Piše: Kemal BAŠIĆ

Na sceni Kamernog teatra publika je u ponedjeljak, 3. oktobra, mogla vidjeti predstavu koja neuobičajenim postpucima dramskog predstavljanja pokušava pokazati sliku porodice u raspadu. Da, upravo sliku porodice, a ne porodicu, jer spomenutim neuobičajenim postupcima dramskog predstavljanja koji su korišteni u ovom, nazovimo, teatarskom eksperimentu, to nije moguće.

Nakon prvih nekoliko minuta postaje jasno da će glavnu ulogu u ovom komadu imati zvuk. Lagani ritam koji muzička podloga zadaje, s početka se povremeno prekida i to dok sporedna četiri lika međusobno razmjenjuju potpuno šuplje, beznačajne replike. Riječi glumaca odjekuju kao udarci željeznom šipkom u prazan lonac. Pažnju publike donekle održavaju dvije stvari: igranje sa prekidima muzičke podloge (dakle, zamuckivanje glavnog lika), a pri tome i prekida dijaloga ostalih, a to bi trebalo da istakne upravo tu šupljinu replika, nepostojanje prave komunikacije unutar kruga ljudi koji bi trebali biti bliski; druga stvar je insistiranje na korištenju tijela za proizvodnju komike koja izvlači poneki mršavi osmijeh iz, uglavnom, zbunjene publike.

Prave dramske radnje nema, a napetost je pokušana proizvesti, naravno, zvukom. Ritam grade pauze koje postaju sve češće kako predstava odmiče i kojima se naglašava raspadnutost (istini za volju, nije je bilo potrebno naglašavati, ona dominira svo vrijeme).

Porodica koju čine majka, kćer, sin te otac (koji je prisutan iako ih je napustio: o njemu pjevaju, zbog njega plaču i sl.) se, dakle, raspada i mi prisutvujemo upravo trenucima kada raspad dolazi do vrhunca. Članovi porodice pucaju i počinju nam pokazivati, kako autori u brošuri kažu, ekstremne emocije. Kada je prvi put došlo do takve situacije, začulo se kikotanje u publici, jer je sin u svom izljevu emocija izgledao poput lude. U ovom teatarskom ekperimentu  sredstva za pokazivanje emocija su urlanje, mahnitanje, bacanje cipela, premlaćivanje gosta i na kraju, naravno, plakanje: emocija je u jednom treenutku toliko da jedna od glumica vadi papirne maramice i dijeli ih ostalim glumcima, da suze ne bi raskvasile pozorišne daske.

Osnovni problem ove predstave su neuvjerljivi likovi, dok jeftina komika (poput ubijanja komarca na glavi ćelavog glumca) značajno doprinosi utisku da izvrištane i ispsovane emocije nisu prave, da ništa ne funkcioniše. Možda to podrazumijeva teatarski eksperiment, ili ono što se naziva savremenim teatrom - ali, da li to znači da on podrazmijeva i lošu predstavu?

Nakon izlaska na svježi zrak Titove ulice i sabiranja utiska, zaključak je samo jedan - kroz priču o raspadu porodice HKD Teatar Rijeka i MESS rekli su nam sve o raspadnutom teatru. I to prilično uspješno.

(DEPO PORTAL)