Piše: Slavo KUKIĆ

Vrijeme odmora je, očito, iscurilo. A vruća politička jesen, kako stvari stoje, svom silinom definitivno kuca na vrata. I već danas su prepoznatljivi kameni spoticanja koji bi je mogli obilježiti. Formiranje državne vlasti će, nema dvojbi, i dalje biti na vrhu liste prioriteta kojima se zagađuje javni prostor. Faliti, potom, neće – a to i ovi dani pokazuju – ni svakodnevnog zamlaćivanja svjetine pričama o trećem entitetu, osuđenosti BiH na raspad, ali i onih o ekskluzivnom pravu na nju. O jadu bi nas, na koncu, zabaviti mogli i ovdašnje religijske vođe – „veliki“ reis prije svih, ali i poneki od dvojnika mu iz drugih konfesija.

VEZANI TEKSTOVI: MINISTAR ZUKAN HELEZ: Za tri mjeseca otkriveno 929 lažnih kosrisnika boračkih prava, te su ostvarene uštede od 3,2 miliona KM MINISTAR ZUKAN HELEZ U KLINČU S LAŽNIM BORCIMA: Muž Borjane Krišto dobijao je 1.300 KM kao zapovjednik ratne bolnice, a to uopće nije bio!

Nedavno, naime, resorni ministar izjavi kako je provedenom revizijom iz stečenog prava već do danas izvedeno skoro pa tisuću korisnika. I kako je, da ništa drugo ne bude urađeno, federalnom proračunu godišnje time ušteđeno nepunih trinaest miliona maraka. A revizijom je, navodno, obuhvaćena tek petina od ukupne mase korisnika ratnih vojnih invalidnina. Što bi, onda, imalo značiti da bi broj iz prava izvedenih mogao narasti i na pet-šest tisuća, te da bi masa ušteđenih proračunskih sredstava, na godišnjoj razini, mogla dostići cifru i od šezdesetak miliona – konvertibilnih maraka dakako.

Na guranje, međutim, u zapećak „velikih“ tema, na kojima bi se čitavu ovu jesen moglo „jahati“, osuđeni će, tako se danas čini, i dalje biti elementarna pitanja života. A, ako bi se neka od njih i pokušalo staviti na dnevni red – teško će ići. I ne samo to. Ona bi, da stvar bude gora, mogla biti iskorištena i za nova nacionalna talasanja. U prilog tome, uostalom, govori i najnovije iskustvo s pokušajima federalnog ministarstva branitelja da izvrši reviziju instaliranih prava na invalidske dodatke sudionika posljednjega rata.
Nedavno, naime, resorni ministar izjavi kako je provedenom revizijom iz stečenog prava već do danas izvedeno skoro pa tisuću korisnika. I kako je, da ništa drugo ne bude urađeno, federalnom proračunu godišnje time ušteđeno nepunih trinaest miliona maraka. A revizijom je, navodno, obuhvaćena tek petina od ukupne mase korisnika ratnih vojnih invalidnina. Što bi, onda, imalo značiti da bi broj iz prava izvedenih mogao narasti i na pet-šest tisuća, te da bi masa ušteđenih proračunskih sredstava, na godišnjoj razini, mogla dostići cifru i od šezdesetak miliona – konvertibilnih maraka dakako.

Ima li, međutim, ministar branitelja izgleda na uspjeh? Što se mene tiče, neka mu je Svevišnji na pomoći. Slijedi li se, pak, logika objektivne procjene, neće biti nimalo jednostavno. U prilog tome, uostalom, govore i najnovija događanja. U Širokom Brijegu, recimo, pripadnici braniteljske populacije, prosvjedujući protiv revizije stečenih prava, zakovaše vrata Ureda obrane. Ali, to nije i najvažnije. Na stranu prosvjednika svrsta se i županijska vlada tvrdeći kako se nad hrvatskim braniteljima i cijelim HVO-om vrši neviđeno pravno nasilje – zbog čega ona, onda, traži i hitno zaustavljanje revizije, ali i preispitivanje ustavnosti zakona koji je omogućuju.

Slična, pak, priča već sutra se može ponoviti i drugdje. Jer, korisnik ratne vojne invalidnine danas je, uz svo poštovanje prema osobama kojima pravo na nju ne treba nijekati, postalo najunosnije zanimanje. Zbog čega se i „ratni vojni invalidi“ gotovo pa svakodnevno kote. Nedavno, primjerice, portali objaviše podatke iz Gruda. A ako je njima vjerovati, samo u ovoj općini je u pravo na neki od invalidskih dodataka uvedeno preko devet stotina osoba. U ratu je, drugim riječima, manje ili više onesposobljeno skoro pa polovica punoljetna svijeta. A među njima su, tvrde Gruđani, i oni koji se među ratnim vojnim invalidima ni teorijski nisu mogli naći – osobe koje su se od rata sklanjale zarađujući po zemljama zapadne Evrope, oni koji tih ratnih godina bijahu izvan biološke granice u kojoj su čak i teorijski u ratnim sukobima mogli biti angažirani, tko zna tko sve još ne. Uz sve to, u Grudama svih tih godina, barem što se ratnih sukoba tiče, ni puška ne puče. Zamislite, onda, kakvo bi stanje tamo danas bilo da sjedište Herceg-Bosne imaše nesreću da budu izloženo višegodišnjem raketno-topovsko-tenkovskom „čašćavanju“. Kao, recimo, Sarajevo. Jer, ako je po broju ratnih vojnih invalida suditi, i ovako su stradale više nego glavni grad.

Ni na kraj mi pameti, dakako, nije prozivati jedan kraj na račun drugih dijelova zemlje. Nije to, pretpostavljam, puno drugačije ni drugdje – od Neuma do Save. A ako imamo takav društveni ambijent, smislenim se čini zapitati – je li uopće moguće parirati pritisku, pod kojim se, aktualni i svaki budući ministar branitelja, počne li čačkati mečku, mora naći? Ministar nas uvjerava da će istrajati. I da u pravnoj državi za one koji se ponašaju kao u Širokom Brijegu postoji zakon. I ne samo to. Ima on, veli, i drugih načina da tamošnje bukadžije prizove pameti – među inim i obustavu svih isplata u toj općini sve dok im sami Širokobriježani ne stanu na kraj. Kao što, dodaje, ima instrumente i da liječnike, koji svoj posao radiše suprotno načelima profesije, privede sudu pravde – one koje je već dosada prozvao, a njih je najviše u Mostaru, ali i sve ostale za koje u procesu revizije tek bude utvrđeno da su zarad prljave zarade radili suprotno i zakonu i liječničkoj etici.

Zaboravimo, međutim, načas fakte. No, kako prešutjeti barem neke od dilema u vezi s njima? Zar se, recimo, smislenim ne doima pitanje je li obrana domovine i vlastitog doma čast i obveza koja se podrazumijeva ili, na što bh. iskustvo upućuje, način da se – pod krinkom da su zbog sudjelovanja u obrani nepovratno narušeni život i zdravlje – bez rada osigura solidna, osobna i egzistencija čitave obitelji? Prihvati li se, pak, teza o obrani kao obvezi i časti, teško je ne zapitati od koga su građane ove zemlje njezine vojske i svi ti silni branitelji, kako god da im tepaju, branili? I tko je napadač? Od koga smo, recimo, ja i moja obitelj svih tih ratnih godina bili životno ugroženi? I za koga sam, sukladno tome, a na isti način i svi ostali u ovoj zemlji, primoran slijedećih trideset-četrdeset godina od svoje zarade izdvajati? Logičan bi odgovor, jel' tako?, trebao glasiti – za one koji su me branili. OK. Ali, zašto sam prisiljen izdvajati i za one koji su me – tako mi svakodnevno u nacionalno osviještenim medijima objašnjavaju – napadali? Jer, doprinos kojeg izdvajam slijeva se u zajednički fond – iz kojeg se namiruju svi, i oni koji me „braniše“ i oni od kojih me „braniše“. Čekajte, zar tu nisu pomiješani neki lončići – neki od njih me „napadaše“, neki, opet, od tih istih „braniše“, u konačnici me, međutim, prisiliše da izdvajam za sve, i za branitelje i za napadače, a svi oni se, kao najrođeniji, sada namiruju s istog korita. I javno zbore o svojim zaslugama za ovu državu? Pa, ljudi moji, uzviknuo bi poznati sportski novinar, zar je u trećem mileniju takvo što uopće moguće? I zar u trećem mileniju još uvijek ima ljudi kojima se takva logika može prodati kao rog pod svijeću?

Ako imamo takav društveni ambijent, smislenim se čini zapitati – je li uopće moguće parirati pritisku, pod kojim se, aktualni i svaki budući ministar branitelja, počne li čačkati mečku, mora naći? Ministar nas uvjerava da će istrajati. I da u pravnoj državi za one koji se ponašaju kao u Širokom Brijegu postoji zakon. I ne samo to. Ima on, veli, i drugih načina da tamošnje bukadžije prizove pameti...

Nisu, potom, sporne ni obveze države prema njezinim građanima. Nije, recimo, sporna obveza države da skrbi o invalidnim licima, neovisno o tome gdje je i kako invaliditet im nastao. Jer, u pitanju je obveza države na socijalnu osjetljivost prema njezinim građanima. Ali, što jes'-jes', obveza je ozbiljne države i da onemogući tovarenje na pleća svojih građana onih koji bi neki od invaliditeta rado simulirali kako bi se bez rada cijeli život dobro uhljebili. Postupa li, pak, bh. država na taj način. Sudi li se, recimo, po najnovijoj praksi županijske vlasti u Širokom Brijegu – ne! Jer njoj, kako stvari stoje, nije važno jesu li od revizorskih timova provjeravani korisnici invalidskog dodatka stvarno invalidi ili, pak, koristeći odobreni im dodatak, od usta uzimaju onima kojima je pomoć istinski potrebna? Potpuno suprotno, apostrofiranoj županijskoj vlasti je važno da se na obmani stečeno pravo zaštiti pod cijenu da se zbog njega izazovu i nova društvena talasanja. U prilog tome, uostalom, govore i činjenice. Onom, primjerice, tko nešto bolje poznaje stanje na prostoru zapadne Hercegovine, teško da može promaći podatak kako se veliki broj ratnih vojnih invalida nalazi i među državnim službenicima. A to, opet, znači da oni s državnih jasala uzimaju po dva osnova – kao djelatni državni činovnici, te kao invalidna lica kojima je potrebna pomoć društva. Čudno, zar ne?

Ili, čemu zakivanje vrata općinskoga ureda obrane ako je u vezi s korisnicima invalidskog dodatka sve u redu? Odnosno, zar je problem ako državne institucije žele izvršiti provjeru korisnika takvog dodatka? I zar samo suprotstavljanje provjeri ne upućuje na zaključak kako u svemu tome nešto smrdi? A smrdi, i to tako intenzivno da nam život zagorčava svima. I to, u najdoslovnijem značenju te riječi.

(DEPO PORTAL)