Piše: Gojko Berić

Kao što sve na ovom svijetu prolazi i vraća se, prođe i najveći muslimanski praznik. Naslušali smo se ramazanskih i bajramskih molitvi i poruka i načitali priča o iftarenju, onom nekadašnjem i ovom današnjem. Vrijeme je neumitno promijenilo i taj ritual. Nisam odgojen u vjerskom duhu, pa moje lično iskustvo nije takvo da mogu doživljajno svjedočiti o osjećanjima koja u vjernicima izazivaju Bajram, Božić ili jevrejski praznici. Miris davnih somuna, svjetlo kandilja, glas nekadašnjih mujezina sa nekadašnjih minareta, ili čarolija božićne noći - to je nešto drugo, nešto što u čovjeku ostavlja neizbrisiv trag, bilo da je vjernik ili ateista. Na to me je svojom punoćom podsjetio tekst književnice Nure Bazdulj - Hubijar, objavljen u bajramskom dvobroju Oslobođenja, pod naslovom "Bajram ide...". U sjetnom opisu odavno minulih bajrama koje je Nura Bazdulj dočekivala i provodila u roditeljskoj kući u Sarajevu, kao oštar kontrast izdvaja se sljedeće mjesto: "Tako je bilo u godinama mog djetinjstva i moje mladosti, u godinama za koje se uporno tvrdi da se u njima vjera nije smjela prakticirati. Nikako se ne mogu suglasiti s tim. Nisu mogli oni kojima je ovozemaljsko tada bilo preče (i sad je). Poslije, nekako od rata, nešto u meni se slomilo. Kad su oni drugi došli na tevbu, ja prestala sve prakticirati."

Istog dana u Politici sam naišao na slično intonirani zapis "O vremenu zajedničkih praznika", čiji je autor Sead Biberović, programski koordinator nevladine organizacije Urban-in iz Novog Pazara. I u toj je priči, prema kazivanju starih Pazaraca, nekada sve bilo drugačije, ljepše i bolje, Pazar je stvarno bio čaršija, nije bilo zlobe i zavisti kao sada, komšija je komšiji bio bolji nego brat, tuđe se poštovalo kao svoje, a ponekad i malo više, a svi su zajedno slavili različite praznike - i muslimanske, i pravoslavne, i jevrejske. "Verujem  da nije sve bilo tako idilično, veselo, bezbrižno i razdragano. Ipak je u čovekovoj prirodi da pamti lepe, a zaboravlja ružne stvari. Ali, takođe verujem (a dosta toga i pamtim) da je sigurno bilo bolje nego što je sada", piše Biberović.

Tokom cijelog mjeseca ramazana imami su, kao što to čine svake godine, podsjećali vjernike da je post put ka njihovom osvještenju, da on pročišćava i oplemenjuje njihove duše, da ih čini skromnim, da iz njih istjeruje agresivnost i sebičnost. Sve u svemu, održava ih postojanim u vjeri i čini ih čestitijim i poštenijim nego što možda jesu. Međutim, sudeći prema crnim hronikama ovdašnjih novina, stvarnost je to u priličnoj mjeri demantovala. Te crne hronike bile su isto tako pune vijesti kao i prije ramazana, kao što će biti pune i poslije ramazana. Dileri su i dalje rasturali drogu, u Sarajevu nije prestalo nasilje, praštale su bombe kašikare, radili su noževi i čakije, pljačkane su banke, u selima su silovane i ubijane starice, bludničilo se nad maloljetnicama, kriminal i korupcija nisu gubili vrijeme, pijani i drogirani vozači gazili su ljude po cestama, gradske siledžije napadali su vozače trolejbusa i tramvaja, a radničkih štrajkova i protesta nikad nije bilo više. Sve to u zemlji u kojoj su vjerske institucije, sa neskrivenim političkim ambicijama, izvršile invaziju na gotovo sav javni prostor i koja se nikako ne može nazvati sekularnom državom.

Nije samo u Novom Pazaru nekada bilo više ljudskosti, prijateljstva i tolerancije nego što ih ima sada, toga je bilo više svugdje na ovim prostorima. I nije se samo u Nuri Bazdulj "nešto slomilo". Takvih poput nje na hiljade je u ovoj zemlji, ljudi različitih zanimanja, mahom pripadnika srednje i više predratne građanske klase, koji su i u bivšem režimu išli u džamiju i crkvu. Kad su početkom 90-ih godina prošlog stoljeća u bogomolje nagrnule gomile ateiziranih konvertita i svrstale se pod zastave vladajuće klero-šovinističke ideologije, predratni istinski vjernici su shvatili da su od te gomile prezreni i da im u njoj nije mjesto. Uprkos tome, vjerskim vođama imponuje ta nova pastva, u kojoj ima svega i svačega, od bivših komitetlija i karijerista svih fela, preko tipova rođenih za sve režime, do neukih marginalaca.

Ta nova pastva je uvećala moć vjerskih institucija, a istovremeno ih lišila bilo kakve odgovornosti za stanje u društvu. I ptice na grani znaju da je bosanskohercegovačko društvo razoreno i bolesno, ogrezlo u moralnoj žabokrečini i jadno u ekonomskom i socijalnom pogledu, ali se vjerski prvaci ponašaju tako kao da se to njih ni najmanje ne tiče. Reis Mustafa Cerić godinama mijenja svoje favorite među bošnjačkim političarima, a kad se njegov izbor pokaže katastrofalnim, kao u slučaju Harisa Silajdžića, on ostaje bez ikakvog komentara. Stranački lideri, premijeri i ministri koji nisu po volji Islamske zajednice izloženi su kritici i grubim diskvalifikacijama. Većina političara se u džamijama utrpava u prve safove, pa zašto ih onda reisove molitve ne učine odgovornijim i boljim ljudima nego što jesu? Milorad Dodik se svaki dan krsti po nekoliko puta, ali što se više krsti, on je sve gori kao čovjek i sve veća štetočina kao političar. Šta je kardinal Puljić uradio da Dragana Čovića i kompaniju odvikne od korupcije i potkradanja države?

Naravno, vjerski autoriteti nikada neće priznati nemoć religije pred onim što se zove čovjekova savjest. Uostalom, nema te ideologije koja je u stanju da u biti promijeni čovjekovu prirodu. "Ako stvari idu dobro, i religija i zakoni su korisni, a ako idu loše, nisu ni od kakve koristi", pisao je atinski političar i zakonodavac Solon, jedan od sedmorice legendarnih mudraca. A Bosna i Hercegovina je zemlja u kojoj stvari idu loše. Jako loše.

Oslobođenje/DEPO PORTAL/a.k.