Najavljena kao "neispričana priča o najvećoj vojnoj akciji od Korejskog rata do danas", u Kanadi je u izdanju Esprit de Corps Books objavljena knjiga pod naslovom “Tested Mettle” (Odvažnost na kušnji), koja se bavi djelovanjem kanadskih postrojbi u okviru snaga UNPROFOR-a. U prvom od tri dijela ove knjige autori Scott Taylor i Brian Nolan opisuju i ulogu Kanađana prilikom napada hrvatskih snaga na Medački džep, gdje su se oni, kako se kaže u predgovoru izdavača, "u jesen 1993. možda najbliže susreli s ratom", no "zbog političkih razloga nikakva publiciteta o kanadskom iskušenju pod vatrom nije bilo".

“Devetoga rujna 1993., u šest sati i pet minuta hrvatska topnička vatra odjeknula je poput groma Medačkim džepom.

Cijelom dolinom, u dužini od 25 kilometara, gejziri zemlje i plamena praštali su prema nebu.

Poručnik Tyrone Greene iz druge jedinice kanadskoga lakog pješaštva bio se uputio na jutarnji sastanak kad je primijetio granatu koja je eksplodirala na oko 5 kilometara udaljenosti.

Okrenuo se da izvijesti o eksploziji, kad je minobacačka granata kalibra 152 mm udarila iza njega i raznijela veliki časnički stan.

Nekoliko sekundi kasnije hrvatska je topnička baterija otvorila žestoku vatru.

Greeneov vod izravno je svjedočio razornoj vatri koja je trebala uništiti srpsku obranu.

Prvi cilj hrvatskih topnika bio je gradić Medak, gdje se nalazio srpski stožer i ključno transportno središte. Istodobno se u stožeru bataljuna u Gračacu potpukovnik Jim Calvin zabrinuto pitao što se to događa u Medačkom džepu.

Tlo je podrhtavalo, a oblaci dima dizali su se u nebo. Kako je dan prolazio, Calvinu su stizali nervozni zahtjevi njegovih nadređenih iz New Yorka da im dostavi jasnu procjenu stanja.

Sjeo je u oklopno vozilo i odvezao se poručniku Greenu, te ondje naredio da se postavi promatračko mjesto kako bi se mogao pratiti razvoj bitke.

Sljedeća tri dana ljudi iz Greeneova devetog voda bili su oči i uši međunarodne zajednice i bilo je iznimno važno da zadrže svoje položaje.

Večer je donijela znakovite promjene u hrvatskom bombardiranju.

Promjena plana bombardiranja označavala je sljedeću fazu napada Hrvata: s vrhova obronaka hrvatske su specijalne jedinice i pješaštvo krenuli u munjeviti napad, okružujući iznenađene srpske straže smrtonosnom jednosmjernom vatrom.

Potom su se hrvatska oklopna vozila spustila u dolinu.

Calvin je stalno tražio od poručnika Greenea nova izvješća, jer su u stožeru UN-a pokušavali domisliti političke implikacije ofenzive. Svaki put kad bi Greene radio-vezom poslao svoj izvještaj, njegovo bi mjesto odmah bilo napadnuto vatrom iz hrvatskih minobacača.

Mladom je poručniku tada postalo jasno da Hrvati rabe opremu za otkrivanje radiostanica, te ometaju njegovo emitiranje, očito misleći da se radi o srpskim porukama (no Srbi su se zapravo služili kabelskom telefonskom vezom).

Od tada se Greene koristio radio-vezom samo u hitnim situacijama, i nakon svakog javljanja mijenjao je lokaciju.

Do večeri 11. rujna, kako je jačao srpski protunapad, naleti borbi su se premještali. Odlučno srpsko pojačanje koje je naviralo prema Medačkom džepu zamijenio je jauke ranjenih vojnika i civila u bijegu duž glavne ulice u Medaku.

Autobusi, tenkovi, čak i oklopni vlakovi počeli su pristizati iz cijele Krajine. Sljedeća 72 sata Srbi i Hrvati vodili su žestoku bitku.
Protunapad je otupio hrvatsku ofenzivu i obje strane počele su se ukopavati duž nove linije bojišta.

Kako su 14. rujna borbe privremeno jenjale, predstavnici UN-a su na zaraćene strane počeli vršiti pritisak za prekid vatre.

Međunarodni je pritisak za Hrvate – u ovom slučaju agresore – značio da se moraju povući na liniju razgraničenja od 9. rujna.

Da bi to dobili, Srbi su uskoro pokazali odlučnost da poboljšaju svoj strateški položaj.

Poslije podne 14. rujna ispalili su projektil ruske proizvodnje na stambenu četvrt Zagreba.

Taktička raketa teškoga kalibra zabola se bez velike štete u neko polje, ali su Hrvati hitro pristali povući svoje postrojbe iz Medačke doline.

Povlačenjem Hrvata stvorila se zona razdvajanja koju su trebale zauzeti mirovne snage UN-a. Francuski general Jean Cot, zapovjednik UN-ovih snaga u Sektoru jug, znao je: da bi se prekid vatre održao, mirovne snage moraju biti angažirane, što brže i u što većem broju.

Potpukovnik Jim Calvin i njegovi vojnici dobili su zadatak da se pripreme za napredovanje u sljedeća 24 sata.

Da bi pojačali dvije jedinice strijelaca (Charlie i Delta) koje su već bile u Medačkom polju, Calvin je trebao dobiti još dvije dobro opremljene pješačke jedinice iz Francuske vojske.

Calvin se bojao da će silom morati istjerati hrvatske snage.

S mukom je procjenjivao koliko je ta mogućnost vjerojatna.

Sljedećeg dana, u 2 sata poslije podne, poručnik Greene naredio je oklopnim vozilima da krenu prema zoni razdvajanja.

Krećući se naprijed, mogli su vidjeti kako su Srbi zaista zamalo izgubili mjesto Medak.

Ruševine nakon bitke i leševi ukazivali su na to da su Hrvati doprli do najsjevernijih zgrada prije nego je njihov napad bio odbijen.

Calvinov je plan bio dvosmjeran upad u dolinu.

Kanadski vojnici trebali su ići lijevom, a francuski desnom stranom. Greeneov deveti vod bio je u središtu kanadske formacije, sedmi vod bio je na lijevoj strani, a osmi krajnje lijevo.

Bojnik Dan Drew i njegovi vojnici slijedili bi njihov proboj i zauzeli položaje kako bi spriječili mogući srpski napad.

Poslije podne 15. rujna redov Scott Leblanc, topnički rezervist iz Nove Škotske, uprtio je laku strojnicu, dok je osmi vod napredovao prema malom selu Sitliku.

S desne strane začuli su početak borbe između Greeneova voda i hrvatskih branitelja.

Leblancova skupina, pod zapovjedništvom narednika Roda Dearinga, upravo je bila stigla do niskog žbunja kad je im kapetan Dan McKillop dao znak da stanu.

McKillop je čuo Greeneovo izvješće putem radija i otkrio hrvatske rovove oko 200 metara naprijed.

Postrojbe su se počele ukopavati.

Leblanc je bio sve ljući kako se vatra više rasplamsavala i zloslutno se približavala preko Medačke doline.

Kapetan McKillop povikao je naredniku Dearingu da stiže inženjerijska jedinica s teškom opremom kao pomoć u kopanju rovova.

Hrvatska strojnica zaglušila je McKillopove komentare.

Dearing se zaklonio iza oklopnog vozila i počeo pucati prema živici nasuprot.

Primjer snažnoga narednika ohrabrio je sve; bio je naprosto zarazan. Mladi Leblanc prebacio je svoj C-9 na automatsku paljbu i ispalio dugi rafal prema hrvatskim topovima.

U predvečerje, dok je pucnjava još uvijek bjesnila dolinom, bojnik Drew povikao je dočasniku Mattu Stopfordu da pripremi skupinu vojnika.

Calvina je telefonom pozvao lokalni hrvatski zapovjednik; izgledalo je kao da želi pregovarati o mirnom prolazu UN-ovih snaga do ničije zemlje.

Susret je održan u usijanoj atmosferi.

Calvin je uspješno odgovarao hvalisanju i retorici hrvatskog domaćina.

Bilo je dogovoreno da će zaštitne snage pod zapovjedništvom Stopforda i Drewa ostati na crti koju su držali Hrvati, kako bi osigurali da sljedećeg dana glavne borbene skupine prođu bez incidenta.

Calvin se vratio u stožer, a Stopford je sačinio popis zaduženja za svojih šest vojnika i dva oklopna vozila raspoređena posred ceste.
Gotovo u isto vrijeme Hrvati su počeli premještati svoje vatrene položaje oko kanadskih postrojba.

Kad su bili na dovoljnoj udaljenosti, namjestili su teške strojnice i protutenkovske rakete ruske proizvodnje.

‘Mislim da se neko vrijeme nećemo micati odavde’, gorko se našalio Stopford.

Te duge noći Stopford je bio nemiran zbog situacije.

Mogao je vidjeti vatru koju su razmjenjivali vojnici narednika Dearinga i hrvatske snage u selu Sitliku.

Unatoč jačini bitke, više se brinuo o aktivnosti hrvatskih postrojbi na njegovoj bojišnici.

Pokazalo se da su to bili specijalci, nimalo nalik onome što je dosad vidio na Balkanu.

Dobro opremljeni, s odabranim modernim naoružanjem, svi su ti momci bili mladi, odlične kondicije i izrazito snažni.

Ljudi koje je Stopford promatrao bili su dio nove Hrvatske vojske; obučavali su ih i opremili ‘savjetnici’ iz SAD-a. Hrvatski vojnici nisu bili zabrinuti zbog prisutnosti Kanađana.

Iz doline su se čule prigušene eksplozije i povremeni pucnjevi.

Iz bloka zgrada točno ispred sebe Stopford je začuo iznenadni krik, prigušen pucnjevima.

Trenutak tišine, a potom hrapavi smijeh.

Nekoliko trenutaka kasnije obližnja je eksplozija potresla tlo i seoska je kuća planula.

Stopford se požurio u oklopno vozilo i javio se stožeru.

Glasa napuklog od emocija Stopford je izjavio da su Hrvati započeli ‘etničko čišćenje’ Medačkog džepa.

‘Morate krenuti odmah’, vikao je. ‘Oni ubijaju ljude. Ne možemo više čekati…’

Četiri kilometra dalje potpukovniku Calvin nije bio potreban Stopfordov izvještaj da shvati što se događa.

Vatre su se mogle vidjeti po cijeloj dolini.

Uspostavio je radio-vezu sa stožerom u Zagrebu i zatražio dozvolu da odmah krene.

Naređeno mu je da ostane na mjestu i prikuplja dokaze za buduće suđenje ratnim zločinima.”

Ovaj detalj iznesen u knjizi kanadskih autora otkriva da su čelnici UN-ova zagrebačkog stožera još za trajanja operacije Medački džep imali na umu ono što nekima u Hrvatskoj nije jasno ni dandanas: da bi odgovorni za ratne zločine mogli završiti pred Haaškim tribunalom, osnovanim nepuna četiri mjeseca prije ove vojne akcije.

Kanadsko se svjedočanstvo nastavlja mučnom pričom:

“Stopford je bio bijesan.

Odlazeći oklopnim vozilom, uputio se prema hrvatskim položajima, tamo gdje je neko malo selo paklenski gorjelo.

Pucnji su još uvijek odjekivali, zajedno s pijanim smijehom.

Pijani hrvatski vojnik pojavio se iz kuće i zateturao prema Stopfordu.
Iz kuće se čulo vrištanje djevojke.

Vojnikovu glavu pokrivale su krvlju natopljene gaćice.

Kanađanin je zakoračio prema naprijed, napunio strojnicu i otkočio je.
Tresući se od strave i bijesa, tako je snažno poželio ubiti Hrvata da je ovaj to mogao osjetiti.

Hrvat se osmjehnuo, odbacio pušku i podigao ruke – bile su prazne, držao je u njima samo donje rublje.

Ubiti ga bilo bi hladnokrvno umorstvo.

Stopford to nije mogao učiniti.

Vraćajući se polako prema vozilu, čuo je smijeh pijanog silovatelja.
Izlazak sunca otkrio je Medačku dolinu u dimu i plamenu.

Razočarani vojnici UN-a čekali su zapovijed da krenu prema Medačkom džepu, dok su oko njih odzvanjali pucnji i krici, a etničko čišćenje se nastavljalo.

Točno u podne bojnik Drew počeo se kretati prema naprijed.

Duga bijela linija UN-ovih oklopnih vozila s uperenim puškama kretala se obroncima. Za iznurene vojnike opkoljene postrojbe kolona s plavim UN-ovim zastavama što su vijorile s antena bila je ugodan prizor.

Pa ipak, hrvatski branitelji nisu bili impresionirani.

Njihovi specijalci, postrojeni iza Stopfordovih vojnika, završili su posao veći od planiranoga i zauzeli položaje kako bi blokirali glavnu cestu.
Nekako se dogodilo da sporazum s hrvatskim generalom nije došao do prednjih postrojbi.

Hrvatski zapovjednik satnije bio je odlučan u tome da će svaki pokušaj prijelaza njihove crte biti branjen ‘svim raspoloživim snagama’.

Da bi izbjegao pokolj, Calvin je odigrao svoj jedini adut.

U želji da vide medačku bojišnicu, UN-ovcima se pridružilo i dvadesetak stranih novinara.

Calvin je sazvao neslužbenu press-konferenciju na čelu kolone i glasno optužio Hrvate da pokušavaju sakriti ratne zločine počinjene prema srpskom stanovništvu.

Hrvati su se počeli povlačiti prema svojim starim linijama, noseći sa sobom sav plijen koji nisu bili uništili.

Sva stoka bila je ubijena, a kuće zapaljene.

Francuske promatračke postrojbe i kanadski zapovjednici ušli su u dolinu i uskoro počeli otkrivati tijela srpskih civila.

Neka su već bila u stanju raspadanja, dok su drugi leševi bili još svježi, netom ubijeni.”

Na ovome mjestu Kanađani bilježe grozomoran prizor čija je vjerodostojnost u najmanju ruku upitna.

Njihovo se sljedeće svjedočanstvo ne može uzeti kao ozbiljno ako nije potkrijepljeno nalazima forenzičara:

“U jednom selu Calvin je vidio tijela dviju djevojaka, koje su bile uzastopno silovane nekoliko puta, potom vezane za stolice i zapaljene.”

Završetak kanadske medačke epizode u knjizi “Odvažnost na kušnji” otvara mnoga pitanja na koja do sada nije odgovoreno ni s jedne strane, premda se radi o ljudskim životima:

“Kiša je padala cijele noći dok je ono malo vojnika raspoređenih na ničijoj zemlji čekalo mogući protunapad, sa srpske ili hrvatske strane.
Konačno, tog kišnog jutra, 17. rujna, stigla je skupina UN-ovih civilnih policajaca, da pretraže zgarišta u potrazi za umorenim civilnim žrtvama.

Na terenu su izbrojili leševe, koji su bili već u raspadajućem stanju, i obratili se snagama za očuvanje mira da ih pokopaju.

Emocionalni učinak na kanadske vojnike nije se mogao izmjeriti.
Vidjeli su tijela koja se raspadaju i živjeli s trulim zadahom smrti, bespomoćni pred netom ubijenima i umirućima.

No, kad su kanadski ‘mirotvorci’ otkrili detalje o gubicima hrvatskih snaga, moral je porastao.

Službeno, Hrvati su priznali da su snage UN-a ubile ili ranile 27 njihovih vojnika u Medaku.

Neslužbeno, ukupan je broj procijenjen na oko 30 mrtvih i više od 100 ranjenih.

Od rata u Koreji bila je to najoštrija akcija u kojoj su sudjelovale kanadske snage.

Pa ipak, oni tvrde da su imali samo četiri ranjena i nijednog ubijenog vojnika.

Viši dužnosnici obrane u Ottawi nisu mogli predvidjeti ishod u uvjetima političkih nesuglasica.

Prema njihovom mišljenju, nije bilo potrebe upozoravati medije na situaciju koja je mogla lako potpaliti vatru.

Osim toga, opći izbori bili su u tijeku, a bivši ministar obrane Kim Campbell sad je predsjednik Vlade.

Tako je Medak prepušten zaboravu – nikakva publiciteta, nikakvih protuoptužaba, nikakvog službenog zapisa.

Osim za vojnike koji su u ovome sudjelovali, najopasnija kanadska vojna akcija od Korejskog rata jednostavno se nikad nije dogodila.”

FERAL TRIBUNE, 04.08.2001.

VEZANI TEKST:

18. GODIŠNJICA ZLOČINA U MEDAČKOM DŽEPU: U Beogradu služen parastos stradalima