen oprostom i mirovinom!

Čovjek iz Piltdowna

Nakon što je Charles Darwin 1859. objavio revolucionarno djelo Porijeklo vrsta, znanstvenici su krenuli u potragu za fosilnim ostacima naših predaka. Tražili su takozvane 'karike koje nedostaju' kako bi ispunili praznine u evoluciji ljudske vrste. Arheolog Charles Dawson 1910. godine je otkopao ono za što se smatralo da je karika koja nedostaje, no ispostavilo se da je riječ o jednoj od najvećih prevara u istoriji.

Riječ je o otkriću čovjeka iz Piltdowna, tačnije o dijelovima lobanje i čeljusti koji su otkriveni u mjestu Piltdown u Engleskoj. Dawson je svoje otkriće odnio istaknutom paleontologu Arthuru Smithu Woodwardu, koji je skrivao istinu o autentičnosti otkrića sve do svoje smrti.

Iako je čovjek iz Piltdowna u međuvremenu stekao svjetsku slavu, laž iza navodnog otkrića polako se otkrivala. U narednim desetljećima druga velika otkrića pokazala su da se čovjek iz Piltdowna ne uklapa u evoluciju čovjeka. Do '50-ih godina prošlog stoljeća razna testiranja su pokazala da je sporna lobanja stara samo 600 godina te da čeljust potječe od orangutana i da je naknadno 'uređivana'.

Znanstveni svijet ostao je šokiran velikom prevarom, a i do danas se propituje ko, zapravo, stoji iza lažne lobanje čovjeka iz Piltdowna. Većina dokaza prikupljenih do danas ukazuje na Martina A. C. Hintona, volontera u vrijeme otkrića. Naime, u kovčegu na kojem su se nalazili njegovi inicijali pronađene su kosti koje su obrađene i obojene na identičan način kao i sporna lobanja.

Afera Dreyfus

Baš kao i u slučaju Titusa Oatesa, i ovaj skandal temelji se na laži koja je dramatično uticala na velik broj ljudi. Alfred Dreyfus bio je židovski časnik u francuskoj vojsci krajem 19. stoljeća kad je optužen za izdajnički zločin – za prodaju vojnih tajni Njemačkoj.

Nakon njegovog javnog suđenja, vlasti su ga osudile na doživotni zatvor, a antisemitske skupine koristile su njegovo ime kao primjer za rasprave protiv Židova. No, pojavila se sumnja da su ključna pisma na temelju kojih je Dreyfus osuđen, zapravo, krivotvorena te da je pravi krivac poručnik Esterhazy. Kad su francuske vlasti odlučile najnovija saznanja pospremiti ispod tepiha, književnik Emile Zola javno je optužio vojsku za veliko zataškavanje.

Skandal se pretvorio u sukob između pristaša Dreyfusa, koji su željeli da se cijeli slučaj još jednom istraži, te onih koji su vjerovali da je Dreyfus pravi krivac. Tokom kontroverzne rasprave, koja je trajala 12 godina, zabilježeni su brojni prosvjedi protiv Židova, a u isto vrijeme pristaše Dreyfusa pozivale su na reformu.

Nakon što je poručnik Hubert Joseph Henry priznao da je krivotvorio ključne dokumente, te je nakon toga počinio samoubistvo, vlasti su konačno odlučile ponovno otvoriti cijeli slučaj. Sud je ponovno osudio Dreyfusa, no uskoro je dobio predsjedničko pomilovanje. Nekoliko godina kasnije civilni sud proglasio ga je nevinim, te je Alfred Dreyfus ostvario istaknutu karijeru u vojsci.

Afera Clinton – Lewinsky

U januaru 1998. godine novinar Mat Drudge objavio je senzacionalnu priču za koju se ispostavilo da je istinita. Tadašnji predsjednik SAD-a Bill Clinton imao je seksualnu aferu s djelatnicom Bijele kuće Monicom Lewinsky. Predsjednik je više puta pred javnosti opovrgavao optužbe, a da stvar bude gora, ispostavilo se da je Clinton lagao o aferi i pod prisegom tokom suđenja, što je krivokletstvo i više nego dovoljan razlog za ostavku.

Clinton je tokom suđenja na kraju ipak priznao aferu te je, unatoč svemu, zadržao poprilično veliku podršku među stanovništvom SAD-a.

Watergate

Dva desetljeća prije skandala Billa Clintona, još jedan američki predsjednik uhvaćen je u mreži laži, a cijeli slučaj imao je jako velik uticaj na cijelu Ameriku.

U ljeto prije nego što je Richard Nixon po drugi put izabran za američkog predsjednika, petorica muškaraca uhvaćena su kako provaljuju u prostorije Nacionalnog demokratskog odbora, koji je bio smješten u hotelu Watergate. U istrazi koja je uslijedila postalo je jasno da su službenici bliski Nixonu naredili provalnicima da postave uređaje za prisluškivanje u telefone. Nixon je javno poručio da nije imao nikakve veze s provalnicima. Pred 400 novinara je javno poručio: ''Nisam lopov.''. To je bila laž koja će ga proganjati zauvijek.

Kad je otkriveno da su snimljeni privatni razgovori unutar Bijele kuće o tom slučaju, istraživački odbor je zatražio da im se dostave snimke. Nixon je to odbio, te je cijeli slučaj završio na Vrhovnom sudu, koji je naredio da Bijela kuća mora predati snimke. Nakon toga je otkriveno da je Nixon znao znatno više o cijelom slučaju od onoga što je tvrdio ranije. Pokrenut je postupak za opoziv Nixona s predsjedničke pozicije, no on je odlučio dati ostavku i napustiti Bijelu kuću.

Velika laž: nacistička propaganda

U vrijeme kad je nacizam 'osvojio' Njemačku tokom 1930-ih godina, antisemitizam je u toj zemlji postao uobičajen. Židovski narod prošao je dugu istoriju predrasuda i progona. Iako su nacisti samo ponovno iskoristili stotinama godina stare laži, ovoga puta one su imale najveći i najtragičniji učinak.

Kao nikada prije, antisemitizam se očitovao u nacionalnoj politici poznatoj kao ''konačno rješenje'', koje je tražilo da se Židove izbriše s lica Zemlje. Kako bi to postigli, Adolf Hitler i njegov ministar propagande Joseph Goebbels pokrenuli su veliku kampanju kako bi uvjerili građane Njemačke da su Židovi njihovi neprijatelji. Preuzeli su novine i na taj način širili laži u kojima su Židove okrivljavali za sve njemačke probleme, uključujući i poraz u Prvom svjetskom ratu. Koristeći Židove kao žrtveno janje, Hitler i njegovi saradnici osmislili su 'veliku laž', kako su je sami nazivali. Riječ je o teoriji prema kojoj će ljudi vjerovati u svaku laž, bez obzira kako velika bila, ukoliko im se stalno ponavlja.

''Svi pričaju male laži, no rijetko ko ima hrabrosti ispričati divovsku laž. Upravo zato jer je laž toliko velika i neuobičajena, ljudi će je prihvatiti'', navodno je Hitlerovo osobno objašnjenje.
(Net.hr, DEPO PORTAL/dg)