Mamcima za publiku pokazala su se 2006. godine čak tri hrvatska filma na repertoaru kojim dominiraju komercijalni (američki) blockbusteri - “Što je muškarac bez brkova“ Hrvoja Hribara, “Duh u močvari“ Branka Ištvančića i Grlićeva “Karaula“.

Hribarova komedija, sa 157.166 gledatelja, bila je uvjerljivo najgledaniji naslov godine, ostavivši iza sebe “Da Vincijev kod“ i drugi dio “Pirata s Kariba“ (no.1 hit u svijetu 2006.), “Karaula“ (43.009) porazila je franšizne nastavke “X-Men 3“, “Nemoguću misiju III“ i “Povratak Supermana“, a između njih udobno se smjestio dječji “Duh u močvari“ (62.785).

Iako je ta tri filma zajedno vidjelo manje ljudi nego deset godina ranije prvi pravi nacionalni blockbuster, “Kako je počeo rat na mom otoku“ (337 tisuća gledatelja) Vinka Brešana, činilo se da se publika othrvala “ponosu i predrasudama” prema “domaćem” te s hrvatskim filmom napokon zakopala ratnu sjekiru, otkopanu za vrijeme Domovinskog rata koji je umalo dokusurio domaću kinematografiju, dobrim dijelom “režiranu“ s Pantovčaka.

U usporedbi s “ludim devedesetima”, kad je o njemu prevladavala negativna slika u medijima, početkom novog milenija hrvatskom su filmu kritičari s pravom bili znatno skloniji i apelirali “gledajmo domaće”. Hrvatski film je doživio renesansu i postao vjerojatno najbolji u regiji zahvaljujući ostvarenjima redatelja poput Matanića (“Fine mrtve djevojke“), Sviličića (“Oprosti za kung fu“), Ostojića (“Ta divna splitska noć“), Ogreste (“Tu“), Brešana (“Svjedoci“), Radića (“Što je Iva snimila 23. listopada 2003.)...

Na žalost, da će odnosi između publike i filmova opet postati “nategnuti“, bilo je jasno upravo nakon komercijalno izuzetno uspješne 2006. Iduće godine, samo je lakonotni “Pjevajte nešto ljubavno“ Gorana Kulenovića privukao 18.123 gledatelja u kina. Odlični Sviličićev “Armin“ i “Put lubenica“ Branka Schmidta, prikazani na stranim festivalima, nisu uspjeli premašiti deset tisuća gledatelja (9564, odnosno 6721).
 U samo mjesec dana Grlićev film "Neka ostane među nama" privukao je 13.312 gledatelja
Titulom najgledanijeg hrvatskog filma 2008. okitio se, pak, Matanićev “zloglasni“ uradak “Kino Lika“ s 18.211 gledatelja. Ostali filmovi? Opet ispod “desetke“ – recimo “Što sa sobom preko dana“ Ivane Juke (8455), Brešanov “Nije kraj“ (7487), “Moram spavat anđele“ Dejana Aćimovića (4009), Ogrestin “Iza stakla“ (3443). No, barem je 2009., prvi put nakon 2006., jedan hrvatski film vidjelo više od 20 tisuća gledatelja (kontroverzne Schmidtove “Metastaze“, 27.257), jedan je uspio prijeći “desetku“ (10.535 za populistički “Vjerujem u anđele“ Nikše Sviličića), a drugi joj je bio opako blizu (dojmljivi Nuićev “Kenjac“ - 9222).

Zato su krahirali - nimalo iznenađujuće jer radi se o teškim crnjacima koji nisu ispričani glatkim jezikom europskog arta - ostali naslovi s potpisom 2009. (osrednji, po mnogima slabašni Hitrecov “Čovjek ispod stola“ i Šorkov “U zemlji čudesa“ zajedno nisu skupili ni 1480 gledatelja koliko su imali sjajni “Crnci“ para Jurić-Dević). Početak 2010. obilježio je podbačaj animirane “Duge“ za koju je ulaznicu kupilo niti 2000 gledatelja, iako je Marušić očekivao 200 tisuća (!), ali i solidan uspjeh dvaju friških filmova.

Naime, samo mjesec dana prikazivanja bilo je dovoljno da Grlićev “Neka ostane među nama“ (otvaranje 11. ožujka) i “Na putu“ Jasmile Žbanić (4. ožujka) privuku 13.312, odnosno 15.608 gledatelja u kina. Kad se u obzir uzmu prethodno navedeni rezultati, kao i to da je Grlić debelo nadmašio Clinta Eastwooda (“Invictus“, 6.035 gledatelja), ako već ne Martina Scorsesea (“Otok Shutter“, 38.593), a Zrinka Cvitešić u stopu prati frišku oskarovku Sandru Bullock (“Priča o prvaku“, 17.590), na prvi pogled može se učiniti da je riječ o vrlo dobroj prođi.

Međutim, na drugi pogled u oči upada nepobitna činjenica koja ne smije “ostati među nama” - čast rijetkim iznimkama, suvremeni hrvatski film, neovisno o kvaliteti, danas može sakupiti pet i deset(ak) tisuća gledatelja u kinima samo ako javnost zagolica raznim senzacijama, skandalima ili kontroverzama (prostačenje, seks...). To je, izgleda, prioritet publici pa tek onda kvaliteta.

Primjerice, izvanrednim “Metastazama“, filmu s najviše psovki u posljednje vrijeme, zasigurno nije odmogao ustaški poklič Bad Blue Boysa “Za dom spremni!“, kao i škakljiva scena u kojoj “ustaša“ Rene Bitorajac prisiljava “četnika“ Rakana Rushaidata da poljubi Oltar domovine, jer se upravo o tome najviše “šuškalo”.

Na stranu problematika vehabija, zavidan uspjeh u Berlinu, pa i hvalevrijedna turneja “Kino u gostima“, u vezi Žbanićkina filma “Na putu“ u javnosti se najviše razglabalo o scenama seksa između Zrinke Cvitešić i Leona Lučeva koje, za razliku od seksi-prizora kod Grlića, traju ravno 20-ak sekundi.

Toga je svjesna i Zrinka Cvitešić, proglašena nadom europskoga glumišta na Berlinaleu na čijem je crvenom tepihu sjajila u - vrlo važan podatak - haljini tog i tog kreatora, koja nam je u nedavnom intervjuu izjavila kako bi je čudilo da ljude “zanima nešto drugo osim erotske scene“.

Zamislite samo brojku gledatelja da “Neka ostane među nama“ nije na plakatu imao starog lisca Mikija Manojlovića kako cjeliva nagu stražnjicu (Nataše Dorčić), da reklame nisu (za)intigrirale seksualnu znatiželju publike eksplicitnim scenama, dodatno potpirivanu izjavama Grlićevih glumica za domaće tiskovine, odnosno apelom/zahtjevom da se film “zabrani zbog pornografije“.

Slične, još i žešće zabrane zbog (implicitna) seksa s domaćom životinjom, odaslane i od strane prijatelja bujnih Playboyevih “zečica“, pomogle su i podcijenjenom filmu “Kino Lika“ da skrene pozornost na sebe, kao i napaljena svinja koja s plakata pita publiku “Oš me jebat?“. Da Brešan nije imao ovcu na plakatu, s kojom se sprema(o) općiti Pređo Vušović, dvojbeno je bi li više nego solidni “Nije kraj“ imao preko sedam tisuća gledatelja.

To što određeni film na međunarodnim i ovdašnjim manifestacijama potvrdi kako ima sve potencijale za respektabilnu gledanost, kod nas, na žalost, široj publici znači malo i ništa. Složio se s time i Ogresta kad nam je u razgovoru rekao da hrvatski film doista teško može privući ljude bez kontroverzi i kojekakvih skandala.
HTV je ipak najveće kino

Među najbolje hrvatske filmove nakon 2006. svakako spadaju “Crnci“, “Iza stakla“, “Živi i mrtvi“, “Armin“, “Kenjac“... No, kao što se i na domaćim portalima radije “klika” turbulentni “Showbiz”, nego umjerena “Kultura”, uzgred često smještena tik do spomenute rubrike, a onda u “komentarima” licemjerno pjevuši da se Hrvatima “nosi žuta boja”, publika na njih jednostavno nije “kliknula“ dovoljno puta da postanu hitovi, iako su bili uredno zastupljeni u dobrom dijelu medija, samo bez spretnih, bombastičnih marketinških dosjetki.

Živimo u vremenu u kojem je, očito, narod gladan senzacija, “zviri i bešti(m)ja“. Obični “judi“ padaju kao njihova kolateralna žrtva. Ostaju neotkriveni, “iza stakla“, sve dok se ne zavrte na HTV-u, kojeg je Šorak ironično nazvao “najvećim i jedinim pravim kinom hrvatskog filma“. U tom “kinu”, podsjetimo, milijun ljudi gleda čak i one hrvatske filmove koji su prethodno uspjeli prodati jedva koju tisuću karata.


Lambaša u krupnom planu

Film “Vjerujem u anđele“ Nikše Sviličića bio je u krupnom planu svekolike javnosti mahom zbog (privatnog života) glavne glumice Dolores Lambaše, koja je, slučajno ili namjerno, taman ljeto prije njegove premijere, sjela na tron kraljice žutog tiska. Rezultat? Preko deset tisuća gledatelja u kinima.

Tko gleda, zlo ne misli

Danas je, nažalost, teška znanstvena fantastika da neki film ponovi uspjeh “Brkova“ ili “Otoka“, a nemoguća misija da ga pogleda 100 i 200 tisuća ljudi samo u Zagrebu, kao početkom osamdesetih recimo “Samo jednom se ljubi“ i “U raljama života“, odnosno ranih sedamdesetih “Tko pjeva, zlo ne misli“.

Domaćice u top-tenu

Za razliku od Hrvatske, u ostalim europskim zemljama, poput Češke, barem su dva do tri domaća filma u godišnjem top-tenu redovito stiješnjena s hollywoodskim blockbusterima.

Vinko Brešan najkomercijalniji je hrvatski redatelj. Ako ostavimo po strani “Kako je počeo rat na mom otoku“, “Maršala“ je pogledalo odličnih 100 tisuća gledatelja. Nasuprot njemu, svaki od tri filma Željka Senečića, “Dubrovački suton“, “Pount Neuf“ i “Zavaravanje“, imao je manje od tisuću gledatelja.

Oni koji su ostali neprimijećeni

Najveći promašaj novijeg hrvatskog filma je ostvarenje simbolična naslova, “Onaj koji će ostati neprimijećen“ Zvonimira Jurića, koje je pogledalo 109 ljudi. S druge strane, “Slučajnu suputnicu“ Srećka Jurdane vidio je 121 gledatelj, a Hitrecova “Čovjeka ispod stola“ 180 gledatelja. Cinici bi rekli, uža i šira rodbina, prijatelji i pokoji susjed.

Broj 1 je ‘Šegrt Hlapić’

Najgledanijim filmom od hrvatske samostalnosti smatraju se “Čudnovate zgode Šegrta Hlapića“ (1997.). Crtić Milana Blažekovića pogledalo je čak 350 tisuća ljudi./Slobodna Dalmacija/Marko Njegić)