Piše: Jasmin DURAKOVIĆ

Čitam ovih dana – mediji na sve strane masovno napadaju ministra za kulturu Gavru Grahovca, a tome se pridružili, što javno –što tajno,  i neki od uglednih ovdašnjih filmskih reditelja. Lešinarska rabota opet na djelu; načulo se da je Gavro u svom političkom odlasku, pa haj'mo ga sad, da izvinete, naguzit'. Stari sarajevski običaj – opali čovjeka kad mu je najteže. Toga sam se ovdje nagledao posljednjih tridesetak godina, a i na svojoj koži itekako osjetio. Zbog svega ovoga hoću i ja da nešto kažem o Gavri i ovima što ga sada napadaju.

Da se odmah razumijemo, moja produkcijska kuća (DEPO PRODUCTION)  je ove godine izvisila na konkursu za nove filmske projekte. I to po svim šavovima. Komisiji  koja je vrednovala filmove očigledno se nije svidio naš scenarij za dokumentarni film o Jusufu Hadžifejzoviću i projektu „Subdokumenta“,  projektu o kojem su, usput rečeno, međunarodni umjetnički kritičari i mediji napisali više u proteklih godinu dana, nego li i o jednom drugom umjetničkom projektu iz BiH. Šta je - tu je, ne vole ljudi taj projekat i tačka, a mi ćemo ga snimiti sami i bez pomoći Fondacije za kinematografiju. Drugi projekat koji smo prijavili bio je u kategoriji regionalnih kooprodukcija –  prvi dugometražni igrani film zagrebačke rediteljice Ivone Juke, koja je prije dvije-tri godine sa svojim dugometražnim dokumentarnim filmom „Šta sa sobom tokom dana“ dobila mnoge svjetske nagrade, uključujući i Zlatno srce Sarajeva (2007). Ovaj krajnje zanimljivi filmski projekat također nije dobio zeleno svjetlo kod Komisije, mada je od strane prošlogodišnje bio ocijenjen kao najbolji scenarij, ali tada nije bilo para za koprodukcije. Ove godine je bilo para, ali nije nam valjala komisija; nikad dva dobra spojiti.

Da, bio sam ove godine u još jednom projekatu prijavljenom na Fondaciji; riječ je filmu „Zlatno zrno“, po autobiografskom scenariju mog prijatelja Mirsada Ćatića Čuperka, projekat FLASH produkcije koji je, kako kažu, otpao zbog nepotupne dokumentacije. Taj film trebao bih da režiram kad se steknu tzv. produkcijski uslovi. Uglavnom, ove godine imam krajnje mršav rezultat - 0:3. Pošteno govoreći, kad sam čuo ko je ove godine bio u  Komisiji (Bakrač, Tuzlić, Mehić, Marjanović, Jovičić i drugi) nisam ništa više ni očekivao; većini od njih u životu nisam ispunio neku od njihovih krajnje nerealnih ili nerazumnih želja, kako privatnih, a još više poslovnih.

Ove godine su Ademir Kenović i njegova ekipa stvarno duboko zahvatili iz državne sehare za podršku filmskoj umjetnosti. Tu se nekako uglavio i Ahmed Imamović; da nije toliko galamio prošle godine, a onda i „zarizikao“, pitanje je da li bi i ove godine dobio podršku. Ovako, već je snimio film i doveo Fondaciju pred svršen čin. Istu strategiju sam i ja primijenio prošle godine – okupio prijatelje oko sebe i  snimio 'Sevdah za Karima'. Na sličan način je svoj novi film „Jasmina“ snimio i Nedžad Begović; baš danas mi kuka kako mu fali još nešto malo para da bi film sa digitalnog formata prebacio na 35 mm. Ne znam kako da mu pomognem, jedino ovako da razglasim da čovjek ima problem, pa ne bi li se kakav sponzor ili opet Gavro uhvatio za džep ili kakvu vladinu rezervu.

Zapravo, Begović, Imamović i ja imamo iste probleme – snimali smo niskobudžetne filmove, onako na vlastiti rizik, pa se sad moramo dovijati kako da ih završimo. Nismo mi u ovoj A klasi, gdje su posljednjih godina, na osnovu raznih zasluga, Žalica, Vuletić, ali i Žbanićka i Tanović. Tako su Tanović i Žbanićka prošlih godina dobili po svoj milion, pa je ove godine došao red na Kenovića i 'Refresh', da i oni uzmu svoj milion. Kad već A klasa dobiva po milion, onda mislim da je ovakva raspodjela bila poštena.

Kakve veze sa svim ovim ima Gavro Grahovac? I puno i malo. Zapravo, sve odluke donosi Upravni odbor na čijem čelu je profesor Srebren Dizdar i Komisija na čijem čelu je ove godine bio Zijad Mehić. Dakle, tamo sjede ljudi od titula, zvanja i znanja, koji treba da nose teret odluka koje su donijeli. Ministar Grahovac je tu da nadgleda kako oni rade i nepošteno je za greške optuživati samo njega.

Umjesto toga, ovdašnje filmadžije trebali bi da odaju priznaje ministru Grahovcu koji se unutar Vlade Federacije izborio za sistemsku podršku bh kinematografiji, kao što je to isto kroz Fondacije za izdavaštvo, bibliotekarstvo i scenske/likovne umjetnosti uradio i za ostale grane kulture u BiH. To niti jedan ministar prije njega nije znao niti htio da uradi; to niti jedan drugi ministar za kulturu u BIH (a ima ih dosta i raznih) ni sada ne radi.

Ministar Gavro Grahovac je jedan od rijetkih ovdašnjih ministara koji je u vrijeme svojih mandata (dva) uradio nešto korisno za ovdašnju kulturu i umjetnost. Uradio je to u zemlji u kojoj drugi političari nisu uradili ništa već punih dvadeset godina.