Čuli smo da priča o Vasi Ladačkom neće biti tužna... Kakav nas film očekuje?

- Hej? Podsjećam vas da pričate s likom koji je napisao „Sve prave su ljubavi tužne...“, a Vasina ljubav je prava, to smo se valjda dogovorili? No, dobro, bili smo u stvari isprovocirani da se upustimo u ovu avanturu, pojavile su se lopine koje ne kradu više samo stihove i ideje iz pjesama, nego su počeli da marišu i glavne junake, pa smo to želeli da predupredimo. Ukratko, oni koji vole tu baladu, neće biti iznevjereni, a onima koji je ne vole, stvarno ne mogu pomoći...
 
Posljednje dvije godine imali smo priliku da gledamo dvije serije o Vojvodini - „Jesen stiže“ i „Sva ta ravnica“. Da li ste ih gledali i šta o njima mislite?

- Iz prvopomenute serije vidio sam nekoliko kadrova, tek koliko mi se zaglavilo dugme na daljinskom, ali možda i griješim jer to što sam usput vidio i nije imalo veze sa Vojvodinom? Za drugu seriju sam čuo, ali bojim se da je emitovana diskretnije nego što je najavljivana, tako da, nažalost, nisam uspio i da je vidim. Jednom prilikom su rekli da u ovoj priči ima i pomalo jugonostalgije jer Vasu Ladačkog znaju i u Mostaru, Ljubljani, Splitu...
 
Da li ste zbog toga imali odličnu ekipu glumaca koji potiču iz bivše Jugoslavije?

- Vasa se odavno oteo i nastavio da živi nekim svojim životom, krišom je stizao tamo gdje niko odavde jedno vrijeme nije smio, tvrdoglavo ostajao u gradovima iz kojih su svi drugi pobjegli. Dugo već nemam starateljstvo nad njim. Smatraju ga svojim gdje god ga razumiju bez titla, nailazim na njegove tragove čak i na kontinentima na koje kročim prvi put, citiraju mi ga šapatom iz mraka, njegovim riječima kite narodnjačke refrene. Šerbedžija, Mustafa, Mira Banjac, Meto Jovanovski, svi ovi divni klinci i mi, samo smo zajednički prijatelji tog probisvjeta. I svaka čast bivšoj Jugoslaviji, ali da je vrijedila, ne bi bila bivša. I u navedenom društvu osećam se suviše moćno da bi se mjerio prema njoj...
 
U filmu ćemo čuti Georgija Zamfira na pan-fruli, koji je odsvirao naslovnu numeru za film „Bilo jednom u Americi“ i Martu Šebešćen koja je poznata po numeri iz filma „Engleski pacijent“. Kako je došlo do saradnje s njima?

- Polaskan sam pristojnošću kojom su Marta i maestro Zamfir izvezli svoja imena na skromnom rubu tog šarenog svatovskog peškira, na ono malo preostalog mjesta koje smo im ponudili. Nažalost, nisam mogao ni slutiti da će Moj Producent na zahtjev da mi nađe nekog s glasom Marte Šebešćen dovesti upravo Martu Šebešćen, a za „tonove koje bi mogao odsvirati jedino Zamfir“, onda obezbjediti Zamfira lično? Sasvim je sigurno da oni zaslužuju daleko više prostora, ali sad je i potpuno sigurno da oni znaju tajnu kojom se i najmanji prostor čarolijom pretvara u veliki. A Olivera je jednostavno iz iste bajke s njima i samo zato su se tako lako ukrcali na leteći ćilim njenog entuzijazma. Uzgred, ja tu ni ne falim puno. Sve negdje do špice...
 
Glumci su u šali rekli da će vas na premijeri predstaviti kao reditelja koji se na početku karijere bavio muzikom. Kako vam je izgledao rediteljski posao?

- Tridesetak godina sam na sceni, pa ipak još nikad nisam sebe nazvao muzičarem, tako da me ni to što sam radio na jednom filmu neće zablesaviti da se sad proglašavam rediteljem. Među nama budi rečeno, rediteljski posao mi uopšte nije izgledao kao posao, a moja strogost je poslovično prikrivena, kao mina sa odloženim dejstvom, mislim da je na neke tek ovih dana dejstvovala.
 
Ko je do sada pogledao film i kakvi su komentari?

- Poneki saradnik, poneki prijatelj, ne puno njih. I komentari su suviše pozitivni da bih se usudio da ih smatram objektivnim, pa samim tim i navedem...

Kako ste zamislili premijeru?

- Olja ima želju da to bude malo drugačije, ali to je „malo drugačije“ upravo onoliko koliko je i Olja malo drugačija. Po vatrometu,glamuru, visini crvenog tepiha ne možemo se nositi sa svijetom, ali ponekad i suzica kliznuvši niz osmijeh može da načini spektakl.

Sada, kada je ispričana prava priča o Vasi, da li možemo da očekujemo ekranizaciju kuma Pere ili „Djevojku sa čardaš nogama“?

- Da, neke stare pjesme odlično bi bile adaptirane u novim žanrovima,“Al’ se nekad dobro jelo“ se ubilo za naučnu fantastiku? Dabome, ja sam ponajprije za „lepu protinu kći“, ali kad smo već kod toga, i moje dvije lijepe kćeri, i njihova lijepa majka, još uvijek kod glasanja imaju presudnu većinu nad Aleksom i nada mnom, tako da je moguće da to bude i predstava, mjuzikl, balet na ledu, ko zna šta, ali svakako u produkciji „Salayka“.

(Blic.rs, DEPO/BLIN/ak)