Piše: Indira Kučuk-Sorguč

A što strane frajle znaju raskućit' naše frajere, pa to je nevjerovatno! I to mahom one ugledne i bogate primjerke iz starih familija. One koji izumiru, jer su uglavnom sinovi jedinci ili kćeri jedinice.

Historija se ponavlja stoljećima. Sve što je sakupljano generacijama, na kraju sin jedinac skrši zbog neke tamo strankinje koja mu dobro pamet' zavrti. Ode tako sve: i imanje, i tradicija, i ugled, i država... A ode i on!

Svjedok sam priče koja kao da je izašla iz perioda nakon Aneksije, kad su se ovdje pojavile prve kafane sa stranim konobaricama u kratkim suknjama, kafane u kojima su se u njedrima i među bedrima konobarica i u rijekama alkohola topila imanja, ljudi, porodice, sudbine... A nije, upravo se sad dešava i potvrđuje onu da će se historija ponavljati sve dotle dok ljudi ne nauče njene lekcije. A naši frajeri ih, očito, još nisu naučili pa k'o bekani bivaju povaljeni.

Uglavnom, jedan takav izdanak ugledne fočanske porodice, sin jedinac, kojeg je mati pazila i mazila, a otac drž'o pod stegom, izrast'o u momka za kojim su se cure okretale. Ali, on baš i nije imao iskustva s njima. Nije uspio prohodat', izučit' ulične mangupluke. K'o kad ga je stari držao isprogramiranog k'o da je mašina, a ne živo čeljade.

U toliko i toliko ustajanje, toliko se uči, pa škola, pa sport, pa džamija, pa strani jezici.

Kad se u pubertetu htio pobunit' protiv očeve diktature, na scenu je stupala nježna majka kojoj je on sav život bio i smirivala ga:

- Osaburi sine, znaš da ti otac dobro želi. Kad ja saburim sve godine, osaburi i ti. Izaći će sve na dobro.

I on je pred materinom ljubavlju stiskao zube i smirivao mladalačke hormone, pokoravajući se ocu. I bio za primjer. Koliko god mu niko starog nije volio, toliko su sin i mati, blagi i uljudni, bili omiljeni. Čaršija ih sažalijevala što žive pod takvom represijom.

I onda je stari umro. Presjeklo ga nasred ulice. Iznenada. Prolaznici zvali hitnu, a ovi samo konstatirali smrt. Sve se provelo i ožalilo kako treba. I onda je nastupio vakuum. Sin postao glava familije u svojoj dvadeset petoj. Totalno nepripremljen.

I sve bilo dobro nekoliko mjeseci. Firma procvjetala još bolje nego pod čeličnom očevom palicom. Uposlenici prodisali i prionuli još bolje na posao - sada sretni i bez tersluka i pritisaka.

I onda su ga odveli. Novi prijatelji. Ne, nisu u austrougarsku kafanu. Ovog puta bio je to „party". Ali, strana konobarica je bila tu. Neko joj je došapnuo kakva je zlatna koka ovaj momak. Možda i sami šejtan.

Uglavnom, već oko ponoći, kada je on poput muške Pepeljuge htio ići kući uz obrazloženje da sutra rano mora do firme, iako je subota, ona mu se našla u krilu i sva mazno ubjeđivala da ostane, da nikad ni prema kome takvo nešto nije osjetila...

- Plakat ću ako odeš - pučila je usnice, zadržavajući ga.

Već oko dva ujutro, uvijajući mu se kao mačka, ponudila mu je iz svoje ruke. I on je popio. Svoju prvu čašu. A onda i drugu, treću. Ruke mu se oslobodila iz okova, pa su već oko tri slobodno šetale po njenom tijelu. U pola četiri bili su sami u nekoj sporednoj prostoriji, a on je tada, vjerovatno, prvi put osjetio žensko.

Ne sjeća se kad ga je i ko doveo pjanog i ubljuvanog kući materi. Mati ga njegovala, plakala čitav dan, milovala i molila da se to više nikad ne ponovi. I on obećao da neće.

Ali, vrag zna sve puteve, pa je tako i strana konobarica našla puta do njega. Sačekala ga pred firmom kod auta i naočigled svih uposlenih izljubila plačnih očiju, što ju je ostavio, zar mu ona ništa ne znači...

On levat mislio da je to istina. I obeć'o da će se opet vidjet'. Sutra. Ovo obećanje je poništilo ono koje je dao materi. I tako se zakotrljalo. Nizbrdo, dakako. Uzbrdo se ne kotrlja. Sve češće je do zore ostaj'o, sve više razvijao toleranciju prema količini alkohola koju može popit', jer - kakvo je to muško koje ne pije?!

I prema materi je postao grub. Na njene nježnosti i blagosti lupao je vratima.
Konobarica ga je vrtjela oko malog prsta. Cičala je od sreće kad joj je donosio dijamante i nagrađivala ga još većim virtuoznostima u krevetu, govoreći kako je on njen dijamant i kako bi sve ove dijamante na nakitu ona pobacala zbog njega takvog.

A on, bekan, topio se i vjerov'o da je tako. Njene suze nije mogo trpjet'. Sve bi učinio da je sretna. Pa se zavalio i u kredit, iako je bio protiv kredita i kamate. I kupio veliku kuću, kako njeni roditelji jadni ne bi živjeli u prigradskoj straćari. I, naravno, prepis'o kuću na nju.  Ljubav svoju. Postao je alkos. Ovisnik. Onaj koji čašćava čitavu kafanu dok mu ona sjedi u krilu, vrcka i nazdravlja.

I tako se topilo bogatstvo. Firma se zakotrljala, računi u Austriji se ispraznili, kuće i vikendice se prodale, a mati otišla u grob. Uvenula doslovce. Ne zbog materijalne propasti, nego zbog propasti sina, njenog jedinog bogatstva.

Kad je sve proćerd'o, njegova "draga" je naprasno nestala put zavičaja. Puna k'o brod, vlasnica velike kuće u čijem je prizemlju otvorila vlastiti biznis. On sazn'o gdje je. Doš'o i napravio lom. Polomio i nju i inventar. Policija intervenirala. Uskoro mu je stigla i zabrana ulaska u "njenu" državu zbog zlostavljanja i napada.

Sada živi u garsonjeri. I roditeljsku kuću je pojela hipoteka. I više ne čašćava kafanu. Sjedi u bircuzu i čeka hoće li mu ko platit' lozu. Od zgodnog momka ostala je anoreksična ruina tankih nogu i ruku, klimavog vrata, izboranog i s neprirodno velikim stomakom. A nije mu ni trideset.

Ovu priču čaršija priča k'o pouku da ne treba djecu držat na lancu. I upiru prstom u njega - eno šta se desi kad se otkinu!

Azra/DEPO PORTAL - BLIN/a.k.