U vezi sa optužbama o podmićivanju poslanika u Parlamentu BiH od strane bivšeg ambasadora SAD u BiH, Douglasa McElhaneya, prvi put prenesenim u Nezavisnim novinama, 3. septembra 2011.

Piše: Zlatko HADŽIDEDIĆ

Wikileaks je nedavno objavio povjerljive depeše koje je u aprilu 2006. tadašnji ambasador SAD u BiH, Douglas McElhaney, slao svojim nadređenim u State Departmentu. U jednoj od njih, on je svoj lični neuspjeh pri nametanju tzv. aprilskog paketa ustavnih amandmana u Parlamentu BiH pokušao opravdati potkupljivanjem poslanika da glasaju protiv ovih amandmana, koje su navodno vršile Stranka za BiH i HDZ 1990, uz aktivnu podršku Katoličke crkve. U jednoj od tih depeša, McElhaney navodi i moje ime, lažno me optužujući da sam djelovao kao „koordinator udruženih napora“ ovih snaga da rušenje paketa u Parlamentu osiguraju putem kupovanja poslaničkih glasova. U svrhu korektnog informiranja javnosti, dužan sam odgovoriti na ove neistinite tvrdnje.

Da bi svoju krivicu za ovaj neuspjeh opravdao pred svojim poslodavcima, McElhaney posegnuo je za jednim krajnje nediplomatskim i potpuno neozbiljnim sredstvom. Iskonstruirao je vlastitu teoriju 'vatikansko-harisovke' zavjere, prema kojoj se njegovim neumornim pritiscima oduprla mala ali odabrana četa 'zavjerenika' koja se koristila svim nečasnim sredstvima, uključujući tu i novčano podmićivanje poslanika i kupovanje njihovih glasova.

Prije svega, vidljivo je da u ovoj depeši ambasador McElhaney priznaje svoju potpunu nemoć u nastojanjima da pomoću svih dostupnih metoda diplomatskog pritiska postigne da aprilski amandmani budu usvojeni. Da bi svoju krivicu za ovaj neuspjeh opravdao pred svojim poslodavcima, McElhaney posegnuo je za jednim krajnje nediplomatskim i potpuno neozbiljnim sredstvom. Iskonstruirao je vlastitu teoriju 'vatikansko-harisovke' zavjere, prema kojoj se njegovim neumornim pritiscima oduprla mala ali odabrana četa 'zavjerenika' koja se koristila svim nečasnim sredstvima, uključujući tu i novčano podmićivanje poslanika i kupovanje njihovih glasova.

Prema McElhaneyu, u ovom udruženom poduhvatu učestvovali su i osvetoljubivi Božo Ljubić i vlastoljubivi Haris Silajdžić, i Katolička crkva i Kardinal Puljić, pa čak i moja malenkost. Ova heterogena grupa bila je ujedinjena samo jednim motivom: da bez ikakvog razloga sruši njegove časne napore da Bosni i Hercegovini donese prijeko potrebni napredak. McElhaney navodi da su propali svi njegovi pokušaji lobiranja u korist usvajanja paketa (koji su dosezali do Reisa Cerića, pa i do Vatikana), kao i svi napori da pojedine poslanike iz SBiH i HDZ 1990 prevede iz 'anti-paketskog' u 'pro-paketski' tabor. Međutim, dogodilo se upravo suprotno: jedan od poslanika iz 'pro-paketskog' bloka, Mehmed Žilić, prešao je u 'anti-paketski' i glasao protiv usvajanja, a iznenađeni McElhaney odmah je u svom izvještaju ovaj 'prelazak' proglasio neregularnim, te posljedicom kupovanja Žilićevog glasa koje sam navodno, „svojim naporima i novcem“, izvršio upravo ja!?

Bilo bi komično, kada ne bilo žalosno da se ambasador tako ugledne zemlje kao što su SAD bavio moralnim diskreditiranjem i blaćenjem svih koji su se suprotstavili njegovim pritiscima, pri čemu je to podupirao pukim tračevima, bez ikakvih utemeljenih argumenata. Naravno, niko u ovoj zemlji ne sumnja u trajnu konstruktivnost politike SAD spram jačanja državnosti BiH, izraženu i u pokušajima da se Dejtonski ustav pomoću amandmana učini funkcionalnijim. Ali, postavlja se pitanje: zašto je ambasador McElhaney ovu politiku tumačio na takav način da je izazvao otpor upravo onih političkih i društvenih snaga koje su se oduvijek čitavim svojim bićem borile za jačanje ove državnosti?

Koliko mi je poznato, s obzirom na moju ulogu „koordinatora udruženih napora SBiH i HDZ 1990“, ove dvije stranke nikada nisu bile protiv predloženih amandmana kao takvih, budući da je velika većina sadržavala odredbe koje bi vodile jačanju državnih struktura BiH. Njihove primjedbe odnosile su se samo na jedan amandman koji je, prema njihovom mišljenju, mogao da dovede do potpunog raspada ovih struktura...

Kao savjetnik tadašnjeg predsjednika SBiH, Safeta Halilovića, bio sam upoznat sa razgovorima o aprilskim amandmanima koje je sa predstavnicima parlamentarnih stranaka vodio ambasador McElhaney. Stoga mogu reći da ovi sastanci ni u jednom trenutku nisu imali elemente pregovora o sadržaju paketa i da je McElhaney bio krajnje rigidan u svom insistiranju da paket mora biti prihvaćen u obliku u kojem ga je on postavio na sto, te da nijedan amandman ne može biti izmijenjen bez obzira na bilo kakve primjedbe i prijedloge političkih stranaka.

Koliko mi je poznato, s obzirom na moju ulogu „koordinatora udruženih napora SBiH i HDZ 1990“, ove dvije stranke nikada nisu bile protiv predloženih amandmana kao takvih, budući da je velika većina sadržavala odredbe koje bi vodile jačanju državnih struktura BiH. Njihove primjedbe odnosile su se samo na jedan amandman koji je, prema njihovom mišljenju, mogao da dovede do potpunog raspada ovih struktura, te su tražile njegovo korigiranje ili eliminiranje. Ovim amandmanom bilo je predviđeno da Parlament bude raspušten u slučaju da izbor predsjedavajućeg Vijeća ministara tri puta zaredom bude blokiran putem entitetskog glasanja, pri čemu je potpuno izostavljena pozitivna pravna odredba kojom bi se preciziralo na koji način i u kojem roku bi bio konstituiran novi saziv Parlamenta. U slučaju primjene ovog amandmana, moglo bi se dogoditi da BiH na neodređeno vrijeme ostane i bez izvršne i bez zakonodavne vlasti, pri čemu bi vlast bila konstituirana samo na nivou entiteta, te bi bilo koji politički avanturisti sposobni da prikupe entitetsku većinu mogli doći u poziciju da suverenitet BiH u potpunosti prenesu na nivo entiteta i dovedu do konačnog raspada države. Sve do danas ostaje nerazjašnjeno zašto je McElhaney do kraja insistirao na neizmjenjivosti ovog amandmana.

Uprkos višestrukim upozorenjima koja su dolazila iz SBiH i HDZ 1990 da u Parlamentu neće glasati za paket ukoliko ovaj amandman tu ostane u neizmjenjenom obliku, ambasador McElhaney bio je uvjeren da ove stranke ne mogu dobiti potrebnu trećinu glasova kako bi blokirale njegovo usvajanje, te je prvo nastavio s pritiscima da svi u BiH moraju pristati na usvajanje kompletnog paketa, a zatim je, prema vlastitim navodima, započeo ustrajno lobiranje među poslanicima kako bi skupio potrebnu dvotrećinsku većinu. Ignorirajući sve iznesene pravne argumente, McElhaney se radije upustio u kampanju diskreditiranja onih koji su te argumente iznosili, te je putem svojih izvještaja i upornom medijskom kampanjom ove argumente svodio na već pomenute teze o „ličnoj osveti“ i „neutaživoj gladi za vlašću“.

Kao što pokazuju njegove kasnije depeše, McElhaney je i nakon aprilske odluke Parlamenta, skoro do kraja svog mandata, nastavio da vrši pritisak da paket bude naknadno usvojen, smatrajući odluku Parlamenta neobavezujućom. U javnosti u BiH i danas dominiraju ove krajnje površne i naizgled prihvatljive teze koje je godinama neprekidno ponavljao McElhaney uz pomoć političkih snaga koje su zagovarale usvajanje paketa, a u sjenu su potisnuti mnogo složeniji pravni argumenti protiv navedenog amandmana koje su godinama iznosili predstavnici SBiH i HDZ 1990.0

Iskreno vjerujem da otkrivanje poruka koje je ambasador McElhaney slao u Washington predstavlja veoma dobru priliku da se javnost končano direktno upozna sa ovim pravnim argumentima, te da joj umjesto površnih teza i neargumentiranih tračeva na uvid napokon bude stavljen potpuni i stvarni sadržaj tzv. aprilskog paketa. U tom slučaju, vjerujem da će se sve tvrdnje koje je u svojim izvještajima iznio bivši američki ambasador Douglas McElhaney, a koje su za cilj imale diskreditiranje političkih protivnika ovog dokumenta, pokazati potpuno apsurdnim.

(DEPO PORTAL)