OSVJEŠTAVANJE ZDRAVOG RAZUMA

Crkveni volej u mozak

Arhiva19.07.11, 19:24h

Kao potencijalni kupac, s pravom se pitam kakve su prednosti osveštanog dućana u odnosu na onaj neznabožački. Znači li to da ću u njemu, Božjom milošću, biti pošteđena robe s proteklim rokom, krađe trgovaca na vagi ili džeparoša u prolazu? Hoće li na osveštanim televizorima biti skremblovani nepoćudni noćni programi s trudbenicama u ginekološkim pozama? Sme li verujući vlasnik radnje držati na policama prezervative, budući da crkva strogo zabranjuje njihovu upotrebu? Hoće li osveštani bojler biti otporan na nakupljanje kamenca, a osveštani džip sačuvati vlasniku život i kad mu ovaj manijački nagazi gas? Može li se osveštavanje robe, uvezene iz neke nepravoslavne zemlje, smatrati nasilnim pokrštavanjem?

ateizam

Piše: Svjetlana Rašić, E-novine

Odavno me niko nije tako razveselio kao onaj austrijski poklonik „religije“ ljubitelja makarona koji je, nakon trogodišnjeg sudskog spora, izboksovao dozvolu da mu na vozačkoj dozvoli stoji slika s cediljkom za makarone na glavi, kao „verskim obeležjem“, budući da aktuelni zakon o ličnim ispravama toleriše pokrivalo za glavu samo ako je ono deo verskog imidža.

Domaći ateisti se još uvek, nažalost, nisu odvažili na slične protestne „hepeninge“. Osim pionirskog pokušaja aktivista okupljenih oko glasila Veliki prasak da dignu glas protiv javne stigmatizacije neverujućih građana, nema ni na vidiku masovnijeg organizovanog pritiska na državu da se vrati u okvire ustavne sekularnosti. Neće biti da to, već dobrano etablirano, tamjanisanje slučajno promiče ispod radara i predsedniku države, koji je dužan da štiti Ustav, i poslaničkim grupama u Skupštini, i celokupnom r(d)eformisanom pravosuđu, univerzitetskoj i ostaloj intelektualnoj javnosti, medijima...

Brak iz računa između crkve i države nije lokalni specijalitet, niti nepoznat degenerativni činilac u razvoju demokratskog društva, ali kada zapreti civilizacijskim regresom na duži rok i sa nesagledivim posledicama, onda je vreme da se upale sve crvene lampice.

Argument klera da mu pravo na uplitanje u prerogative svetovne vlasti daje statistički fakt o tobožnjih 85% verujućih u populaciji, razbio bi se u paramparčad kada bi zakon, kao u pravno uređenim državama, obavezivao vernike na plaćanje određenih prinadležnosti svojoj konfesionalnoj matici.

Svi trendovi u svetu pokazuju da broj vernika opada s opštom prosvećenošću društva, pa je zabeleženo da se dve trećine Engleza i više od tri četvrtine Čeha izjašnjavaju kao ateisti, kao i više od polovine Švajcaraca, te da u uskrsnuće, kao jedan od glavnih postulata pravoslavlja, ne veruje ni većina Rusa.

Slovačka je čak ustavom zaštitila ateiste od jezika mržnje.

Švedska je rekorder po broju neverujućih, sa 85% populacije, a za njom slede Vijetnam, Danska, Norveška, Japan, Češka, Finska i Francuska. Američki analitičari tvrde da je Bušova religiozna zatucanost imala za posledicu pravi bum osnivanja ateističkih zajednica diljem zemlje. Da su neverujući Ameri na dobrom putu, potvrdila im je i nedavno objavljena studija koja tvrdi da ateisti imaju mnogo bolji seksualni život od vernika, zato što potonje neretko proganja osećaj krivice pred Svevišnjim zbog podleganju žudnji i pohoti, pa im to žešće urniše telesni užitak.

Takođe, nijedna evropska zemlja ne poznaje veronauku u školama u obliku gole indoktrinacije, kakav je slučaj u domaćem pastirskom odgoju. Neke je potpuno zabranjuju u državnim obrazovnim ustanovama, dok je u ostalima najčešće fakultativna i u formi upoznavanja sa svim tradicionalnim religijama, kao sociološkim i kulturološkim fenomenima.

Da su domaći komunisti imali neuporedivo napredniji stav prema mestu religije u društvu, danas se može smatrati čistim aksiomom. Nije im padalo na pamet da s akademskim respektom uvaže „drugu stranu“ i u istu vrednosnu ravan stavljaju pogled iz naučne laboratorije i onaj kroz prozorče katakombe ili pećine. Jedino se ne bih složila s onom njihovom krilaticom da je religija opijum za narod. A evo zašto..

Dotični opijat, u svojoj originalnoj formi, ima za svrhu dostizanje privremenog fizičkog ili duhovnog blaženstva, a može poslužiti i kao učinkovit umetničko-kreativni stimulans, dok je njegova sintetička, klero-kanonizovana forma, notorno sredstvo za nekažnjeno sejanje straha od pogroma nekog svemoćnog vrhovnog bića, ukoliko se drznemo na proskribovanu upotrebu sopstvenih sivih ćelija i odbijemo da poverujemo; da je izvesni nebeski supermen stvorio svet za šest dana; da je Nojeva barka bila veća i od najmodernijeg današnjeg kruzera, pa su u nju stale sve biblijski registrovane vrste faune; da se ljudski vek izvesnih isposničkih zaslužnih građana merio stotinama godina; da neki VIP leševi mogu da ispuštaju miomirise, da je moguće hodati po vodi, da zmije govore, a hlebovi padaju s nebesa i slične budalaštine.

Svaki put se zgranem kada neki sveti otac, bez imalo blama, izjavi da su za crkvu najveći neprijatelji racionalizam i individualizam. Utoliko su mi čudniji oni koji to insistiranje na dobrovoljnom „odstranjivanju“ mozga ne smatraju uvredom, niti osećaju potrebu za sopstvenim promišljanjem sveta koji ih okružuje, već beže u okrilje plemenskog verskog istomišljeništva, uvereni da je to moralno superiorna pozicija u odnosu na one koji svoju moralnost grade na svesnom razumevanju kategorija dobra i zla, a ne pukom strahu od „nebeske“ kazne, kao načinu sputavanja „prirodnog“ divljaštva i sklonosti ka zlu, koje ljudskoj vrsti imputiraju zemaljski tumači tobožnjih Stvoriteljevih naputaka.

Budući da hrišćanstvo beleži oko 20.000 škola mišljenja, od kojih je svaka „jedina ispravna“, jasno je da nije lako naći dovoljno kupaca za tako širok asortiman istovrsne robe s neznatnim razlikama u dizajnu, ali nije pošteno da se ono stavlja u privilegovan položaj u odnosu na druge proizvode na tržištu i bude pošteđeno poštovanja sopstvene deklaracije (krštenje kao štit od nesreće i zla, molitva kao put fizičkog i duhovnog isceljenja, obećanje rajskog zagrobnog života..), budući da duhovna hrana može biti neuporedivo opasniji otrov od materijalne.

Naime, niko ne može tražiti krivičnu odgovornost Koka-kole što nam u svojim reklamnim spotovima nudi iluziju ovozemaljskog raja, uz radodajne plavuše zmijskog tela ili pastuve pločastih mišića, ali bi se i te kako našla na udaru zakona kada bi, u svojoj deklaraciji o svojstvima proizvoda, ustvrdila da ta šećerna vodica pomaže da slepi progledaju, nepokretni prohodaju ili nerotkinje zatrudne. Kako onda crkva može da se nekažnjeno bavi nadrilekarstvom i propagira da sve navedeno može da učini ikona Presvete Bogorodice Brzopomoćnice?!

Inače, što se tiče crkvenih lukrativnih aktivnosti u oblasti šou biznisa, tipa osveštavanja svega postojećeg, tu imam najmanje zamerki. Ako neka džet-seterka može da, za rođenu lovu, osigura noge, zadnjicu ili sise u nadležnoj ovozemaljskoj ustanovi, što ne bi verujući vlasnik šoping mola mogao da, kod nebeskog zaštitnika, osigura svoju kapitalnu investiciju? Istini za volju, u prvom slučaju su mi propozicije obligatnog odnosa mnogo jasnije, nego u drugom. Zašto?

Uz osnovanu pretpostavku da je svrha osveštavanja investicije dobrobit vlasnika koji svetom ocu plaća naknadu za uslugu, logično bi bilo da mu zatamjaniše građevinsku dozvolu, kreditni ugovor i bankovni račun, umesto gondole s robom, pokretnih stepenica, toaletnih prostorija, sanitarnog čvora, registar kase i sličnog.

A kao potencijalni kupac, s pravom se pitam kakve su prednosti osveštanog dućana u odnosu na onaj neznabožački. Znači li to da ću u njemu, Božjom milošću, biti pošteđena robe s proteklim rokom, krađe trgovaca na vagi ili džeparoša u prolazu? Hoće li na osveštanim televizorima biti skremblovani nepoćudni noćni programi s trudbenicama u ginekološkim pozama? Sme li verujući vlasnik radnje držati na policama prezervative, budući da crkva strogo zabranjuje njihovu upotrebu? Hoće li osveštani bojler biti otporan na nakupljanje kamenca, a osveštani džip sačuvati vlasniku život i kad mu ovaj manijački nagazi gas? Može li se osveštavanje robe, uvezene iz neke nepravoslavne zemlje, smatrati nasilnim pokrštavanjem? Treba li osveštanom objektu protivpožarna zaštita i gromobran, ako taj sveti čin podrazumeva kasko osiguranje kod nebeskog tvorca od svakog zla i pošasti?

Sličnih pitanja ima na pretek, ali ih niko ne postavlja.

Kao ni ona mnogo ozbiljnija – dokle će oni koji nas, navodno, vode u društvo civilizovanih i prosperitetnih država, bezočno i neodgovorno podilaziti arogantnoj klerikalnoj zatucanosti i tribalnom duhu, ne usuđujući se da podrže čak ni onoliko slobodne misli i kritičkog otklona od konfesionalnih autoriteta, za koje su se francuski prosvetitelji izborili još u 18. veku.

 

(BLIN MAGAZIN)


Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook