Pozivom na "dijalog" i "razgovor" vlast studentima otprilike poručuje sljedeće: "Ne djelujte! Umjesto djela,  servirat ćemo vam prazne riječi, i to u svakoj prilici koja se pruži. Molimo vas da ništa ne radite, također, molimo vas da pošaljete predstavnike s kojima ćemo moći isprazno čavrlaljati, te vas molimo da nikad ne budete solidarni, jedinstveni. Molimo vas da napustite napredna  politička uvjerenja, da ostavite uvjerenja, da ostanete u okvirima administracije i birokratije koje poznajemo i pretpostavljamo svemu i tada ćemo razgovarati s vama, jer mi smo pristupačni birokrati koji svima sole pamet i mi tako radimo svoj posao."

 Ovako je, u suštini, izgledao i nedavno održani razgovor između Ministarstva saobraćaja i predstavnika SPUS-a. Nakon dugog ispraznog čavrljanja birokrate iz ministarstva su "studentskim predstavicima" saopštili cijene studentskih karata. Nakon sastanka "studentski predstavnici" su izrazili zadovoljstvo postignutim "dogovorom"  kao da su cijene karata snižene , a ne povećane za sedam puta. Ministar Lulić je izrazio veliko zadovoljstvo zbog razumijevanja prema trenutnoj situaciji koje su pokazali "studentski predstavnici", te izvalio bezobrazluk o dijametralno suprotnim zahtjevima studenata i GRAS-a, kao da je GRAS-u bitno da li će karte platiti studenti ili vlada. Štoviše, studentski „predstavnici“ se nisu sjetili da pozovu na progresivno oporezivanje bogataša i finansijskih špekulanata, kojim bi se, između ostalog, moglo na najadekvatniji način riješiti pitanje subvencije karata za studente i druge ugrožene kategorije. Ustvari, interesi radnika GRAS-a, javnog preduzeća kojeg su tranzicijski  korumpirani birokrati najprije upropastili, a sad ga žele kriminalno privatizirati, nisu suprotstavljeni! Oni su identični! No to nećemo čuti iz usta studentskih „predstavnika“, odnosno budućih parlamentarnih „predstavnika“! Možemo samo zamisliti kakva sudbina čeka radničku klasu i studente BiH, kada ovakvi „predstavnici“ zasjednu na političke funkcije. Uostalom, spomenuti „parlament“ se sastoji isključivo od predstavnika političkih stranaka u vlasti s kojima je postignut „dogovor“. Odnos Rektorata sa SPUS-om podsjeća na odnos političke stranke sa svojim podmlatkom, SPUS je tu da realizuje svaki projekat koji rektorat zamisli bez obzira da li korist od tog projekta imaju studenti. Opravdanje za neuspjehe organizacije kao što je SPUS traže u  letargiji među studentima.

 Ovakve situacije pokazuju svu slabost studentskog parlamentarizma.  Već  unaprijed je bilo obećano da će cijena godišnje studentske karte za 2011. godinu biti 50 KM. Dakle,  nije bilo nikakve potrebe za pregovorima na tu temu. Jedini odgovor na prekršeno obećanje treba da budu protesti i pritisci sve dok se dato obećanje ne ispuni. Pristanak na nove cijene studentskih karata od strane "studentskih predstavnika" bio je odraz čisto njihove lične procjene.  To nije stav večine studenata! Uostalom, nemoguće je da ta grupa predstavlja interese 40000 studenata, baš kao što ni asocijacije pojedinačnih fakulteta ne mogu prestavljati 40000 studenata. Da SPUS nije nezavisan pokazuje i njihovo slijepo prihvaćanje destruktivnog „Bolonjskog procesa“ kao nečeg sto će, navodno, omogućiti vrhunsko visoko obrazovanje. Nekritičan odnos spram Bolonjske reforme, kao i njeno promovisanje su jasan pokazatelj kako SPUS s lakoćom prihvata diktat vlasti.

 Ta letargija je realna, ali šta je uzrok letargije? Većina studenata je isfrustrirana stanjem na fakultetima, korupcijom, lošim kvalitetom nastave, samovoljom profesora, uslovima u studentskim domovima, cijenom studija, neizvjesnošću zaposlenja nakon okončanja ovog. Pitanje je zašto su studenti pasivni pored svih problema koje imaju. Pored sveopšte konfuzije koju stvaraju vlastodršci i opterećenja svakodnevnim izmišljenim problemima koje servira vladajuća ideologija, jedan od veoma važnih uzroka letargije je nemogućnost kanalisanja frustracije. Problem nije u ljudima, problem je  u sistemu predstavničke demokratije kojeg su do sada usvajale sve studentske organizacije. Kad se ljudima nameće da biraju  predstavnike, time im se poručuje da oni lično nisu sposobni da djeluju i da im je potrban neko ko će umjesto njih djelovati.

Problemi kao što je cijena studentske karte su sitni naspram ostalih problema u obrazovnom sistemu, ali se mora početi od malih stvari. Nadamo se da će borba za jeftin gradski prjevoz studenata biti početak šireg studentskog pokreta koji će se boriti za kvalitetno i besplatno obrazovanje za sve zainteresirane, da će ovo biti početak studentskog pokreta koji će pružiti ne samo kritiku sadašnjeg obrazovnog sistema i ponuditi bolji sistem visokog obrazovanja, nego će pružiti i kritiku društveno –ekonomskih odnosa u kojima se postojeći obrazovni sistem realizira.

 Da bi studentski pokret dosegao ovakav nivo potreban je potpuno drugačiji pristup studentskom organizovanju. U zamjenu za legalitet koji "studentskim predstavnicima" daju rektorat i Vlada, mi želimo legalitet koji proističe od samih studenata, umjesto demokratije koja znači da studenti izaberu predstavnike koji će birati njihove predstavnike, mi želimo direktnu demokratiju u kojoj će svaki zainteresirani student učestvovati u donošenju odluka koje ga  se tiču. Direktno demokratski oblik organizovanja od studenata traži da preuzmu odgovornost u svoje ruke i ne traže da drugi za njih djeluju. Direktno demokratski model je uspješan model u borbi za bolje obrazovanje. To možemo vidjet iz iskustva naših kolega u Hrvatskoj. Zato mi pozivamo sve studente da se na svojim fakultetima organiziraju na ovaj način, da organizuju plenume i pripreme se za borbu protiv elitizacije i komercijalizacije obrazovanja.  Jedan svijet, jedna borba!

(Josd.org, Blin, Depo/bk)