Tvrđava kazamat Terezijenštat u kojoj je umro Gavrilo Princip

Mnogi su mislili da je Princip jedno dijete, zaključio je sažaljivo psihijatar dr Martin Papenhajm, jedini čovjek iz vanjskog svijeta kome je 1916. dozvoljeno da uđe u tvrđavu kazamat Terezijenštat i razgovara s atentatorom na austrijskog prestolonasljednika Franca Ferdinanda.

Tri dana uoči razgovora s ljekarom Gavrilo Princip je skinut sa zida tamnice sa koga je doslovno visio kao na raspeću, jer su mu ruke bile u visoko učvršćenim okovima.

Srbijanske „Novosti“ objavile su dijelove zaboravljene bilješke dr Papenhajma, koje su posljednja zabilježena ispovijest mladića koji je vjerovao da će pucnji na Vidovdan 1914. pokrenuti revoluciju među svim porobljenim Slovenima.

- Princip je odavao utisak fanatika, ali i karakternog čoveka - zabilježio je dr Papenhajm.

- Ljubav prema svom narodu pokazivao je u svakoj prilici. Bio je inteligentan čovek, duševno zdrav. Žalio se se što u zatvoru ne može ni sa kim da govori. Vijesti o golgoti njegovog naroda na njega su porazno delovale. Tješio se da bi do svjetskog rata došlo i bez njegovog atentata. Nikada nikog nije optuživao. Govorio je da je atentat bio njegova zamisao u koju je uvukao sve svoje drugove. Uvek sam imao utisak da govori istinu. Princip je istorijska ličnost i zadovoljan sam jer sam razgovarao s njim.

Psihijatar je utvrdio da je Princip odmalena bio usamljenik, ćutljivi idealista, koji je živeo u svijetu knjiga i velikih ideja o slobodi.

- Najviše pati zato što nema šta da čita - zapisao je Papenhajm. - Noću spava po četiri sata. Kaže da uvijek sanja.

Principove rečenice, koje je bilježio psihijatar, bile su kratke i iskidane, baš kao i njegovo tijelo koje je razjedala tuberkuloza i žive rane na grudima i ruci, od prebijanja i mučenja.

- Rane su se pogoršale, mnogo gnoje, on bijedno izgleda - zapisao je dr Papenhajm. - Pokušao je da se ubije, ali nije uspio jer je bio isuviše slab.

Utamničenom Principu su bile uskraćene sve informacije iz spoljnog svijeta, naročito zbog poraza koje je Austrija trpjela 1914-1915. godine na srpskom frontu. Prve vijesti dobija kad je Srbija okupirana, a njih osjeća kao najteže mučenje.

- Čuo sam tragične vijesti da Srbija više ne postoji - zabilježio je Papenhajm. - Teško mom narodu. - Imao sam ideale, a sada je sve srušeno. Starijim generacijama govorili su o slobodi koju treba da dobiju legalnim putem od Austrije, ali mi ne vjerujemo u takvu slobodu – govorio je Princip dr Papenhajmu, razočaran u nade starijih generacija.

Devetnaestogdišnji atentator je u vrijeme razgovora već bio u bunilu od strašnih bolova i ispovjedao se lekaru svjestan da neće dugo živjeti. Govorio je s velikom ljubavlju i poštovanjem o porodici u Grahovu, mirnim i vrijednim ljudima, koje nikada nije opterećivao svojim političkim idejama. U tamnici se s tugom sjetio i neostvarene đačke ljubavi.

- Upoznao sam je u četvrtom razredu gimnazije, ali to je bila idealistička ljubav, nikad je nisam ni poljubio – sjećao se Princip. Moja ljubav nije prestala, ali joj nikad nisam ni pismo napisao.

Te sudbonosne 1911. godine on u Sarajevu učestvuje u demonstracijama, zbog čega postaje nepoželjan u školi.

- Čitao sam mnogo socijalističke, anarhističke i nacionalističke spise – sjećao se Princip.

- Bio sam u prvom redu učenika i profesori su se rđavo ponašali prema meni. Napustio sam školu u Sarajevu i otišao u Beograd ne javljajući se nikome.

Otac i stariji brat u početku nisu željeli da mu šalju novac za školovanje u Srbiji, ali su kasnije popustili pred njegovim molbama.

- Svake noći sam snivao da sam anarhista, da se rvem s policajcima – pričao je Princip ljekaru o vremenu uoči atentata.

- Mnogo sam čitao o ruskoj revoluciji, o borbama, uživio sam se u tu ideju. Smatrao sam da su školske stvari prozaične, bezvredne. Našli da sam slab i odbili me – kazao je Princip.

Tu ranu na duši Princip nikad nije prebolio, primjetio je psihijatar. U Beogradu se družio sa sličnim mladim strastvenim Srbima iz Austrije, od nacionalista do anarhista, koji su sanjali o revoluciji. Mladalački Principov ideal bilo je jedinstvo jugoslovenskih naroda, Srba, Hrvata i Slovenaca u sopstvenoj državi, republici.

U razgovoru s dr Papenhajmom on priznaje da je 1913. želeo da izvede atentat na austrijskog guvernera Bosne, generala Oskara Poćoreka, ali da ga je osujetio odlazak u bolnicu.

- Mislio sam da se atentatima skreće pažnja inteligenciji, da najprije među inteligentnim ljudima treba stvoriti raspoloženje za revoluciju i oslobođenje, a tek poslije među masama – prizano je Princip.

Kada je u martu 1914. osamnaestogodišnjak čuo da austrijski prestolonasljednik dolazi u Sarajevo, ponovo je počela da ga opsjeda grozničava ideja o atentatu.

- Mislio sam da će izbiti revolucija ako Austrija zapadne u težak položaj – pričao je Princip.- Nisam želio da postanem heroj, htio sam samo da umrem za svoju ideju.

Ispovijest dr Papenhamu prekinulo je Principovo očajno zdravstveno stanje. Gnojnu neliječenu ranu na ruci zahvatila je sepsa, a Beč se pravio gluh prema molbama za amputaciju. Kad je odobrenje za operaciju najzad stiglo liječenje se pretvorilo u agoniju koja se otegla do aprila 1918. godine. Kad je umro, Princip je imao samo oko 40 kilograma.

(DEPO/BLIN/em)