Eh, kakvo je to vrijeme bilo kad je osmogodišnji Zvonko Grdić prolazio Gornjim Zagorjem prema roditeljskom domu, probijajući se kroz horde mještana koji su nanovo htjeli čuti njegove zgode iz velegrada. Snimao je i glumio u Zagrebu i Sloveniji, i to u jednoj od najljepših hrvatskih dječjih serija, seriji ”Jelenko”, a utjelovio je malog Ćiru koji je u šumi pronašao lane, a kasnije ga odgojio i spasio od lovokradica.

I još su mnogi naturščici, osim Grdića, u hrvatskim filmovima ili serijalima utjelovili likove što će obilježiti brojna djetinjstva. Ipak, filmska ih slava nije opila, a većina njih s ponosom danas može reći: “Imam samo jedan film. Jedan, ali stvarno dobar!”

Danas je Zvonko u penziji, nakon što je okončao karijeru skretničara u HŽ-u, ali u njegovu selu u ogulinskom kraju i dalje ga poznaju po filmskoj ulozi. 38-godišnji Zvonko ondje nam je već pripremio knjigu o simpatičnom lanetu prepunu slika sa snimanja. Pohabano je to djelo, listovi ispadaju, a korice samo što se ne odvoje od tijela knjige. Mnogo su je puta listali Zvonkovi sinovi, Dominik i Franjo, i uvijek iznova uživaju u pričama s filmskog seta.

- To mi je bilo prvi  put, nakon što sam dobio ulogu, da sam otišao iz roditeljskog doma. U Zagrebu sam prvi put u životu vidio dizalo. Umjesto da legnemo u krevet, mi bismo se cijele noći vozili liftom u  hotelu Laguna gdje smo bili smješteni - prisjeća se Grdić.

Redatelj Obrad Gluščević u Gornjem je Zagorju tražio male glumce, a posebice mu se dopao vragolan Zvonko, živahni osmaš, koji je ulogu prihvatio s oduševljenjem. Mučio ga je malo govor, njegovo narječje nije baš odgovaralo jeziku serijala, ali svejedno je postao miljenik ekipe.

- Sjećam se jedne scene u kojoj Špiro Guberina mora skočiti iz čeke u snijeg. To nam je bilo tako smiješno da je on taj skok morao ponoviti desetak puta - prepričava Zvonko.

Dopalo mu se glumiti na filmu, ali život ga je ipak odveo u drugom smjeru. Njegovu filmsku karijeru, međutim, ne daju mu zaboraviti mještani. S vremena na vrijeme Zvonko odlazi u obližnju osnovnu školu da bi učenicima prepričao kako je snimao ”Jelenka”.

A samo dvije godine prije serijala o lanetu, 1978., još je jedan naturščik ostvario prvu i jedinu filmsku ulogu.

Tada je, naime, snimljen partizanski film Branka Bauera ”Boško Buha”. Kad pomisle na to djelo o malom partizanu, većina će ljudi sa sigurnošću reći samo jedno: hrabrog je dječaka utjelovio slavni Slavko Štimac! Pa tek kada nalete na plakat kultnog filma, u nevjerici protrljaju oči jer nigdje ne mogu pronaći Štimčevo prezime.

Naime, Buhu je ipak odglumio Ivan Kojundžić, danas spiker na hrvatskom radiju, koji je za tu ulogu dobio dvije nagrade, jednu iz Bombaya, Srebrni slon, a potom i jednu specijalnu diplomu iz Niša.

- Eto, ne znam zašto se uvijek tako zabune - smije se Kojundžić.

Nije to bila mala stvar, sa 14 godina dobiti glavnu ulogu u takvom filmu, pa onda još glumiti uz Ljubišu Samardžića, Marka Nikolića, Žarka Radića, Dragana Bjelogrlića…Kojundžić je tada na tri mjeseca napustio roditeljski dom u Koški, snimao u Crnoj Gori, a imao je sreće što su roditelji imali razumijevanja za njegove ambicije pa mu dopustili da se upusti u takvu avanturu.

- Svakodnevno su mi stizale desetine pisama obožavatelja, uglavnom djevojčica - smije se Kojundžić.

Tih godina Kojundžić je uistinu spoznao što znači biti slavan. Uslijedila je promocija filma diljem zemlje, a uloga Boška Buhe obilježila je njegovo djetinjstvo: nadijelio se autograma, ali doživio i poneko neugodno iskustvo. Nije se ipak dao zavesti čarima glamuroznog, filmskog svijeta.

- Razmišljao sam da pokušam upisati glumačku akademiju, ali u to doba, ako ste htjeli glumiti, morali ste živjeti u Zagrebu ili Beogradu, za što nisam imao mogućnosti.

Istina, imao sam i neke ponude, kao što je bila jedna epizodna uloga u Kusturičinu filmu ‘Sjećaš li se Dolly Bell?’, ali shvatio sam da to nije uloga u kojoj bih se dobro snašao. Eto, sve to skupa, a i neka privatna životna iskustva na kraju su me ipak odvela u Osijek gdje sam postao profesor hrvatskog jezika i književnosti - priča nam Kojundžić.

Danas radi na Hrvatskom radiju gdje nastavlja tradiciju slavne zagrebačke spikerske škole poznate po njegovanju iznimno književnog govora. Još mu se ponekad dogodi izlet u neko dramsko iskustvo kada glas posudi za, primjerice, radiodramu. Ipak, tek ga rijetki prepoznaju kao malog partizana što nije toliko čudno, kaže on, ako se zna da je film na televiziji posljednji put prikazan prije gotovo više od deset godina.

Ni Ana Marija Petričević, koju je publika kao Dunju u dječjoj seriji “Smogovci”, obožavala, danas se ne bavi glumom jer se nije smatrala talentovanom.

- Pogledam i sada ponekad reprizu te serije, ali uvijek mi nekako bude neugodno. Eto, jednostavno mislim da loše glumim - objašnjava ona. 

Osim u Smogovcima, Ana Marija je glumila i u jugoslavenskom filmu “Pejzaži u magli”, ali nakon nekoliko izleta u glumačke vode, ipak je odustala od tog posla te danas radi kao komercijalni direktor u tvrtki Weitnauer, koja je zastupnik Chanela.

Za ulogu Dunje, prisjeća se, odabrao ju je režiser Milivoj Puhlovski, i to nakon što je vidio njen nastup u jednoj predstavi ZKM-a. Pozvao ju je u seriju, imala je tada 15 godina, a ona se rado odazvala:

- Sve mi je to bilo zabavno i super mi je bilo zaraditi neki novac, ali glumu sam jednostavno smatrala hobijem. Nisam namjeravala u tome ostati i danas mi nije žao -  priča Petričević. Ipak, drago joj je što je i dalje povremeno na ulici prepozna neki obožavatelj. To joj je potvrda da se nije pretjerano promijenila.

I Davor Radolfi kameru je zamijenio nekim drugim rekvizitima. Danas je poznat kao muzičar, ali prvi dodir s umjetnošću imao je preko filma. U Golikovu filmu “Imam dvije mame i dva tate” glumio je lik Đure, a našao se pored njega i Zlatko Kauzlarić Atač, u ulozi negativca Belmonda.

Radolfi pune tri godine nakon filma nije mogao živjeti običnim životom.

- Svi su me u školi zvali Đuro, a posebno mi je nelagodno bilo kada sam zajedno s razredom morao ići u kino gledati film u kojem sam glumio. Strašno, strašno su me zezali - prisjeća se muzičar.

Imao je 12 godina kada je prošao audiciju i za film bio odabran između stotinjak dječaka. Glumio je uz njega i dječak Tomislav Žganec, poznatiji po ulozi malog Perice iz klasika “Tko pjeva zlo ne misli”(danas je profesor na FER-u, izvan glumačkog svijeta i nezainteresovan za javno eksponiranje).

Radolfi je snimao punih 6 mjeseci: - Tada mi je sve to bilo prirodno, nisam svoju ulogu  shvaćao kao nešto posebno. Ipak, imao sam sreću, Golik je volio spontanost, a to mi se danas čini kao rijetkost - prisjeća se.

Ubrzo je dobio još jednu priliku – ulogu u filmu “Družba Pere Kvržice”. Vjerojatno bi i ondje glumio, da otac ipak nije smatrao kako je bolje da se primi škole. Ali, ostao je u umjetničkim vodama. Doduše, ne filmskim, nego muzičkim.

Poziv sa zakašnjenjem. Za razliku od njega, Kauzlarić Atač godinama je bio uvjeren kako treba postati glumac. Nakon uloge u “Imam dvije mame i dva tate”, pokušao je upisati i Akademiju dramskih umjetnosti.

- S prijemnog su me šutnuli nogom odozada s objašnjenjem da kao Prigorac nikad neću naučiti književno govoriti te da je dovoljan jedan Martin Sagner na hrvatskoj glumačkoj sceni - prisjeća se Atač.

Kaže kako mu je neuspjeh bio zagarantiran već u samom startu. Za prijemni je, naime, pripremio Agamemnona, i to u srpskom prevodu, dok mu je u komisiji sjedio Ranko Marinković! Na koncu se odlučio za likovnu umjetnost, ali se danas može pohvaliti bogatim filmskim iskustvom – glumio je, naime, u tri filma.

- Rade Šerbedžija i ja imali smo u filmu o Isidori Duncan svaki po jedan kadar u kojem nas je kamera tek okrznula. Potom je uslijedilo Golikovo djelo, a treće sam snimio jedan film kojem se više ne sjećam imena. Mislim da je propao i nikad nije prikazan. Nadam se, ne zbog mene - objašnjava profesor na ALU.

Danas vjeruje kako bi, da je uspio kao glumac, bio puno inventivniji nego što je kao slikar! Spojio je tako neprežaljeni san s onim što je uspio ostvariti – izradio je više od 200 pozorišnim scenografija, a dobio je i ponudu da dođe na Akademiju dramskih umjetnosti. Ako već ne kao student, onda barem kao profesor scenografije…
(Globus/tg)

ČITAJTE DEPO!