„Roman o Titu“ (11)
Piše: Svetislav Basara
- Za mene je zvanični stav Partije svetinja, nastavio je general Basara svoj „raport“ kod Tita, ali mislim da od Arapa nikada neće ispasti dobri komunisti. Nepravda, kapitalizam, eksploatacija čoveka po čoveku - sve to razumeju i prihvataju. Ali Alah, pa Alah. Religije se ne odriču ni pod pretnjom smrti. A opijum za narod i komunizam ne idu zajedno.
- Treba to sagledati u svijetlu dijalektike, Velizar. Islam je šeststo pedeset godina mlađi od hrišćanstva. Pa zamisli samo kak su fanatično naši preci bili religiozni prije šeststo pedeset godina. U kakvom su samo religioznom mraku živjeli. Treba strpljivo sa Arapima. Uostalom, Arapi imaju nafte, a mi nemamo. A bez nafte, Velizar - bar ti bi to trebalo da znaš - tenkovi su samo beskorisne hrpe željeza. Nastavi sad, šta je dalje bilo...
- Bruka, druže vrhovni komandante. Da stvar bude crnja i gora, obred prelaska u islam obavio je dvadeset i devetog novembra, na Dan Republike. Za prazničnom trpezom beše se okupila cela porodica, moja pokojna drugarica, Ivanka, snaha, unuk i unuka; u gostima su nam bili i moji rođaci iz Svračkovaca kod Gornjeg Milanovca. Miroslava sam prethodno poslao da kupi sirće i baš sam se pitao: zašto li se toliko zadržao? Samo smo njega čekali da se vrati, da začinimo salatu, da ja održim prigodno slovo, pa da prionemo na đakonije. Kad, u neko doba, eto ti njega. Obučen u čakšire, one sa turom do zemlje, a na glavi fes. Još sa vrata je viknuo: „Alah uakbar, ćafiri!“ Pre nego što sam stigao da reagujem, dotrčao je do stola, uzeo pečeno prase i bacio ga kroz prozor, čime je učinio krivično delo ugrožavanja opšte sigurnosti. Moj stan se nalazi na šestom spratu. Mogao je nekoga ubiti. Srećom, bio je praznik, vreme ručku, na ulici nigde žive duše.
- Bacivši prase, izdajnik se zatvorio u sobu i počeo da klanja. Odmah sam pozvao SUP Stari grad i naredio da pošalju milicijsku patrolu. Nije prošlo ni pet minuta, eto ti patrole. „Druže generale, o čemu se radi?“ pitao je vođa patrole, Stanivuk. Savestan milicionar. Poznajem čoveka. Ali - šta da mu kažem? Odlučio sam da kažem istinu. „Druže vodniče“, rekao sam, „moj sin je obukao turske čakšire i fes, povikao ‘Alah uakbar’ i bacio pečeno prase kroz prozor.“ „Je li pijan?“ pitao je Stanivuk. Nisam mogao da lažem. „Nije pijan“, rekao sam. „Kako da bude pijan; islam zabranjuje upotrebu alkohola.“ „Je li povredio nekoga?“ Opet ne mogu da lažem. „Nikoga nije povredio!“ „E, u tom slučaju“, rekao je Stanivuk, „to je vaša porodična stvar. Morate to sami rešiti.“ Stanivuk je salutirao, poželeo nam srećne praznike, okrenuo se nalevokrug i otišao.
Drug Tito je zapalio tompus
- Slušaj, Velizar! Vodnik Stanivuk je ispravno postupio. Đurić! Na službi, druže Maršale. Javider načelniku SUP-a Beograd da vodnika Stanivuka unaprijedi u zastavnika i da ga premjesti u neku milicijsku postaju što bliže Užičkoj. Stanivuk je, Velizar, bio u pravu. Morao si to razriješiti unutar svoje familije. Ne trebam te valjda podsjećati da je porodica osnovna ćelija društva. Ak u porodici nekaj ne štima, onda ta ćelija postaje maligna. Kad se takve porodice namnože, društvo obolijeva od raka.
Roman o Titu“(12)
- Mi smo, mi, jugoslavenski komunisti, poslije rata operativnim putem odstranili velik dio malignog društvenog tkiva, nastavio je maršal Tito. - Ali još ima prikrivenih metastaza. Još ima slabih tačaka. I što sad? Ak nisi bio u stanju riješiti stvar unutar tvoje familije, nisi se smio obraćati narodnoj miliciji. Nisi poštivao redoslijed. Morao si to iznijeti na tvojoj partijskoj organizaciji. Partija je proširena porodica. Partija sve zna i sve može! Partija je uvijek u pravu.
- Priznajem, druže maršale, pogriješio sam.
Što reče - pogriješio sam. Ne, Velizar, ti si pogrešio. Nemoj govoriti ijekavski poput onih ulizica koje misle da će mi se tako umiliti.
- Omaklo mi se, druže maršale, neće se više ponoviti. Priznajem: pogrešio sam. Podlegao sam malograđanštini i sitnoposedničkom mentalitetu. Mislio sam da ću biti u stanju da subjektivnim snagama izađem na kraj sa problemom. Ali, Velizar, o tome ti i govorim: nisi se oslonio na sopstvene snage nego si pozvao narodnu miliciju. U tom slučaju potpuno nenadležnu. No, dobro. Izvršio si samokritiku. Sada će sve biti u redu.
- Da li to znači, druže maršale, da će se Miroslav vratiti u ateizam?
- Ne, Velizar, ne trči - kako vi Srbi kažete - pred rudu. Nemoj iznova zapadati u malograđanski subjektivizam. I nemoj više, majku ti božju, skakati u stav mirno. Ne uzimaj to previše k srcu. Bog ne postoji, pa su u tom smislu teisti samo zabludjeli ateisti. Znaš li ti znaš koliko barela nafte vrijedi prelazak tvog sina u islam. Pojma nemam, druže maršale. Ne znam ni šta je barel.
- Kalajine!
- Na službi, druže maršale!
- Donesi der nam bocu ruma Bacardi, što mi ga je onomad poslao Fidel Kastro.
- Odmah, druže maršale.
- Ti to, naravno ne mreš znati, ali prelazak tvog sina na islam imao je izuzetno dobar odjek u arapskom svijetu. Imaju i oni svoje agente ovdje u Beogradu. Pročulo se to u Kairu, Bagdadu, Amanu i kojekuda. Lično me je zvao Naser... Ne, nije Naser, on je umro, slava mu, Đurić, tko me je ono zvao iz Kaira?
- Anvar el Sadat, druže maršale.
- Da, Sadat. Ali, Đurić, zar Sadat nije u Bagdadu?
- U Bagdadu je Sadam, druže maršale.
- Hvala, Đurič. Možeš se vratiti u fioku. I drugi su me neki zvali, Velizar. Visoko cijene što konvertita nismo represirali. Što bi mu se svakako dogodilo da se poturčio u Moskvi, Pragu ili Budimpešti. Pa, zamisli samo, da sin maršala Žukova pređe u islam? Ne smijem ni misliti o tome. Nemaš pojma koliko su tvoj sin i vodnik Stanivuk učinili za ugled Jugoslavije u svijetu nesvrstanih. Da je vodnik Stanivuk slijedio impuls, da je uhitio i premlatio tvoga sina Sulejmana, naš ugled bi stravično opao. Pametan momak taj vodnik Stanivuk. Đurić!
- Na službi, druže maršale.
- Pozovi načelnika Generalštaba i prenesi mu moje naređenja da vodnika Stanivuka unaprijedi u komandanta Ratnog vazduhoplovstva i protivvazdušne odbrane!
Danas/DEPO PORTAL/a.k.
PODIJELI NA
Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook