Razgovarao: Edin BARIMAC

Tri godine pisanja kolumni u magazinu „Azra“ pretočeno je u knjigu „Ja, mahaluša“. O kojim temama ste najradije i najčešće pisali i zašto?

U našoj kulturno onduliranoj stvarnosti svako propitivanje problema, ispisivanje mišljenja ili pokušaj ukazivanja na drugu stranu medalje, izaziva sveopće zgražavanje i negaciju. Pogotovo ako to radite u kontinuitetu i za takvo što dobijate medijski prostor. Zaista je pravo čudo da mi je dozvoljeno da se u tim kolumnističkim zapisima, koji su izlazili u vrlo čitanom porodičnom magazinu „Azra“, bavim određenim tabuima, od (ne)upitne seksualnosti bosanskog čovjeka do onoga što čini ili narušava mentalno zdravlje porodice. Pisala sam uglavnom o muško-ženskim ljubavnim odnosima bez uvijanja, direktno, iznutra, u većem procentu vjerodostojno, nastojeći vidjeti kristalno čisto obje strane. A opstala sam samo zbog toga što je kolumna naišla na veliki odziv, bila izuzetno čitana i sve to vrijeme bila zaštitni znak „Azre“. Knjigu sam sastavila od izabranih priča samo zbog toga što su to tražili vjerni čitatelji i sugerirali mi da bi sve priče voljeli imati skupljene na jednom mjestu. Zahvaljujući njima i TKD „Šahinpašić“ knjiga je prije nekoliko dana izašla ispod „čekića“.

Možete li nam predstaviti knjigu u nekoliko riječi? Šta nam „Ja, mahaluša“ donosi?

Pokušala sam otvoreno, sočno i živopisno prepričati ljubavne zgode iz života Bosanca i Bosanke. Postratno traumačno društvo najviše se odrazilo na muškarca, ženu, porodicu. Mi nemamo pojma koliko smo inficirani i Istokom i Zapadom, puni predrasuda i tabua a pri tom skloni trendizaciji u svemu. Ove priče to otkrivaju i pomalo se rugalički odnose prema raznim savremenim instant fenomenima kao što su ženske i muške sponzoruše, ljepota po svaku cijenu, švalerancija, šerijat na bosanski način, muški i ženski klimaks, mamin sin, tatina kćer, seksualne slobode, svekrve, punice, karijeristkinje, situacije kad mati hoće da je bolja, mlađa i ljepša od kćerke, bračne peripetije i slično. Pri tome je humor okosnica svega. Ima u tim pričama mnogo autoironije, ženskog mangupluka, sarajevskog čaršijskog šmeka koji se najjasnije uočava u rječniku – žargonu, šatro vokabularu i profiliranom jeziku gradskih ulica koji ova nova generacija nema od koga naučiti. A treba! Definitivno smo zbog tog našeg lucidnog duha i ležernog zafrkantskog humora bili „numero uno“ u nekadašnjoj zemlji a i danas njegovi ostaci žive na tom geografskom području zahvaljujući pojedinim autorima. Knjiga je za svakoga ko se pronalazi u tim sferama, a nema ga, rekla bih, ko to može ignorirati. Pa problem uvijek leži u krevetu! Kao po onoj čuvenoj „Zabranjenog pušenja“: I dok sjedim ovdje u mraku i kroz prozor posmatram njega, kontam da je Frojd u pravu i da je seks korijen svega!

Javnost je podijeljena. Jedni Vas smatraju osobom „oštrog“ jezika za društvenu zbilju, dok će drugi pak kazati da su tekstovi i teme o kojima ste pisali površno tretirane. Kako na to gledate?

Kako na to mogu gledati nego sa zadovoljstvom!? U ovom posvemošnjem anemičnom, ignorantskom i egotripnom vremenu, ako mogu svojim profesionalnim pisanjem izazvati bilo kakvu reakciju, trebam biti sretna, ne zbog sebe, nego zbog onih koji ipak osjećaju potrebu da se na trenutak bave mišlju. Što se tiče komentara da imam oštar jezik, to može biti dokaz  neupitne hrabrosti izricanja vlastitih stavova koji su često bili u opreci sa zvaničnim mišljenjem nekolicine kulturnih i medijskih zombija koji nam, nažalost, još uvijek kroje kulturnu i medijsku klimu i, navodno, predstavljaju nekakav establišment koji nas posljednjih desetak godina gura u ponor. Takvim sam se u više navrata i javno i privatno izgovorila, vrlo argumentirano i kritički. Naravno da oni već duže vrijeme hiberniraju jer u medijskoj sferi ne postoji, niti će u dogledno vrijeme postojati strateški koncipirane rubrike u kojima će se u kontinuitetu recenzirati umjetnička djela, objektivizirati vrijednosti i valorizirati stavovi. A ako govorimo o mojoj „površnosti“, onda ima mnogo istine u tome što kažu moji kritičari. Površna sam ako se površnošću može nazvati hrabrost i odgovornost govorenja onoga što svi pričaju, ali nemaju „one dvije kuglice među nogama“ pa da to javno i kažu. Površna sam sigurno i zbog toga što kao novinar nemam pretenzija biti naučnik ili tužitelj, pa sve temeljno dokazivati. Moje je da skrenem pažnju javnosti na nepravilnosti, skretanja, laži, nemoral i ljude koji su korifeji licemjerja u našoj kulturi. Isto kao i na pozitivne stvari koje me mnogostruko raduju. I to radim potpuno čiste savjesti jer nema onoga koji može kupiti slobodnu misao.

Svojevremeno ste u drugim printanim medijima pisali o javnim bh ličnostima, prevashodno iz kulture, i to prilično britko. Hoće li i te kolumne u skorije vrijeme biti pretočene, možda, u drugi nastavak „Mahaluše“?

Objavljivala sam u nekoliko printanih medija komentare, kritike, recenzije, ali i istraživačke tekstove o ovima koji su na čelu nekoliko ključnih kulturnih institucija više od desetljeća, a koji su samosvjesni i beskrupulozni uzimači novca poreskih obveznika, a da nikome ne polažu računa za to što rade. O njima, ali i mnogima koji sa strašću gladnoga koji se nikad nije najeo do sitosti, pisala sam i pisat ću, bez obzira kakav rejting imaju u ovom mediokritetskom sitnosopstveničkom društvu. Uskoro ću sakupiti i objaviti kolumne koje sam godinama objavljivala u „Ljiljanu“, izlazile su pod rubrikom „Na rubu“ i bile su smiona vivisekcija događaja, ličnosti i svih nakaradnih pojavnosti postdejtonske Bosne. A nastavak „Mahaluše“ će se pojaviti ako tržište bude zadovoljno ovom prvom knjigom.

Iznosili ste i vrlo kritičke stavove spram seksulanih sloboda. Zbog čega?

Više su to bile kritike usmjerene prema onim dežurnim moralistima koji su preko noći promijenili dres i sada drže ders drugima o tome šta smiju a šta ne. Bavimo se vanjskim manifestacijama, a ne bavimo se suštinom. Što bi naš narod lijepo rekao: Okolo kolajli, unutra belajli! Ja se u svojim kolumnama najviše držim narodnih mudrosti i provjerenih parola pop kulture, koje odlično ferceraju u paketu. Nikad recimo nije bilo više muškaraca koji smjerno nosaju cekere, idu na pijacu, voze dječija kolica Ferhadijom, izgledaju kao savršeni muževi a u isto vrijeme nikad nije bilo više razvoda, švalerancija, vođenja dvostrukih života. Također, nikad žene nisu bile ovako moćne, da imaju svoj hljeb, ne zavise od „patera familiasa“, i redom izgledaju k'o s naslovnica Voguea, a u isto vrijeme nikad nisu bile nesretnije, nezadovoljnije, depresivnije.... Zašto? Na to pokušavam odgovoriti koristeći plastične i konkretne primjere iz naših života.

Da li sebe zaista smatrate mahalušom i kako biste Vi definisali termin „mahaluša“, odnosno šta to znači?

Definitivno sam mahaluša i tim se dičim! Ne bih knjigu ovako tendenciozno nazvala. Taj termin u potpunosti odgovara metodi koju sam koristila ispisujući ove životne minijature o ljubavi. Ja sam prenosila ono što mi je neko prepričavao, prijateljica, komšinica, rođak, drug.... U tom smislu ja se javljam kao prenositeljica „trača“ ili „tračerica“, a to je u užem smislu sinonim za mahalušu. No, to je fantastičan pojam i u stvari uopće nije negativan, a kod nas je, zbog potcjenjivanja lucidnog bosanskog duha čije je uporište upravo u mahali (a to je opći naziv za gradsku četvrt), dobio nepravedno pejorativni predznak. Ja sam rođena u najstarijoj starogradskoj mahali s lijeve strane Miljacke (Žagrići) i mi mahalaši smo poznavali jedni druge, bili otvoreni, spremni pomoći u svako doba, a tuđu povjerenu intimu nikada nismo iskorištavali na maliciozan način, želeći prvom komšiji napakostiti. Nažalost, pakost je danas mjerilo svih stvari, a to znači da je stara mahala odumrla s nadolaskom ruralno-provincijalnih ili palanačkih nesavladivih elemenata. Ipak, nešto je preživjelo!

Kako vidite modernu bosansku ženu, kakva bi ona trebala biti?

Ne treba se stidjeti svojih korijena, treba poštovati tradiciju, ali ne treba dati da tradicija pojede njenu osobnost. Treba uvijek željeti ostvariti harmoniju jer je ona onaj jezičak na vagi koji može porodicu okrenuti na ovu ili na onu stranu. Ako uspostavi balans u svom biću, pobijedit će ma gdje da krene i ma šta da poželi. Ali ako se prepusti muškarcu ili vremenu da rade za nju, bojim se da je nagrebusila.   

I za kraj koga, koga iz bh. života smatrate najvećom mahalušom? Ili ih ima, možda, više?

Nema te „mahaluše“ u javnom prostoru koja bi mogla povući taj nelaki teret eksponiranja i održavati se uzdignute glave iznad ove baruštine. Ne zbog toga što drčnih i pametnih „mahaluša“ nema, nego zato što te ovdje čim vide da nešto k'o biva znaš i možeš, poseru.... A znamo, teško je usranom do potoka doći....

(DEPO)