Piše: Zoran BIBANOVIĆ

Bosna
Bijaše dio Ilirije, koji sad Bosna se zove,
Divlja zemlja, ali bogata srebrenom rudom.
Tu se dugom brazdom nisu prostrana pružala polja,
Ni njive, koje bi obilnom rađale žetvom,
Nego surove gore, nego sure, nebotićne stijene
I visoke kule na vrletnom stršeći bilu.

Janus Pannonius (1434 – 1472), pjesnik, diplomat i biskup u Pečuju, Mađarska.

Historija željeza se smatra i historijom kulture i civilizacije.
U Bosni i Hercegovini se kopala i prerađivala ruda, a čak i kovao novac od strane domaćih stanovnika (Daorson kraj Stoca) još u prahistoriji. Kopalo se gvožđe, olovo, srebro, zlato...
Rimski historičar Plinije u svojim zapisima navodi da je iz Kreševskog i Fojničkog kraja stizala pošiljka zlata u Rim teška i po 50 funti (oko 22,7 kg). 

Pitanje svih pitanja u današnjoj Bosni i Hercegovini je: da li imamo nalazišta “crnog zlata” (nafte)? U odgovor na to pitanje Energoinvest je još prije posljednjeg rata uložio milione dolara, kada su i locirana nalazišta. Sada je izvjesno i da su se i vojne aktivnosti, upravljane iz Srbije i Hrvatske, rukovodile navedenim saznanjima.

Bosanski ban Borić (1154-1163) suprotstavio se silnoj Bizantiji. Ban se nije mogao boriti bez dovoljno oružja i oruđa. Za ovo su mu mogli poslužiti gotovo jedino bosanski rudnici.  U doba bosanskog bana Kulina, Dubrovčani su sklopili trgovinski ugovor (1189) gdje se na listi roba vjerovatno nalazila ruda – prof. Marko Vego. Širom Mediterana se znalo uz bosansko srebro i zlato, za olovo, smolu, med i vosak; za bosanske konje, krzna, sokolove i jastrebove, plahte, kožne pojaseve, štitove i mačeve, znalo se i za Crkvu bosansku...

Proračuni ukazuju da je početkom XV stoljeća, samo posredstvom Dubrovčana, iz bosanskih  rudnika odlazilo u svijet godišnje oko 25 tona srebra. To je imalo vanredni značaj i za privredu Evrope toga vremena. Do sredine XV stoljeća, godišnja evropska proizvodnja srebra iznosila je prosječno 27 tona - D. Kovačević-Kojić “O rudarskoj proizvodnji u srednjem vijeku”. Tako je bilo sve do vremena velikog priliva zlata i srebra u Evropu iz američkih rudnika u XVI stoljeću.

Kroz selo Gornje Očevije kod Vareša protiče rječica Očevija, gdje i danas egzistiraju aktivni željezni majdani u kojima radi više kovača.  U njima se izrađuju potkovice za konje i volove, motike, lopate i krampovi, raonice, ralice, sačevi, sjekire, zvona, brave i drugi upotrebni predmeti. Željezni majdani u selu Očevije su muzej na otvorenom, koji su zadržali stari način proizvodnje iz XIV ili početka XV stoljeća.

Danas (2011) u pogonu su još tri kovačnice (od predratnih deset) koje vode tri kovača, oženjena za tri sestre.  Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika BiH je nedavno na listu spomenika kulture uvrstila i kovačnice u selu Gornje Očevije.

Jedina poznata solidna rudarska zbirka predmeta i oruđa kao i jedan od najstarijih rudarskih priručnika u Evropi “De re metalica”, nalazi se u franjevačkom samostanu Sv. Katarine u Kreševu i dostupna je za posjete. Veoma je zanimljivo da se na najstarijim gravurama sa rudarskim i kovačkim motivima iz Bosne i Hercegovine  nalaze likovi malih ljudi sa špicastim kapama.

Vjerovanje u jamskog duha patuljka Perkmana je veoma rašireno oko poznatih bosanskih rudnika Srebrenice, Kreševa, Fojnice, Ljubije, Mrkonjić Grada... U selu Sase u blizini Srebrenice zabilježeno je pričanje da ima «divlji čovjek», pa kada nema nikoga da on udara čekićem. Perkman je patuljak i rudari su često na ulascima u rov nailazili na tragove njegovih stopa. U Fojnici i Kreševu predanje o Perkmanu je kao o patuljku koji se zadržava u rudarskim oknima i njegova pojava je znak rudarima da bježe, jer im prijeti nesreća. U okolini Ljubije i Mrkonjić-grada patuljak se prikazuje kao biće koje ne voli nečistoću i psovke u jami.

Vuk Karadžić je u drugom izdanju svog Riječnika (1859) zabilježio predanje o “srebrenom caru” o kome u Srbiji pričaju rudari. Po narodnom predanju, javlja se u obliku patuljka i ne voli rudare koji psuju i vrše nuždu u oknu. Izlazi samo pred “čiste” rudare u pozdravlja ih sa “glukau” (glueck auf).

Rudarima na Jagodnji (Srbija) se javlja “zemski duh” u obliku patuljka, u liku nadzornika, upravnika ili običnog rudara. Ako se ne vidi, već samo čuje kako kuca i lupa u rovu, time predskazuje nesreću i rudari treba da bježe.

Vladislav Skarić je zabilježio da “fojnički svijet priča, da se u jednom rovu u Čemernici prikazuje nekakav duh, koga oni zovu ‘perkman’”.

Jedan rudar u rudniku Sase (kraj Srebrenice), kazivao je istom zapisivaču da im se u rudniku prikazivao “perkman”. Po njegovom pričanju perkman je patuljak i rudari su ulazeći u rov na rad često nailazili na tragove njegovih stopa, koje nisu veće od dječijih. U istom selu (Sase), dr. Vlajko Palavestra je 1955. godine zabilježio pričanja da rudari u oknu, kada sjednu da se odmore, čuju kako negdje u zemlji udara čekić; vjeruje se da su to “neki stari rudari”.

Može li se u narednim godinama ponoviti rudarska sudbina iz srednjeg vijeka, kada se širom Mediterana znalo za bosansko srebro i zlato, po bosanskohercegovačkom “crnom zlatu”?  Jedna stvar sada je jasna: era lako dostupne nafte je prošla... Mnoga svjetska izvorišta nafte i plina već su dugo u eksploataciji i bliže se kraju. Nova nalazišta uglavnom se pojavljuju na mjestima gdje je eksploatacija resursa teška fizički, ekonomski, pa čak i politički...

Neki rudari vjeruju da je to duša rudara koji je poginuo, pa dolazi da radi, pomaže nama i omekšava rudu.

U Srebrenici se takođe, priča da u rudniku, u svakom oknu ima neki duh, koga su smatrali sretnim za rudare, a zvali su ga “Bergman”. Njega se može čuti kako radi u rudniku i na taj način se javlja rudarima.

Od jednog starca iz sela Tješila kraj Fojnice dr. Vlajko Palavestra je 1955. godine zabilježio slijedeće pričanje. “Radio sam 1907. do 1909. u Bakovićima, bio sam vozač u jami. Izašli smo jedne noći napolje, imali smo sat odmora i tamo đe smo radili zaboravili smo nešto i ja sam kao najmlađi morao da odem po to. Uđem u jamu i čujem da nešto tuče. Pobjegnem napolje i jedan mi stari rudar kaže: I sa mnom je tako bilo. Radio sam u Šipragama kod Banjaluke. Idem niz jamu, a stoji čovjek nasred štreke u zelenim haljinama i pruži ruku da uzme moju lampu. A čuo sam od starih da ako nekog sretne, ne daj mu ništa iz ruke. Spustim lampu na štreku, on je uze, ali ja ne mogu ići. On se popeo gore u onu japiju, razgleda sve, spušća lampu na štreku i nestade. Samo što je mano rukom na mene, kad ja pošo. Kasnije su direktori rekli: Zatvara se ona jama! Sutradan sve je bilo polomljeno, cijela jama. Taj se čovjek zove zemljeni čovjek, a mi bi rekli perkma”.

Vjerovanje u podzemnog patuljka postoji i u Hrvatskoj i Sloveniji. U Idriji (Slovenija) se on zove “berkmandelje”, u Hrvatskom Zagorju “perhmanec”. Upoređujući naša predanja sa srednjeevropskim kulturnim krugom Jasna Andrić je zaključila da naša predanja sadrže doslovno ponovljene pojedinosti iz srednjoevropskih rudarskih vjerovanja. U njemačkim vjerovanjima patuljak (Bergmann) pozdravlja “gluck auf”, o čemu svjedoče podaci iz Saksonije, Pfalza, Tiringije, Češke, južne Holandije, Šlezije. Oni su veseli i pomažu siromašnim rudarima da otkopaju više rude. U Šleziji se vjeruje da se ti demoni pojavljuju u liku inspektora ili predradnika (Jagodnja) i da čuvaju rudare od predstojeće nesreće. Što se tiče samog pozdrava, rudari u Tiringiji smatraju da duh Bergmann očekuje da ga rudari, ako ga sretnu u jami, prvi pozdrave jer je tek tada blagonaklon prema njima i pomaže im. Sa druge strane, u Šlezij, vjeruju da nipošto ne valja odgovoriti na njegov pozdrav, jer će se u tom slučaju desiti nesreća rudaru ili čitavom kolektivu - dr. Vlajko Palavestra, “O porijeklu vjerovanja u jamskog duha ‘perkmana’ kod nas”.

Takozvani “saski” toponimi registrovani su okolo mnogih rudarskih središta u zemlji, a posebno oko Srebrenice, Kreševa i Fojnice. Toponim potoka “Ščona” u Fojnici (od njemački Stollen, potok koji izvire iz pećine) zabilježio je još fojnički kroničar fra Nikola Lašvanin polovinom XVIII stoljeća kao i rudarske toponime Ašple, Huntača, Haodina, Ceh....

Današnje rudarstvo u Bosni i Hercegovini je uglavnom jamsko kopanje ugljena za rad termoelektrana, a tu je i rudnik soli u Tuzli, željeza u Ljubiji, mangana u Bužimu, rudnik Sase kraj Srebrenice... kao i proizvodnja oruđa, a ako ne daj bože zatreba i “oružja” za odbranu države (kuke i motike...) u starim “duhaonicama” u Kreševu (na Adler mašinama iz 1890-tih), Mrkonjić Gradu i Očevijama kraj Olova.

Ipak pitanje svih pitanja u današnjoj Bosni i Hercegovini je: da li imamo nalazišta “crnog zlata” (nafte)? U odgovor na to pitanje Energoinvest je još prije posljednjeg rata uložio milione dolara, kada su i locirana nalazišta. Sada je izvjesno i da su se i vojne aktivnosti, upravljane iz Srbije i Hrvatske, rukovodile navedenim saznanjima.

Može li se u narednim godinama ponoviti rudarska sudbina iz srednjeg vijeka, kada se širom Mediterana znalo za bosansko srebro i zlato, po bosanskohercegovačkom “crnom zlatu”? 
Jedna stvar sada je jasna: era lako dostupne nafte je prošla... Mnoga svjetska izvorišta nafte i plina već su dugo u eksploataciji i bliže se kraju. Nova nalazišta uglavnom se pojavljuju na mjestima gdje je eksploatacija resursa teška fizički, ekonomski, pa čak i politički (navodi iz kampanje tvrtke Chevron).

Da li je “realno” vjerovati da će nam u istraživanjima i eventualnoj eksploataciji, ovaj put “crnog zlata”, ponovo pomagati patuljak Perkman? “Ako on pomogne meni, pomoćiću i ja njemu” – rezonuje lik (paradigma današnjih generacija) iz filma “Gori vatra”. 

Ono što je važno za našu “turističku priču” jeste da se historija rudarstva Bosne i Hercegovine može ispričati i zapamtiti  kroz priču o vjerovanju u veselog rudarskog duha, patuljka Perkmana i njegovu želju da pomogne.

(DEPO PORTAL)