Piše: Ahmed BURIĆ

Na izlasku iz ove teške i po svemu, za svijet i za nas ovdje, mučne godine napustila su nas dvojica ljudi koji su se bavili različitim poslovima, ali čije je djelovanje kao krajnju konsekvencu postavljalo činjenje Dobra, koje s materijalnim dobrima nije imalo baš puno veze. Njih su dvojica, skoro definitivno, imali nešto zajedničko: ugledni sarajevski liječnik koji je porodio hiljade majki bez obzira na njihov imovinski i društveni status, i dramski pisac i esejist koji je nakon raspada Čehoslovačke, zemlje koja ga je zatvarala, stao na čelo otpora, a onda postao predsjednik jednog njezinog dijela i učinio sve da ta zemlja postane prosperitetnom.

Doktor Srećko Šimić, ili  Srećo, kako ga je Sarajevo oduvijek zvalo, svoje je ginekološko znanje i umijeće sticao u Sarajevu, a onda ga dijelio i širio po svijetu (Ljubljana, Graz, Beč, Munchen, Hamburg, Kiel, Stockholm, London, Oxford), znajući onu premisu koja se često zaboravlja kad čovjek jednom zauvijek odluči napustiti zemlju u kojoj je rođen: da bi bio građanin svijeta, moraš imati svoju domovinu.

To zajedničko bila je briga za čovjeka.

Biografija akademika Srećka Šimića  (Travnik, 1929.) je svjedočanstvo o tome kako je na ‘pogrešnom mjestu’ u ‘pogrešnim’ vremenima moguće biti pravi, iskonski čovjek. Uvijek ponosan na to što je antifašist, doktor je Šimić ispunio sve što čovjek njegovog zanimanja treba i može: zdravstvo na Balkanu, kao i mnoge druge grane, skoro redovno su patile od viška rodbinsko – klijentelističkih odnosa koji su često rezultirali velikim odlivom ljudi iz te branše izvan granica naše zemlje.

Doktor Srećko Šimić, ili  Srećo, kako ga je Sarajevo oduvijek zvalo, svoje je ginekološko znanje i umijeće sticao u Sarajevu, a onda ga dijelio i širio po svijetu (Ljubljana, Graz, Beč, Munchen, Hamburg, Kiel, Stockholm, London, Oxford), znajući onu premisu koja se često zaboravlja kad čovjek jednom zauvijek odluči napustiti zemlju u kojoj je rođen: da bi bio građanin svijeta, moraš imati svoju domovinu.

Domovina Sreće Šimića je bila Sarajevo, a on je izvan svoje akademske karijere imao nekoliko paralelnih života koji su ga ispunjavali dotle da je u prvom kontaktu s njim odmah bilo jasno da imate posla s apsolutno realiziranim čovjekom. Kad biste govorili s njim o knjigama, građevinarstvu, vinima ili klimi, uhvatila bi vas blaga nelagoda koliko je znanje koje imate u raznim oblastima nepotpuno i manjkavo u odnosu na njegovo, ali on svoje znanje nije nametao, niti se poput većine onih koji izigravaju mudrace u ovoj našoj duhovnoj kloaki, razmetao njime. Srećo Šimić je znao dijeliti, a kako i ne bi, jer je bio majstor onog apsolutnog čina dijeljenja, rođenja i  davanja i održavanja čina života na zemlji.

Njegova ozbiljnost u poslu i duhovitost van njega tvorili su ljudsku veličinu koju s ponosom možete zvati akademikom. Istina, ponekad bi znao “zavidjeti” onima koji se bave nekim drugim zanatima, osobito onima koji pišu.

Kad smo se zadnji put susreli, prije oko mjesec dana na Titovoj ulici, rekao je:

Havel, dijete Praga, “Pražak” je bio Neko koga je voljela cijela nacija, bio je u zatvoru za vrijeme komunizma, bio je dramski pisac, ali bio je neki blagi čovjek. Nacija se identificirala s njim, a novinari su pratili svaki njegov korak. Havel je bio Neko za koga smo željeli da bude naš Predsjednik.

“Ih, vama je lako, vi uvijek možete uzeti pa gledati u neku različitu knjigu, meni je život prošao u gledanju ženama među noge.”

Danas, znamo da je takav, obziran, skroman, vrijedan, pametan i pun razumijevanja za ljudsku patnju mogao biti sve što poželi – ovako poredane, te osobine mogu biti idealne jednako i za pilota svemirskog broda i za umjetnika – ali je najvažnije da znamo da je Srećo Šimić bio Gospodin doktor. Nešto što se danas, u vremenu instant vrijednosti, ne sreće često i ne cijeni previše. On je bio naš, ako se to uopće tako smije kazivati, ali je bio duboko svoj.

Izgleda da je Srećo Šimić vrlo dobro znao šta ne treba raditi i zato je bio tako oprezan. Nije se htio puno petljati oko politike, jer je negdje duboko znao da ona na ovom tlu i u ovom zemanu ne može ništa dobro donijeti čovjeku koji zna svoj posao. Idući za svojim strastima on je završio svoj životni put na jednom od svojih zemaljskih puteva, putujući ka jugu, poput ptice koja traži ugodniju klimu da preživi zimske dane. Sve što mu možemo reći je hvala, a za slavu se ne treba brinuti baš kao što se ni on nije previše brinuo za svoju socijalnu legitimaciju i položaj u društvu. Takvi ljudi uvijek ostaju u sjećanjima.

Sve ovo mi pada na pamet dok svijet obilazi vijest o odlasku još jednog velikog čovjeka. Vaclava Havela, prvog predsjednika Češke Republike, pisca i vizinonara koji je svoju literarnu karijeru podredio svome političkom djelovanju. Havel, dijete Praga, “Pražak” je bio Neko koga je voljela cijela nacija, bio je u zatvoru za vrijeme komunizma, bio je dramski pisac, ali bio je neki blagi čovjek. Nacija se identificirala s njim, a novinari su pratili svaki njegov korak. Havel je bio Neko za koga smo željeli da bude naš Predsjednik.

Havel je bio Čeh i bio je Pražanin, na isti način na koji je Srećo Šimić bio Sarajlija. Nenametljivo. Blago. A obojica su se bavili Dobrom.

Neka im je vječna hvala.

Za slavu, ionako, nisu marili.