Veseli crnjak

Piše: GROF ĐURAZ

Krajem februara, održao sam nastup u DFK. Po prvi put sam izveo transcedentni kontakt sa onostranim, prizvao duhove starog Kseta i otpjevao nešto novih pjesama. Kako je publika u Banjaluci upoznata sa mojim dosadašnjim opusom red je bio da ta ista publika prva čuje i nove stvari. Ništa se epohalno nije promjenilo u izrazu, osim da smo postigli da muzika zvuči veselije, a tekstovi crnje. Što bi rekao moj kolega Svizac, to vam je neki veseli crnjak. To veče sam po prvi put nastupao u Demofest klubu i bilo mi je veoma ugodno svirati. Zvuk i svijetlo su bili divni, publika je bila veoma raspoložena ili se meni bar tako činilo. Sve u svemu, bilo mi je lijepo i opušteno.

Nakon svirke, Duhovi i ja smo se opuštali u bekstejdžu uz rakiju ljutu kada nam se priključio i gospodin Drug. Veli on da mu je bilo super, sjajno, nešto totalno drugačije, al’ opet mu je tu nešto čudno. Kako jesam egomanijak, ne volim da mi se govore takve stvari nakon koncerta dok se opuštam i kontempliram, ali opet moji maniri i zen pristup „OM, OM“ spustili su živce. Nisam gubio vrijeme već sam upitao dotičnog gospodina Druga šta mu je bilo čudno na mom transcedentnom nastupu? On reče: „Znaš kako Grofe, super si ti i Duhovi i ove nove pjesme, ali mislim da si previše crn, brate mili. Te politika, te penzioneri, te klanje, te groblje, te neke mračne ljubavne tematike. Zaboli narod za tim. Svi znaju da je loše i da je sje*ana situacija. Ljudi su došli u klub da se opuste, zabave, popiju i zaborave na sve te stvar na koje ih ti podsjećaš. Trebao bi malo da iskuliraš od tih tema i pjevaš neke vedrije pjesme. Bistar si ti, fino to tebi ide, samo ne moraš svaki put ići u mrak. Donesi ljudima malo svijetla. Daj im malo guzova i sisa u pjesamama. Daj im više života, više zabave. Kontaš?“. Riječi dotičnog gospodina odbijale su se o zidove moje grofovske lobanje. Sviraj nešto lakše, zabavnije. Ali kako? Ja to ne znam tako. Da znam, bio bih do sada bogat i slavan, a ovako – polni organ.

Cijedim onu rakiju i slušam ga šta mi priča, vrtim kroz glavu svoje pjesme i reakcije ljudi na iste. Mada mi reakcije i nisu najbistrije. Kada sviram – u transu sam, pa se teže sjećam detalja. Ipak, koliko me pamćenje služi - reakcije su bile OK. Možda je on u pravu. Možda bi trebalo malo da se komformiziram. Ali to ne bi bio ja. To bi onda bio vjerovatno neki Lejdi Đuraz, a Lejdi Đuraz još nije zreo za estradu. Šalu na stranu - kada sam se vratio kući, u sanduk, misli su mi išle kroz glavu i što sam više vršio misaoni proces, sve sam bio sigurniji da gospodin Drug griješi. S obzirom u kakvoj zemlji živimo, sav taj folk i zabava koji se stalno serviraju, sve te sise i dupeta koja lete sa televizora direkt u oči slijepe od kompa, sve to umanjuje moć rasuđivanja, ubija bunt, prihvata tranzicioni konformizam i tupi oštricu mladalačke snage. Briga me za zabavu, dupeta i sise. Ja to prosto ne osjećam. Deviza mog rada jeste: "Banalizujući realnost, devaliviraš frustraciju". Prvi put kada osjetim dupe i sisu u sebi ja ću im posvetiti pjesmu. Trenutno mogo bolje osjećam tranziciju, nekuluturu, neukus, nacionalizam, vandale, spozoruše, bolesnike, tužne, zaljubljene, napaćene. Kakav bi ja to bio Licimur kada bih osjećao jedno, a na bini pjevao drugo? Opet, kada i probam da se zamislim kako pjevam neke pjesme koje planski uveseljavaju, nekako mi fuj. Povratio bih na samog sebe. Ja nisam ni pjevač, ni muzičar, ja sam ESTRADNA POJAVA i kao takav ne volim ni vidjeti ni čuti sve one pjevače koji zadnjih 20 godina pjevaju samo o ljubavi i emociji, bolu i njenim očima. Pa majku mu, dokle tako? Iskopaće joj neko oko. Meni to bolesno, a kažu – to narod voli. Je li to znači i da je narod bolestan ili je do mene?

Op, curik, vraćaj se na temu Grofe! Da ne bi bilo zablude, odem ja da se pomolim svom Bogu, Guglu, da ga pitam, da mi pokaže par spotova sa zabavom, guzicama i sisama, kad tamo - gola laž. Osim onih crnaca što po MTV-ju haraju. Oni stvarno guze i imaju dolara, kuća i volova, a ovi naši... Teško. Kontam nešto, ok, ne ide mi guz i sisa, aj probam sa nekom emocijom. Opletem ponovo po netu da vidim kako to rade pravi pjevači, kad tamo, sve do jednoga – srčani bolesnici. Svi nešto nariču, žal za izgubljenom ljubavi, za prošlim godinama, za njenim pramenovima i ko po pravilu, za srce se svaki drži. Prava kardiologija. Čak i kada oplakuju svoje greške, zvuče nekako fuj. Niko ne pjeva: „Oj skot sam ja, draga mi je bila prevara, bolju sisu od tebe ima, na nju se diže i meni drugovima. Ja sam pijanac, kada se kamere pogase, volim da jedem i janje i prase. Prodao bi ćaću za dobru tinejdžerku, od svih na svijetu zavidim Džegeru.“ E to bi već imalo smisla, a ovako, opet ponavljam – Licimurja. Ne osuđujem ja to, svako se za svoj hljeb bori, svako svoja govna jede, ali ja ne mogu tako. Moje govno ipak drugačije miriše. Da mogu, gledali bi me na Dmsatovima, Grandovima, Bnovima, Svetplusevima, bio bi u narodnoj nošnji vedar i rumen ili bi bio u nekoj vedroj širokoj mladalačkoj retro-dizel nošnji, a studio bi dovukao kakvu fino pičoku da svi vide šta ja guzim. Kako ja više analizaram , tako riječi gospodina Druga gube smisao. Odustanem od neta, odem malo na televizor, a tamo – primjenjena tranzicija. Stečaji, masovne grobnice, mudžahedini, agresori, Obama, američko naoružanje, štrajkovi glađu, bijela kuga, estrada, zabava, političmari, proroci i vidovnjaci. E to je ono moje. To mene radi.

Užas je moja furka, davno je rekao kolega Štulić. Ja kad vidim te prizore, rime same kreću, gitara levitira i dolazi mi u ruke, zatvaram oči i puštam grlo. Da, da! To je ono što mene gura da izađem na binu i kažem da me boli, da nije lijepo, da može biti i gore, al da šou mast go on, što bi, pak, reko' kolega Fredi Merkjuri. Posebno me ispunjava pjevanje o ratu. S obzirom da narod u nas ima sindorm akvarijumske ribice, teme poput rata stalno se moraju servirati da bi taj isti narod shvatio kako je mir lijep, a rat gadan. U ono malo ljubavnih pjesama, uglavnom oplakujem svoju glupost i prazninu, opčinjenost ženama, tako da ni to nije baš preveselo, ali kako je puno lične gluposti, ispada zabavno, kada u nekom flimu vidite lika koji se prosipa zbog ribe, a vi se cerekate, jer ste, recimo juče, radili istu stvar. E to je to.. Sve u svemu, mogu samo da kažem da je meni za sada dobro i lijepo i bez obzira na kritike gospodina Druga, ja ću lagano po svom da pjevam, a vrijeme i publika će pokazati je li to trebalo tako ili ne. Kome je do veselja – bar tog sadržaja danas ima u izoblju.

Kome je do crnjaka – novine, tv, net pa šamaraj, ali kome je do veselog crnjaka – nek uživa u mom liku i djelu.

DEMOFEST KLUB BANJALUKA

DFK FACEBOOK

(DFK, BLIN/tg)