Jedna od najšokantnijih činjenica vezanih uz moj film ‘ Život i smrt porno bande ’ jest to što je dobio dotaciju od sto tisuća eura od komisije za film beogradske gradske skupštine. Bilo je to 2006., kada se zalomio zaista dobar sastav komisije, u kojoj su bili Saša Radojević, moj kolega s Akademije, redatelj Dejan Zečević i još neki. Moćnici iz kinematografije tada još nisu stavili šapu na taj fond jer je bio namijenjen samo debitantima. No, kako je komisija odbila film ‘Ljubav i drugi zločini’ Stefana Arsenijevića, redatelja nagrađivanog kratkog igranog filma ‘Atorzija’, smatrajući da je on već osigurao dovoljno dotacija iz drugih fondova, izbio je skandal i čitav je natječaj skoro poništen. Poslije su promijenili komisiju kako se takve stvari više ne bi događale.

Dok priča o nastanku svog filma, 32-godišnji Mladen Đorđević doista ne djeluje kao redatelj koji je napravio najkontroverznije ostvarenje posljednjih desetljeća na ovim prostorima. Odmjeren je, opušten, nije egzaltiran zbog hvalospjeva srpske kritike i na moje pitanje kako prima činjenicu da je “Porno banda” od mnogih tamošnjih strukovnih udruga proglašena filmom godine, gotovo me skromno podsjeća da su kvalifikacije bile puno bombastičnije: jednima je to bio najbolji film još od razdoblja u kojem su nastali filmovi Srđana Dragojevića “Lepa sela lepo gore” i “Rane”, a drugi su potegnuli još dublje u prošlost i ustvrdili da nakon “Ko to tamo peva” nije bilo ničeg tako važnog u srpskoj kinematografiji.

Sto tisuća eura nije puno (u Hrvatskoj su taj novac dostaje tek za pripreme prije snimanja), a Đorđeviću je nedostajao i producent. Mogao je i sam obaviti taj posao, no morao je imati jamstvo banke, što nije dolazilo u obzir: kuću ili stan nije mogao založiti jer takvo nešto nije posjedovao.

Potporu je našao u produkcijskoj kući Baš Čelik, koja je realizirala “Klopku” Srđana Golubovića, jedan od najuspješnijih srpskih filmova posljednjih godina: film koji bi svatko snimao bar tri mjeseca (puno lokacija i glumaca) on je zgotovio u upola kraćem roku, međutim, kada je Baš Čelik zatražio od Ministarstva kulture 30 tisuća eura kako bi prebacio digitalno snimljeni materijal na 35-milimetarsku filmsku vrpcu, dobili su negativan odgovor. (jutarnji list/DEPO)