Piše: Jasmin DURAKOVIĆ

You Tube se pojavio prije pet-šest godina i u brzom vremenskom roku zavladao digitalnim internet prostorom. Prvo su se tu stavljali kratki video uratci, od amaterskih snimaka do trailera ili dijelova nekih filmova. Preko noći je You Tube postao moćno digitalno oružje za objavljivanje  svih vrsta video sadržaja, pa je uskoro postao i sredstvo za PR i marketing. Tako se prošle godine čitava strategija oglašavanja filmova u Hollywoodu promijenila pod uticajem You Tube-a. Video trailer filma postao je puno važniji od plakata ili oglasa u filmskim i drugim časopisima.

Posljednjih godinu dana You Tube je na putu da postane medij za sebe; jer je svoje mogućnosti za uploadiranje video sadržaja i njihovo prikazivanje povećao do neslućenih razmjera. You Tube je danas, uz Facebook, postao simbol novog, 21. stoljeća.

Danas You Tube može u velikoj kvaliteti da prikaže bilo koji sadržaj, bez obzira na njegovo trajanje. I You Tube to sada radi; postaje plaftorma za prikazivanje filmskih i televizijskih sadržaja. Postoji samo jedan problem koji danas You Tube ima - i on se zove autorska i prikazivačka prava.

Tako danas na You Tube-u možete u komadu pogledati bilo koji film nastao na prostorima bivše Jugoslavije u proteklih 50 godina; stotine su to naslova u koje su uloženi milioni državnih novaca; stotine su to naslova u koje  su hiljade autora i ovdašnjih filmskih radnika uložile svoju energiju, stvaralaštvo, ponekad i živote. Danas tim filmovima potpuno nezakonito i bez riješenih autorskih prava raspolaže You Tube. Kako je to moguće?

Upravo je ovo najbolji primjer beskrupoloznosti današnjeg korporativnog društva protiv kojeg ovih dana protestiraju hiljade ljudi u svjetu. Modernizacija i tehnološki progres  prodavani su svima nama posljednjih dvadesetak godina kao faktor demokratizacije i napretka društva. Bilo je to u slavu pojedinca i šanse zvane liberalizam, zato je digitalni svijet You Tube-a prodavan kao slatka iluzija da pojedinac može da gleda šta hoće i koliko hoće. Tako danas taj slobodni pojedinac može na You Tube-u gledati  najnovije filmove bosanskih, srpskih ili hrvatskih autora, bez ikakve naknade; može gledati i one stare – „Neretvu“, „Valtera“, „Most“, „Dolly Bell“..., sve što je napravljeno u svijetu pokretne filmske ili tv trake na ovim balkanskim prostorima u proteklih 50 godina, možete gledati bilo gdje i bilo kada, na bilo kojoj tačk zemaljske kugle. I to džaba. Tako je i sa filmskih djelima iz drugih malih država i naroda;  tu su filmovi iz Afrike, Azije, Južne Amerike... To se zove cyber liberalizam.

Sve na You Tube-u možete gledati, osim holivuskih hitova, kao i djela iz kinematografija zapadno-evropskih zemalja. Istina, možete besplatno pogledati poneki film u okviru programa predstavljanja filmova iz kinoteke. Ali, djela koja se još uvijek nalaze u aktivnoj distribuciji (kino, tv, DVD, VOD) nećete nikada pogledati; njih ćete nalaziti na internet platformama koje su dobro zaštićene i i na kojima su mora usluga gledanja platiti.

 You Tube je još uvijek samo digitalna platforama za promociju proizvoda zapadne mass kulture i distribucije njenih sadržaja u novim okolnostima.  Zato je You Tube top enteratainment piramide korporacijskog društva; njegov je zadatak da štiti interes najvećih i najmoćnijih; ostali se kroz globalističke i tranzcijske procese raspršuju kao mjehur od sapunice. Oni, zapravo, svojom piraterijom uništavaju kakvu-takvu konkurenciju oko njih.  
I da se razumijemo, ovdje ne govorim o ilegalnoj 'torent' pirateriji koja je druga vrsta poblema u oblasti autorskih prava; ovdje je riječ o legalnoj pljački koju prave najveće svjetske korporacijske internet kompanije, čiji je You Tube sastavni dio.

Prevara je, naizgled, perfidna; oni sami ne stavljaju vaš film na You Tube; to, u u slučaju filmova sa Balkana, radi naša dijaspora.  Riječ je o onoj vrsti dijaspore koja hoće hljeba bez motike, pa osnivaju svoje internet kanale na kojima bespravno prodaju razne vrste video i muzičkih sadržaja našim ljudim koji žive po bijelom svijetu i puni su nostalgije za rodnim krajem. A kada se obratite You Tube za zaštitu svojih prava, oni vas upute na popunjavanje raznih formulara u kojima dokazujete da ste baš vi vlasnik tog i tog filma.
 
Budući da i sam imam dva igrana filma koja se ovih dana vrte na You Tube-u bez ikakvih autorskih i prikazivačkih prava, vjerovatno ću uspjeti rješiti prava za njih; ali da li će i ko ikada stati da brani „Valtera“ od ovih korporacijskih pljačkaša?!

Zašto bi iko od nas, autora ili producenata, trebao uopće biti u situaciji da dokazuje da je film koji se prikazuje na You Tube baš njegov?!? I odakle pravo nekome da stavi javno i pod svojim (korporacijskim) imenom i brendom autorsko djelo za koje predhodno nije riješeno autorsko i prikazivačko pravo?! Nekada su lopovima za takve stvari odsjecane ruke, danas treba da budete sretni da vam neko vrati ono što je vaše.

Prikazivanje filmova na You Tube-u bez ikakvih prava za autore i producente klasičan je primjer pljačke, kao i ekonomskog i duhovnog nasilja korporativne svijesti nad čovjekom i malim narodima i kulturama. S druge strane, čitavu današnju BiH možemo shvatiti kao primjer onoga što je u stanju da jednom društvu uradi korporacijski liberalizam. Korporacijske sile su rat i njegove posljedice  iskoristili na nagori mogući način da ekonomski i duhovno unište ovu zajednicu i društvo. Nemoćna država je brzopleto prodala naše banke, sve vrste roba su ušle na naše tržište bez ikakve kontrole i procedura, dok je naša ekonomija ostala nemoćna pred naletom tog svijeta. Sve je rađeno pod oblandom demokratizacije društva i stvaranja  tržišnog ambijenta. Zato danas imamo nikakvu ekonomiju i duhovno opustušeno društvo.

Film našeg kolumniste Jasmina Durakovića "Sevdah za Karima", iako još nije završio svoju distribuciju našao se potpuno, zajedno sa stotinama filmova sa ovog prostora, bespravno na You Tube-u; da li će ovaj svjetski interent servis ikada platiti štetu koju pravi malim produkcijama

Sjećam se kada je prije nekoliko godina jedan od službenika iz OHR-a, inače jedna nepismena baraba sa velikim ovlastima,  tražio da se ukinu ovdašnja ministarstva za kulturu, jer i „kultura treba biti samoodrživa“. Tada je jedan ovdašnji književnik replicirao da će naša kultura kada bude „samodrživa“, da bude i mrtva. Taj književnik je zaista brzo (i prerano) umro, a i naša kultura samo što nije.

Protiv nasilja kojeg danas promoviraju velika korporacijska društva i njihovi predstavnici, koji su i kod nas veoma moćni, morala bi se boriti i sama država, kakva god da nam je. Ta borba treba biti ista kako se veliki francuski književnik i ministar kulture Andre Malraux nekada borio protiv, kako se u to vrijeme zvalo, američkog kulturnog imeprijalizma. Danas ta borba znači da država zaštiti svoju kulturu i kreativnu industriju od korproacijskih aždaha koje gutaju sve pred sobomi i kreiraju kulturni neokolonijalizam. Nisam siguran da je živ Josip Broz da bi dozvolio da „Kozaru“, „Neretvu“ ili „Sutjesku“  čerupaju kapitalisti novog  doba. A kada bi država reagirala na ovakve slučaje frapatne zloupotrebe duhovnog bogatstva jedne zajednice, tada bi You Tube i slične korporacijske utvrde puno više poštovali ovu zajednicu, zvanu BiH ili Balkan.
 
Uostalom, da je You Tube zaista besplatan video servis za sve građane, onda bi ovim današnjim antikorporacijskim medijskim skupinama dozvolio da preko njih vrše svoje live stream prijenose protesta sa ulica New Yorka, Londona ili Rima. Nije im palo na pamet, pa smo te događaje morali gledati preko raznih alternativnih web medija i platformi. Ono zbog čega je navodno You Tube stvoren, on  ignorira i uništava; zato je on sada samo instrument kulturne hegemonije i borbe za korporacijski profit. (depo portal)