Priredila: Farrah Purić

Nakon pet mjeseci pregovora, žena, koja je bilježila diktate nacističkog ministra propagande i javnog prosvjetljenja, prisjetila se kako je bilo kucati izvještaje i naredbe, kao što je notorni Berlin Judenrein (''čišćenje'' Berlina od Jevreja).

Pomselova, kaže, nije pretjerano podnosila Goebbelsa, sjeća ga se kao hladnog i distanciranog čovjeka, ponekad, kako kaže, i čudovišnog:

„Nisu mu se mogao približiti. Nikad nije postavljao nikakva pitanja lične prirode. Mislim da do samog kraja nije znao ni kako se zovem. Olako je prošao – samoubistvo. Znao je da bi ga Saveznici osudili na smrt. Koliko kukavički, toliko je i pametan potez bilo to samoubistvo, jer je znao šta ga čeka u protivnom.“

Goebbels je ustrijelio svoju suprugu Magdu, pa sebe, ali tek nakon što su otrovali svojih šestoro djece, jer nisu željeli da ona odrastaju u postnacističkoj Njemačkoj. Prema iskazima svjedoka koji su našli njihova tijela, najstarija, dvanaestogodišnja Helga, pružila je otpor majci nakon što je shvatila šta se dešava.

Brunhilde danas otvoreno priznaje svoj odnos i stav prema nacizmu:

„Priključila sam se Partiji 1933. Pomislila sam – zašto ne? Ionako su svi to već učinili. Radila sam s još tri sekretarice u predivnoj biblioteci na Wilhelmplatzu u Berlinu. Ponekad sam radila dosadne i monotone stvari, ali ubrzo sam uznapredovala na poziciju šefice odjela stenografije. Bilježila sam sve što je izustio. I on i njegovi glavni pomoćnici. Motiviralo me to što mi je šef vjerovao, a ja ga nisam željela razočarati.“

Kao glavna sekretarica, imala je pristup ogromnoj većini tajnih dokumenata, koji su joj pomogli da shvati koliko je duboko Njemačka, zapravo, zaglibila u rat u tom trenutku.

Ipak, niječe bilo kakva saznanja o holokaustu, iz prostog razloga što Goebbels nikad ne bi ostavio takav trag na papiru.

„Bila sam mlada, glupa, priprosta i potpuno nezainteresirana za politiku. O planu i programu istrijebljenja Jevreja sam čula tek nakon rata. Goebbels to nikad nije pominjao u svojoj korespondenciji.“

Posljednih deset dana Reicha provela je u podrumima zgrade Ministarstva propagande. Danju su grad ravnali ruska artiljerija i američki bombarderi, a noću britanski.

Čak i pod takvim okolnostima, nije prestala s neumornim skupljanjem šefovih direktiva, koje su huškale na dalji otpor izmučeni njemački narod, koji je odavno osjećao posljedice izgubljenog rata.

„1. maja stigla je vijest iz Hitlerovog kabineta – Führer se ubio dan prije. Ubrzo potom su došli Rusi i izvukli me iz podruma. Provela sam pet godina u ruskim 'specijalnim kampovima.'“

„Nikad neću oprostiti Goebbelsu zlo koje je nanio svijetu.'', kazala je na kraju gospođa Pomsel.

Osoblje viših nacističih oficira se, činilo se tada, u najvećem broju dobro slagalo s nekim od najmonstruoznijih ljudskih primjeraka u hisoriji čovječanstva. Izuzetak je bio Joachim von Ribbentrop, bivši nacistički ministar vanjskih poslova (1938-1945), koji je bio prezren od svih, navodi poznati engleski povjesničar, publicist i novinar, Andrew Roberts.

Reinhard Spitzy, Ribbentropova privatna sekretarica, u intervjuu datom istom autoru, kazala je da je iznad svega prezirala svog bivšeg šefa. S gađenjem koje samo austrijski aristokrat može iskazati prema susjednom plebejcu, svog bivšeg šefa nazvala je: „...'naprednim' njemačkim prodavcem šampanjca koji je živio na supruginoj grbači...“ Spitzy, koja je s mnoštvom drugih nacista nakon sloma režima pobjegla i potražila novi život u Argentini, insistira da je Ribbentrop svoje „von“ (označava pripadnost aristokraciji u njemačkim prezimenima) dobio tako što je platio dalekoj rođaki da ga usvoji dok su mu roditelji još bili živi.

Adolf Hitler, unatoč činjenici da je esencija sveg zla, bio je dobar i savjestan poslodavac. Njegova sekretarica, Traudl Junge, koja je pribilježila njegovu posljednju volju i oporuku u njegovom bunkeru u Berlinu, kasnije je kazala:

„Priznajem, bila sam fascinirana Adolfom Hitlerom. Bio je ugodan šef i očinska figura u mom životu. Ignorirala sam sva unutarnja upozorenja i uživala provodeći vrijeme s njim, skoro do gorkog kraja. Nije se tu radilo o onom šta je govorio, nego o načinu kako je govorio i radio.“

Druga Hitlerova sekretarica, Christa Schroeder, koja je također ostala s njim sve do sloma nacizma, pisala je u svojim memoarima o malim znacima pažnje ili nenadanim posjetama osoblju u bolnicama, kojima je Hitler pokazivao zahvalnost i interesirao se o njihovim privatnim životima. Čak je ohrabrio Traudl da se uda za časnika Hansa Hermann Jungea (Waffen SS), koji je poginuo u borbi godinu dana nakon vjenčanja.

Hitler za života nije dozvoljavao svojim sekretaricama pušenje, no, jedna od prvih stvari koje su uradile nakon Adolfova samoubistva je, naravno, bilo paljenje cigareta. 

(BL!N)