Piše: Zoran BIBANOVIĆ

“Razvuci im pamet” – naređuje zločinac Mladić artiljeriji iznad Sarajeva 1992. godine.

Zakon definira turističkog vodiča "kao osobu koja turistima pruža usluge pokazivanja i stručnog objašnjavanja prirodnih ljepota i rijetkosti, kulturno-historijskih spomenika, umjetničkih djela, etnografskih i drugih znamenitosti, historijskih događaja, ličnosti, legendi o događajima i ličnostima, privrednih i političkih zbivanja te pojedinih mjesta i zbivanja". 

U skoro četiri decenije rada u turizmu odveo sam bezbroj grupa znatiželjnika do spomen obilježja iz Drugog svjetskog rata. Naš posao je bio da faktografski pobrojimo historijske činjenice o vojnim ofanzivama  fašističkih armada Italije i Njemačke, protiv boraca NOP-a. Te armade su izdašno honorirale zločine i etnička čišćenja domaćih kvislinga, ustaša i četnika, a za uzvrat su njihove veoma jake vojne snage uvijek bile na raspolaganju okupatorima.

Vojni cilj ustaša je bila država NDH (reducirana Hrvatska, Srijem i Bosna i Hercegovina) etnički čista bez srpskog naroda, a četnika Srbija, Crna Gora, Bosna i Hercegovina, Srem, Banat i Bačka, etnički čista bez Muslimana i Hrvata.

Ustaše sistematski kolju, a njihove fabrike smrti su bile logori, od kojih je najveći bio Jasenovac i u kojima su, osim Srba, ubijani i antifašisti svih nacionalnosti.

Malo potom, kolju i četnici „nimalo ne zadocnev“  (stari izraz pri pogromu bogumila) širom Bosne i Hercegovine, posebno Muslimane u Hercegovini, Bosanskoj Krajini i Podrinju, o čemu su duboku analizu sabrane arhivske građe genocidnih zločina zapisali Vladimir Dedijer i Antun Miletić u knjizi „Genocid nad Muslimanima 1941-1945“, držeći se načela da u istoriografiji treba pisati istinu, onako kako je bilo, ni po babi ni po stričevima. Valja reći da najveći dio brojnih masovnih stratišta naroda (posebno muslimanskog) nikada do danas nisu obilježena.

Izlaz iz surovih okolnosti u koje su zapali naši narodi nakon okupacije nalazio se u opštem narodnom ustanku. Međutim, za takvu sudbonosnu odluku, osim postojećih unutrašnjih činilaca, nužno je bilo postojanje i međunarodnih faktora. Čim su ti zahtjevi stvoreni, na inicijativu i uz svestranu aktivnost KPJ, došlo je i do ustanka naroda Jugoslavije.

Jedno od najčešćih odredišta ratnog turizma je bio Bihać. Krajem oktobra 1942. godine na sastanku Vrhovnog štaba u Bosanskom Petrovcu odlučeno je da se oslobodi Bihać i u njemu održi Vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije - AVNOJ (održan 26/ 27.  novembra 1942.). U borbama za Bihać ubijeno je 650 ustaša i domobrana, a 860 vojnika i 35 oficira je zarobljeno, među kojima i podžupan. Poginulo je ili teško ranjeno oko 370 partizanskih boraca. U partizanske ruke pao je ogroman ratni plijen. Tako je stvorena velika slobodna teritorija u tom trenutku jedina u okupiranoj Evropi, poznata pod nazivom: "Bihaćka republika".

SPOMENIK NA MAKLJENU I VRACAMA: Spomenici borbi protiv fašizma kao i spomenici žrtvama fašizma širom naše države su danas u veoma jadnom stanju

Hitler lično vodi niz sastanaka sa ministrima inostranih poslova Njemačke i Italije, komandantima generalštabova, sastaje se sa Pavelićem i general-pukovnikom Aleksander von Lerom. Vermaht preuzima komandu nad vojnim i policijskim snagama NDH. Nije bilo milosti ni prema starcima, ženama i djeci. Procjene su da je u surovoj operaciji Vajs 1 (Weiss) ubijeno oko 80.000 civila.

Itinerer ratnog turizma je dalje vodio preko Drvara i Mrkonjić Grada (objekat ZAVNOBIH devastiran) za Jajce, Makljen (spomenik miniran) do Spomen područja u Jablanici. Njemci u operaciji  Vajs 2 (Weiss 2) ponovo angažiraju četiri divizije, a italijanska divizija Bergamo sa dva bataljona ustaša i četnicima okolo Knina obezbjeđuje njemački bok. Italijani zahtijevaju da udar bude ka Neretvi, što Ler prihvata. Italijani traže od četnika da se što masovnije i aktivnije uključe u borbama na Neretvi i obilato ih honoriraju hranom, oružjem i drugim potrebama. Draža Mihailović proglašava opštu mobilizaciju u Sandžaku, Crnoj Gori i Hercegovini i prikuplja 18.000 četnika koje stavlja na raspolaganje okupatoru istočno od kanjona Neretve. To je bila najjača ikada prikupljena koncentracija četnika u borbama protiv NOP-a. Glavni štab je bio u Kalinoviku kojim je komandovao lično Draža Mihailović, gdje je sabrano oko 5.000 četnika.

Glavna operativna grupa NOV, pod neposrednom komandom Vrhovnog štaba sa 14.500 boraca uz 3.500 ranjenika i zbjegovi naroda je sabijena u dolini Neretve između Drežnice, Jablanice i Konjica.

Tito naređuje rušenje svih mostova na Neretvi i Rami i ofanzivu na Makljen i Gornji Vakuf koji je u jurišu 5. marta 1943. godine, i osvojen. O tome je Tito 1956. godine, zapisao: „…Naredio sam da se 12 haubica izvuče na Makljen, gdje je bio naš front. Dobro se sjećam te noći, kakvu nikad nisam vidio čak ni na filmu. Ogroman prostor je bio sav u plamenu. Naše haubice su tukle sve do usijanja cijevi. Naredio sam da se municija ne štedi, već da se utroši sva koju smo imali, jer sam znao da ćemo poslije toga morati topove da bacimo u Neretvu. Njemci su bili iznenađeni žestinom naše artiljerijske vatre i gotovo nisu smjeli da se jave sa svojim topovima. Sliku te noći i sjaj te vatre sa Makljena nikada neću zaboraviti…“.

Komisija za nacionalne spomenike Bosne i Hercegovine je Spomen područje sa Muzejom bitke na Neretvi u Jablanici proglasila nacionalnim spomenikom.

Uveče 6. marta 1943. godine, kreće „Grom desetina“ Steve Opačića iz Druge dalmatinske brigade, pužući preko skeleta srušenog jablaničkog mosta i likvidira četnički bunker na drugoj strani rijeke Neretve. Do zore prelaze i tri bataljona Druge dalmatinske i tri bataljona Druge proleterske brigade i sukobljavaju se sa četničkim grupacijama koje su bile raspoređene u dvije utvrđene borbene linije. Četnici su razbijeni i potisnuti osam kilometara od rijeke. Sutradan se uspostavlja improvizovani drveni most kojim prelaze borci, oko 4000 ranjenih i bolesnih, pa narod, Vrhovni štab i na kraju zaštitnica.

Ostala je zapisana impresija ruskog minera Volođe Smirnova pod čijom komandom je srušen most na Neretvi (u filmu Bitka na Neretvi, glumio ga je Jul Briner – Yul Brynner): „… Evo i sada u mraku ovog stravičnog kanjona, ovim našim mostom, koji ustvari vodi samo u nove još teže okršaje, borci stoje, čekaju i pjevaju. Tiho, za sebe same, ne za slušaoce, a u ritmu partizanske pjesme njišu se njihova tijela u nečujnom maršu, a u mjestu. Prosto fizički osjećam kolika je snaga što stoji tu, koncentrisana pred našim mostom…“ – zapisao je ing. Smirnov.

General-pukovnik von Ler piše izvještaj Vrhovnoj komandi Njemačke: „Partizani su se probili na odsjeku fronta koji su držali Italijani i četnici. Nije bilo nikakvog plijena ni zarobljenika. Ni jedan partizanski ranjenik, pa ni poginuli nije pronađen iako su sudeći po našim krvavim gubicima, morali imati gubitke u većem broju…“.

Obračun sa četnicima je nastavljen. Potpuno je razbijena grupacija četnika 17/18. marta kod Glavatičeva, 23. marta, zauzet je Kalinovik, a 25. marta 1943. godine, zauzeto je i uporno branjeno četničko uporište u  Nevesinju čime je okončana IV neprijateljska ofanziva. Četnici su bacali oružje i uniforme i bježali kao civili na sve strane. Četnički pokret je tim porazom doživio potpuni vojni slom od kojeg se više nikada nije oporavio.

Itinerer ratnog turizma je neizbježno potom vodio do nacionalnog parka “Sutjeska”. Širom bivše države Jugoslavije, a posebno Bosne i Hercegovine je bilo mnogo bojišta ali mitska krvava oružana bitka na Sutjesci je najveći herojski ep naših naroda. U toku aprila Nijemci u tzv. Petoj ofanzivi ili operaciji Schwarz angažiraju 67.000 vojnika, 43.000 Italijana, 2.000 Bugara i oko 15.000 kvislinga. U obruču na Sutjesci je bilo 19.600 partizana sa preko 4.000 ranjenika kojima se po prvi put priključila i engleska vojna misija koju je vodio kapetan John Stuart (poginuo na Sutjesci).

U najvećoj bitci Drugog svjetskog rata na južnoslovenskim prostorima, boreći se do kraja za spas Centralne bolnice poginulo je 6.508 partizana, među njima 43 narodna heroja, čija su imena utvrđena nakon prozivke i ispisana na zidovima Spomen kuće na Tjentištu. Ginu čitavi bataljoni i brigade ali ne napuštaju položaje. Gine legendarni komandant Sava Kovačević, gine podpredsjednik AVNOJ-a Nurija Pozderac, ginu Šerif Lojo i njegovih devet omladinaca, ranjen je i Tito kao jedini vrhovni komandant armije koji je ranjen u Drugom svjetskom ratu... Koliki je stvaran broj poginulih u bitci na Sutjesci nikada se neće saznati.

Četnici su kao lešinari nakon bitke, lovili i ubijali ranjene i iscrpljene partizane među njima i pjesnika Ivana Gorana Kovačića koji nije htio da napusti ranjenog dr. Simu Miloševića. Njemački general Rudolf Liters je izvjestio: “Tok borbi je pokazao da su partizanske snage pod Titovom komandom odlično organizovane, vješto vođene i da raspolažu borbenim moralom koji izaziva čuđenje. Neprijateljsko komandovanje bilo je izvanredno pokretno i u odbrani aktivno”.

Borba protiv fašizma kao svjetske ideologije nastavila je da se krvavo vodi do 9. maja 1945. godine, u našoj zemlji ali i u zemljama istočnog i zapadnog svijeta, pri čemu uvijek valja imati u vidu odlučujuću ulogu tih zemalja i njihovih armija u oslobađanju čovječanstva ispod fašističke čizme. Poslijeratna Europa je nakon Drugog svjetskog rata utemeljena na antifašizmu.

Spomenici borbi protiv fašizma kao i spomenici žrtvama fašizma širom naše države su danas u veoma jadnom stanju (vidi Spomen područje Vraca u Sarajevu).

Saznali smo preko medija da je Vlada SAD posmrtno odlikovala Dražu Mihailovića zbog izvjesnog događaja i da je u toku, u Srbiji, tihi sudski proces rehabilitacije četničkog komandanta. Hoće li se uskoro tražiti i od skromnih turističkih djelatnika u Bosni i Hercegovini da revidiraju svoje interpretacije činjenica iz Drugog svjetskog rata?!

Ako jedan beznačajni komandant iz posljednjeg rata u Bosni i Hercegovini (Caco) može biti proglašen istovremeno i  herojem i zločincem, može li Draža biti zločinac, a potom i heroj (spasio američke pilote)!?

Valja reći da su vojni ciljevi Srbije i Hrvatske u posljednjem ratu u Bosni i Hercegovini sadržavali elemente vojnih ciljeva ustaša i četnika, onoliko koliko je to bilo moguće na kraju XX stoljeća, sa razlikom da su vojne postrojbe HVO i HV (izuzev postrojbi HOS-a Blaža Kraljevića) ovaj put osvojene teritorije etnički čistili i od Muslimana. Takozvano pomirenje (čitaj - izjednačavanje) ustaša i partizana je bila poznata politika Franje Tuđmana koja u Hrvatskoj nije uspjela. Pokušaj rehabilitacije Draže Mihailovića i četnika u Srbiji je očigledno takođe u funkciji opravdavanja posljednje agresije i počinjenog genocida u Bosni i Hercegovini, a ne pomirenja četnika i partizana. Ni jedna država u Evropi nema potrebu danas da se bavi takvim pomirenjima. Tom rabotom, osim susjedne Srbije, se danas bave još jedino pojedine lokalne zajednice i pojedine političke stranke u Bosni i Hercegovini.    

Uvjeren sam da dijelim mišljenje ogromnog broja mojih kolega, da neće revidirati priču i turističku interpretaciju događaja iz Drugog svjetskog rata, sve da nam podastru činjenice o spektakularnim novopronađenim herojskim djelima kvislinga i ratnog zločinca Draže Mihailovića jer bi to bilo u  potpunoj suprotnosti sa našim poimanjem pravde i etike. Takav akt (rehabilitacija Draže Mihailovića i četničkog pokreta) bi bila neviđena revizija historije Evrope, daljnji teški akt podjele naših naroda, a posebno akt podjele između većinski antifašističkog Srpskog naroda od pristaša četnika.