Zapisao: Ivan Zovko (Glasnik Zemaljskog muzeja 1891 knjiga 2)

Nalet je danas ostao ain bein (za ništo). Čovjek ga je u svemu pretekao i prestigao. Sam on čudi se i gleda ispod ruke, šta čovjek radi. Hajde nek vrag, ako mu bašta izleže čovjeka, a čovjek vraga beli može i to te kako! A izleći ga je vrlo lako. Evo, kako se može najlakše i najprvlje izleći. Djevojka to samo može učiniti. Mora da joj bude u najmanju ruku barem sedamnaest godina, jer ako je premlada ili prestara, to joj ne će nikako poći za rukom.

Treba, da nikad nije podijelila ama ni riječce s muškom glavom, pa makar da joj je sto puta rođeni otac. Onda taka djevojka prije, nego što će leći naletanjaka, valja, da se za sedam dana i sedam noći ne iščešlja i ne umije, da je sedam puta sunce popljuje. Bože ti ukrili, ko bi to mogao dopustiti od svoga  djeteta. Voljela bih da odmah umre, nego da mi to učini. A ima nedaćnijeh matera, koje zato i ne mare, kad im kćeri s vragom ališ-feriš čine i kad se onam njemu predaju. Nesretnica je svaka, koja to čini i dopušta. Kad je sve to tako učinjeno, onda djevojka treba, da uzme od crne kokoši, koja je kusasta repa jaje, ali samo pronosak ili iznosak. To jaje valja da nosi pod lijevom pazduhom pune puncate četiri nedjelje. Ni u noći se ne smije s njime rastati. Kud god ide, treba joj ga nositi uza se.

Na domaku mjeseca izleći će se onomon nalet, ali tada još nije pravi nalet. Ni sam ne bi znao, da te posjeku, šta je i na što naliči. Ko vražija posla.        I tada ga zovu „cikavcem“. Prije je bivalo puno takijeh cikavaca, koji su ko đavolje stvorenje, aratos ih bilo, od komšija krali maslo, kajmak, med i druge slične stvari te ih zbijali u svoju volju pod vratom a zatijem ga kod kuće svome uzočešnjem gazdi u zdjele istresali i spravljali i tako su mnogi otprije bogatim postali od tuđe muke i od tuđih žuljeva. Džabe im na poklon njihovo imanje i bogatstvo dok je s vragom stečeno. Vrag će doći po svoje kad li, tad li. Ko s njime tikve sadi, o glavu mu se razbijaju. I njihov bogatluk bio je i biće od danas do sjutra kratak, ko mačija trka do pojate.

Ko hoće, da mu se cikavac prometne u pravog naleta, onda mu ga valja tri nedjelje povijati u povoj, koji je učinjen od dlaka iz repa riđasta konja. Ima ih – Bog ih prokleo! – koji se sprijatelje s tijem izleženim svojim vragom i on njima svašta čini na volju, sve što se može pomisliti, a oni njemu dadu dušu. Da je kabel (moguće), on bi im donio i ptičijeg mlijeka. Crna im duša i žalosna! Bolje bi bilo i harnije, da ih je prva zora pozobala, kad su iz majke ispali, nego da su svoju dušu utopili. Ali Bog neka im za to sudi, kao i svakome po njegovijem djelima, kako ko bude zaslužio. Ne treba se nama u božiju stavljati.

(Blin/sb)